By Dragovoljac hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata Mario Filipi (70) zaslužuje sva priznanja i nagrade, Naime, iako je 100 postotni ratni vojni invalid nikad se ne predaje. Bavi se sportom, vinogradarstvom, plivanjem, fotografijom, glumom, pjevanjem, pisanjem…! Čak dva puta želio je preplivati i kanal La Manchel i svaki puta mu je nedostajalo iznimno malo do uspjeha. A da je uspio, bio bi prvi čovjek koji je to učinio bez ruke i noge!
Ovih dana iz tiska je izašla i njegova nova knjiga o svjetskom znanstveniku Nikoli Tesli. Prvo predstavljanje će biti početkom lipnja u Zagrebu, a onda i u drugim gradovima.
Kad smo ga pitali, od kada se i zašto počeo zanimati za Teslino djelo i život, uz ostalo je rekao:
- Vjerovali ili ne, ali taj čovjek me je očarao prije 60 godina, odnosno kada sam prvi put u školi učio njegov vrlo suhoparan životopis. Bila mi je neopisivo romantična činjenica da je mališan rođen „na kraju svijeta“ otišao čak u Ameriku i tamo „izvrnuo svijet naopačke“. Ali tada nisam znao detalje, odnosno koliko je mučan bio njegov život, koliko je teško patio, osobito u Americi. To sam saznao mnogo kasnije iz knjiga i članaka- rekao je.
- Međutim, iznimno nas zanima. što donosi vaša knjiga, što ima u njoj, a da još o Tesli nismo znali?
FILIPI: Zavisi tko zna ili ne zna. Ima ljudi koji o Tesli znaju više od mene.
Po struci sam politolog, što znači da je moje tehničko znanje vrlo oskudno. Zato se nisam detaljnije upuštao u tehniku i fiziku, nego sam naglasak stavio na Teslu kao društveno biće, njegov odnos prema drugim ljudima općenito, posebno prema ženama, prema Bogu, prijateljstvu, hrani, novcu, odijevanju i još mnogo toga. Želio bih da čitatelji dok čitaju moju knjigu dožive prosvjetljenje kakvo sam i ja doživio. U jednom trenutku učinilo mi se je kao da smo prijatelji, kao da smo jučer zajedno popili kavu i razgovarali. Malo se zna, iako to piše u njegovoj autobiografiji „Moji pronalasci“, da je imao jedinstven um s kojim se nije mogao usporediti nitko drugi. U glavi mu je bilo nešto slično 3D monitoru. Mogao je zamisliti stroj sastavljen od 300 dijelova koji još nigdje ne postoji. Mogao ga je pokrenuti, promatrati ga iz raznih kutova, uočavati njegove mane, mijenjati dijelove, sve samo u svojim mislima. Kada je sve usavršio u mislima, dao je zadatak mehaničarima da naprave stroj. Kada su ga napravili i pokrenuli, radio je savršeno. Takvih epizoda iz njegovog života ima mnogo.
- Proučavajući njegov životni put, kakav je on ustvari bio čovjek?
FILIPI: Izrazito blag, dobronamjeran i suosjećajan prema svemu što je živo, a posebno prema ljudima. Za razliku od današnjih razvikanih „čovjekoljubaca“ koji samo glume da su takvi a zapravo žele brdima novca pretvoriti ljude u robove, on je pomagao svima. Neki su mu kasnije zabili nož u leđa, ali on se nikome nije osvećivao. Biranim riječima je opisivao one koji su ga najviše povrijedili kao što su Edison, Morgan, Pupin, pa i Westinghouse. Samo je za jednog čovjeka upotrijebio tešku riječ. Bio je to Marconi koji mu je pomoću prljavih trikova preoteo Nobelovu nagradu za izum radija. Za njega je rekao da je – magarac.
- Rekli ste da pišete o Teslinom odnosu prema Bogu, prijateljstvu, hrani, novcu, odijevanju, humoru i drugo. Što Vas se je posebno dojmilo dok ste čitali o tim temama?
FILIPI: Gledajte, svaka od tih tema je toliko zanimljiva, da bih mogao o njima pričati
danima. Na primjer njegov odnos prema vjeri i Bogu. Većina autora smatra da Tesla nije bio vjernik, nego da je vjerovao samo u znanost. Zapravo je bilo suprotno. Tesla je doduše prekinuo veze sa svojom crkvom, ali Ivanu Meštroviću je priznao da svaki dan moli najmanje pola sata. Ipak, u njegovoj autobiografiji „Moji pronalasci“ netko mu je prekrižio sve što se je odnosilo na Boga i vjeru. Ali to nisu bili Srbi. To je učinio netko u Americi.
Drugi primjer odnosi se na humor. Često se misli da je on bio strogo ozbiljan čovjek i štreberski dosadan. No ni to nije točno. Ima mnogo smiješnih anegdota o njemu. Meni se posebno sviđa jedna koju je sam ispričao. Jednog vrućeg ljetnog podneva izišao je iz svog laboratorija i osvježavao se je u obližnjoj gostioni čašom vina. Susjedni ljudi koji su već malo bili „pod gasom“ glasno su prepričavali temu dana, a to je bio čovjek imenom Steve Brodie, koji je tog dana uspješno skočio s mosta Brookline visokog nevjerojatna 84 metra. Tesla je upao u diskusiju rekavši: „Znate li što je Steve rekao prije nego je skočio? Rekao je: „Ide dolje“. Rekavši to uzeo je čašu i iskapio vino. Pijanci nisu shvatili njegov „štos“, nego su pomislili da je on taj čovjek i počeli su ga opkoljavati. Vidjevši da je „gusto“, Tesla je bacio novčić na šank, preskočio jedan stol i izjurio na ulicu. Ali ljudi su za njim vikali: „Stop, Steve!“ (Stani, Stiv!). Izgovorili su to nejasno, tako da su prolaznici shvatili kao „Stop thieve!“ (Zaustavite lopova!). Odjednom je gomila progonila Teslu ulicom kao u starim nijemim filmovima. Spasila ga je dobra kondicija, pa je uspio umaći „progoniteljima“.
- Je li se zanimao za politiku?
FILIPI: Političke događaje pratio je vrlo pozorno, ali se nije uplitao u domaća prepucavanja. Dobro je znao kolika je napetost između Hrvata i Srba koji su ga po svaku cijenu pokušavali proglasiti Srbinom. On nije dolijevao ulje na vatru. Pokušavao je smiriti uzavrele strasti, ali to se je pokazalo nemogućim sve do danas. Srpski propagatori su ga po svaku cijenu htjeli uključiti u svoju agitaciju, osobito u Americi. On je to sustavno odbijao. Zato su njegovo ime potpisivali pod članke drugih ljudi. Nakon njega u Ameriku je došlo još sedam ljudi koji su se zvali Nikola Tesla. Barem dva do tri od njih su bili vrlo „otrovni“. Bio je dosljedni mirotvorac. To se je vidjelo na primjeru Etiopije koju su Mussolinijevi fašisti brutalno zgazili. On je smislio vrlo lukavu strategiju obrane vojnički zaostale Etiopije (tada Abesinije). Postavio je efikasnu obranu od aviona, bojnih otrova, pa čak i tenkova. Ali etiopski car Haile Selasije nije se toga dosjetio, a Tesline ideje nisu doprle do njega.
- Kakav je bio njegov odnos prema ženama?
FILIPI: To je intrigantna tema kojom su se mnogi bavili. Poznato je da se
nikada nije oženio niti imao obitelj. Kada je bio na vrhuncu popularnosti, mnoge ljepotice tog doba, k tome još i obrazovane, utjecajne, pa i bogate žene, bile su spremne udati se za njega. Za njega se je bila spremna udati čak i Ann Morgan, jedinica kći moćnog bankara John Pierpont Morgana. Bila je vrlo lijepa, obrazovana i ljupka. Tko tako nešto ne bi prihvatio? Nitko osim Tesle. On je smatrao da bi ga takav brak „zarobio“ u bankarov novac, pa ne bi mogao stvarati izume za čovječanstvo. Zato se je vrlo učtivo i diplomatski izvukao iz te situacije. Smatrao je da kao izumitelj ne bi mogao svijetu dati ono što može kada bi morao dio svog vremena i energije posvetiti ženi. Zato su ga neki pokušali proglasiti homoseksualcem. To je bio potpuni promašaj. Nikada nije ni rječju ni nekom gestom dao naslutiti takvo što. Naprotiv, s nekim ženama razvio je vrlo jaku emotivnu vezu, osobito s lijepom klaviristicom Margaret Merrington. Ali u konačnici ostao je dosljedan svom osobnom celibatu.
- Imate li možda podatak: je li imao bilo kakvu potporu iz Hrvatske, odnosno Srbije?
FILIPI: Koliko je meni poznato, Hrvatska je samo jednom pomogla Tesli i
to na početku kada je dobio stipendiju zapovjedništva Vojne krajine za studij u Grazu. Ali to je više bila privatna inicijativa njegovog oca Milutina i ujaka Pavla, pukovnika austrougarske vojske. Zapravo nije sigurno je li novac isplaćen iz Zagreba ili Graza gdje je bilo glavno zapovjedništvo. Kasnije su Hrvati čak ponizili Teslu jer su ga izabrali za počasnog akademika, a svojim znanjem nadmašivao je sve redovite članove.
Srbija se za Teslu nije uopće zanimala sve do 90-tih godina 19. stoljeća, kada je postao svjetska znanstvena zvijezda. Od tada su mnogo radili na promičbi Tesle, ali samo ako je Srbin. Ništa drugo nije ih zanimalo. I oni su ga ponizili, jer ga najprije nisu uopće primili u svoju akademiju, premda su svi tadašnji redoviti članovi bili znanstveni patuljci u odnosu na njega. U to vrijeme prvi predsjednik SANU bio je Hrvat Josip Pančić iz Novog Vinodolskog koji je za tu prigodu pristao „postati Srbin“ i zvati se Josif. Kasnije su Teslu izabrali za dopisnog člana, što je bila nova uvreda.
- Srbi obično kažu da je Tesla njihov, a to misle i Hrvati…Koliko je to u vrijeme njegova života bilo važno, a koliko je to danas?
FILIPI: To zapravo uopće ne bi trebalo biti važno da su ljudi normalni, jer
Tesla je toliko velik, da svojom veličinom nadmašuje ne samo Hrvatsku i Srbiju, nego i samu Ameriku. On je trebao biti proglašen građaninom Hrvatske, Amerike i cijelog svijeta. Ali to se nije dogodilo zbog neobuzdane želje srpskih stratega da stvore „veliku Srbiju“, a onda bi u njoj Srbi trebali biti svi koji se tamo zateknu, pa tako i svi Slovenci, Hrvati i svi drugi. Zato su nagovorili neke Hrvate da se „pretvore“ u Srbe, a najpoznatiji su Josip Pančić i Ivo Andrić. Kasnije su „bacili oko“ na Ruđera Boškovića, pa na Ivana Gundulića, te na kraju na sve Dubrovačke pisce i pjesnike. Za sada još nije „došao red“ na Dalmatince, kao ni na Zagrepčane i druge, pa tako Krleža za sada još nije Srbin.
Zapravo je potrebno neopisivo mnogo drskosti da se jednog čovjeka rođenog na području Like, u srcu Hrvatske, čiji su svi poznati predci rođeni u krugu od 50 km zračne linije od Gospića, „iščupati“ iz hrvatskog naroda i „prikopčati“ ga srpskom narodu. To je otprilike kao kad bi netko Chopina proglasio Rusom ili Shakespearea Francuzom. To nigdje nije moguće osim kod „svilenih“ Hrvata koji svašta dopuštaju. Srpski stratezi su vrlo ustrajni i žestoki u svojoj kampanji za Teslu Srbina jer im je on važan. On im je jedan od stupova na kojima stoji srpska nadmoć nad Hrvatskom i trajni pritisak da se sotoniziraju Hrvati. Ostali stupovi su NDH, ustaše, Jasenovac i Stepinac. Budući da im je mit o Stepincu skoro potpuno srušen, Jasenovac je ozbiljno destabiliziran, pad mita o Tesli Srbinu bi srušio cijelu konstrukciju i utjecaj Srbije u Hrvatskoj zapravo više ne bi postojao.
- Koliko dugo ste radili na ovom kapitalnom djelu?
FILIPI: Počeo sam još 2004. Uoči Teslinog 150. rođendana 2006. Tada sam
izdao prvu knjigu s identičnim naslovom, a nekoliko godina kasnije drugu. Ali tek tada sam počeo dobivati najvažnije informacije. Ljudi su mi se poput anđela javljali „niotkuda“ i slali mi podatke. Tako sam saznao mnogo toga o putnicima u luci New York, o falsificiranim telegramima između Mačeka i Tesle i još mnogo toga. Namjerno ne spominjem poimenično te ljude da ne bih nekoga nepravedno izostavio. Ipak, ključne povijesne podatke, osobito o povijesti pravoslavnih crkava, pa tako i srpske, saznao sam od arhiepiskopa obnovljene Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandra. On je rodom Bugar sa znanjem grčkog i ruskog jezika, pa su mu dostupni arhivi koji su nama drugima potpuno nedokučivi. Tako nam on otvara pogled u prošlost na sve ono što bi srpska crkva i njihova država htjeli zatajiti Hrvatima. On im je trn u oku. Podržavaju ih i domaći „jugoslaveni“. Oni još žive u Jugoslaviji. Zato su im oči zatvorene i ne mogu spoznati istinu. Napadaju ga svim prljavim udbaškim sredstvima. Ali za Hrvate on je Božji blagoslov jer nam otkriva tajne koje bi bez njega ostale sakrivene. Neki toga nisu svjesni.
- Ovdje se samo nameće drugo pitanje. Ako su brojni hrvatski pravoslavci kroz dugo vremensko razdoblje „pretvarani“ u Srbe, je li se to događalo i s nekim drugim ljudima?
FILIPI: Naravno da je toga bilo mnogo. Poznato je na primjer da istočni dio sadašnje Srbije, koji uključuje Niš zajedno s Pirotom i Leskovcem nikada u povijesti nije bio u Srbiji. Tamo je dospio krajem 19. stoljeća djelovanjem velikih sila. A srpska vlast je odmah sve Bugare proglasila Srbima prisiljavajući ih da svojim prezimenima dodaju nastavak „ić“. Tom alkemijom je i arhiepiskopova majka „pretvorena“ u Srpkinju. Njoj ipak nisu uspjeli „prilijepiti ić“. Prije je preselila u Bugarsku. Tako otkrivamo još jednu tajnu koju bi srbijanski stratezi htjeli sakriti. U Srbiji postoji golema bugarska manjina koju država uopće ne priznaje. Svi Bugari su danas htjeli ne htjeli – Srbi. Ali time otvaramo Pandorinu kutiju. Koliko još drugih ljudi u Srbiji „glume“ da su Srbi, a zapravo su kao i Bugari nasilno asimilirani – Albanci, Rumunji, Mađari, a posebno Hrvati? Zato moja nova knjiga mnogo preciznije govori o prošlosti koja je iskrivljena na štetu Hrvata.
- Jeste li tražili i imali pomoć primjerice Ministarstva kulture i medija, ali i drugih?
FILIPI: Za izradu ove knjige nikada nisam tražio potporu od bilo koga. Kod
nekih drugih knjiga pomogle su mi neke institucije, ali ne izravno državne. Moju prvu knjigu otkupilo je Ministarstvo kulture i to 100 primjeraka za knjižnice širom zemlje. Ali tada je ministar bio Božo Biškupić. Danas niti ne pokušavam ništa.
- Zašto?
FILIPI: Zbog iskustva drugih. Vukovarski junak Damir Plavšić od aktualne
vlasti nije dobio ni lipe za svoju spektakularnu predstavu o obrani Vukovara. Što bih onda ja mogao očekivati u situaciji kad državom drmaju oni koji su bili i još su na neprijateljskoj strani.
- Ovu knjigu rado bi vidjeli i pročitali Srbi. Ima li šanse da je promovirate i u Beogradu?
FILIPI: To bi bilo vrlo zanimljivo. Zamislite da u Beograd otputujem avionom srbijanske kompanije koji se zove „Nikola Tesla“ koji bi sletio na pistu beogradske zračne luke „Nikola Tesla“. Na kraju bi me ljubazni domaćini provozali Dunavom brodom koji se zove „Nikola Tesla“. Možda bi se netko sjetio i da položim vijenac na grob nekog komandanta iz VI. Ličke partizanske brigade „Nikola Tesla“. U stvarnosti nema nikakve šanse da putujem bilo kuda u Srbiju dok se ona zajedno sa svojom Crkvom ne odrekne ideja o širenju Srbije kroz Hrvatsku. To se ne će dogoditi za mog života, a vjerojatno i puno duže. Naime, ideja velike Srbije je generacijska doktrina. Nije važno koliko će godina, pa i stoljeća proći, ali prije ili kasnije Hrvatska će oslabiti pa će se moći „pretvoriti“ u Srbiju. Jednom se je to zamalo dogodilo, a to je bilo 1945. Čeka se nova prilika. Dok god je to tako, Srbiji je potreban Tesla Srbin. Dakle pričati sa Srbima u tom ozračju gotovo pa i nema smisla. Unatoč tome bih rado diskutirao sa Srbima koji to žele negdje drugdje. Možda u Mađarskoj, Bosni ili Sloveniji, pa i po Hrvatskoj ponegdje ako me uopće žele vidjeti i čuti. Indoktrinacija tih ljudi traje 160 godina. To je osam generacija. Ne može se to tek tako izbrisati. Zato knjiga traje duže od ljudi. Netko će je čitati i dugo nakon moje smrti. Uvjeren sam da u Srbiji ima puno dobrih i pametnih ljudi. Na žalost oni ne dolaze do izražaja zbog urnebesne propagande po kojoj je Srbija u svjetskom vrhu.
- Vjerujemo da već radite i na nečem novom, ili…?
FILIPI: Puno ima želja, ali malo se ostvari. Fascinira me hrvatska povijest
koja je smišljeno i namjerno sakrivena našem narodu da ne bi postao samosvjestan. Ako Hrvati saznaju punu istinu o svojoj prošlosti postati će samouvjereni i tada će Hrvatska ustati jača i ljepša nego ikada. Danas je ona nagrđena izmetom koji su na nju bacili razni plaćenici ne bi li ju obezvrijedili. Ona čeka da ju netko opere i da zablista svojom izvornom ljepotom. Moja sljedeća knjiga će ako Bog da biti vezana uz neku do sada skrivenu epizodu iz povijesti.
Razgovarao:
Mladen Pavković
