By Srpska teroristička skupina 14. kolovoza 1991. godine napala je selo Kraljevčani u blizini Petrinje (Banovina). Nakon ulaska u selo koje nije bilo pripremljeno za napad niti ga je tko branio, ubili su 5 seljana starije životne dobi (tri starice i dva starca) koji su ostali u selu radi čuvanja stoke i kuća, nakon što su drugi stanovnici pobjegli pred teroristima.
Forenzičari su utvrdili kako su starice ubijene hicima iz automatskog oružja i granatama, dok su tijela dvojice staraca raznesena ručnim bacačem raketa.
Bio je ovo samo jedan u nizu nekažnjenih zločina, a na Banovini su oni započeli već u srpnju 1991. godine, kada je ubijena i prva civilna žrtva, 16-godišnja Josipa Kožić. U ovoj hrvatskoj regiji u ljeto i jesen te ratne 1991. godine djelovalo je nekoliko srpskih paravojnih skupina među kojima su najpoznatije one koje su vodili Stevo Borojević i Siniša Martić Šilt uz mnoge druge (poput grupe Steve Bunčića Stiva, Dragana Sanadera itd.). Raspoloživi podaci govore kako je na Banovini krajem rujna 1991. bilo gotovo 7000 naoružanih srpskih terorista, a s pripadnicima “JNA”, do siječnja 1992. godine, ukupan je broj agresorskih vojnika narastao na oko 11.000.
U ovom slučaju (kao što je to inače bila praksa i u drugim hrvatskim regijama), srpske paravojne skupine bile su pomoćne snage “JNA” zadužene za etničko čišćenje do kojeg je dolazilo nakon zaposjedanja sela i gradova i poslije učestalih topničkih napada što ih je izvodila vojska. Tako je “JNA” razarala, a njezina “rezerva” (sastavljena od četnika i pripadnika “TO”) uz koordinaciju s terorističkim skupinama koje nisu bile izravno vezane za vojsku je nakon toga preuzimala onaj najprljaviji dio posla – masakre koji su trebali ukloniti sve što nije srpsko s tih područja, a preživjele toliko zastrašiti da izgube svaku volju povratka u svoje domove.
Ovakvi bijeli križevi podignuti su u Hrvatskom Čuntiću, Peckom, Dragotincima, Kraljevčanima i Prnjavoru Čuntićkom u znak sjećanja na nevine žrtve
(Izvor za fotografiju: http://portal53.hr/spomen-na-zrtve-hrvatskog-cuntica-peckog-dragotinaca-kraljevcana-i-prnjavora-cuntickog/)
Tako su već prije pada Petrinje (21. rujna 1991. godine) osim u Kraljevčanima izvršeni pokolji nad Hrvatima u mnogim drugim selima, a potom je slijedio udar na sjedište ove regije u koju je izbjeglo stanovništvo iz okolice. Jake snage “JNA” stacionirane u vojarnama “Šamarica” i “Vasil Gaćeša”, najprije su danima provocirale sukob i pri tomu u više navrata otvarale topničku vatru i tako je to trajalo gotovo tri tjedna (od 2. do 21. rujna 1991.), a potom su vojno-četničke snage krenule u ofenzivu.
U samoj Petrinji također je počinjen niz okrutnih zločina (prije i za vrijeme okupacije). Ubijani su i oni koji su ostali u svojim domovima poslije ulaska vojske i četnika, u nadi da će moći mirno živjeti – čak i čitave obitelji i to ne samo hrvatske, nego i one nacionalno mješovite.
Počinjena su i masovna, surova zlodjela u Kostrićima, Joševici, Baćinu, Strugi Banskoj, Skeli i mnogim drugim mjestima i ta su sela bila praktično izbrisana s lica zemlje, jer ono što nisu pobili, pobjeglo je pred zločincima.
Nažalost, na prste jedne ruke se može izbrojiti koliko je optužnica za te zločine podignuto i koliko je počinitelja osuđeno. Po pravilu su to suđenja (ako do njih uopće i dođe) u odsutnosti, a identitet optuženika se krije.
Zlatko Pinter
