By Evo, na Markovu trgu u Zagrebu nedavno se zapalio hrvatski branitelj – Darko Štimac (57). Dan-dva nešto se laprdalo o tome i na kraju je sve otišlo u vjetar, kao da se ništa nije dogodilo. Čak se nisu javile ni braniteljske udruge.
Nema dana, a da se u Hrvatskom saboru ne govori o korupciji i kriminalu.. I što se nakon toga događa? Ništa.
Sada je i mladi hrvatski poduzetnik Mate Rimac pred visokim političarima predstavio „projekt stoljeća“ – robotaksi. Kad je i u praksi želio pokazati kakvo je to djela, ispala je „smijurija“. Taxi budućnosti ni na dva poziva nije „upalio“, ali smo i dalje slušali o kakvom je velikom djelu riječ. No, u isto vrijeme pojedini mediji su objavili da je Rimčev otac pravomoćno osuđen na tri godine robije zbog gospodarskog kriminala! Njegov sin je izjavio da je ponosan na oca, jer mu je pomogao u nastanku njegova biznisa!
Smijurija, ali nema veze.
Kad hrvatski branitelji organiziraju neki skup, odnosno komemoraciju, Hina i ostali tzv. državni mediji tome ne pridaju nikakav značaj, ako mu nije nazočan netko iz visoke aktualne politike.
Dakle, opet svi šute i o tome.
Sva sreća što postoje određeni portali, pa se ipak neka događanja ne mogu tek tako zataškati!
Ekstremno lijevi, koji primaju financijske potpore, koliko treba, svako malo održe neki skup, a kako je većina medija u njihovim rukama, neprestano hvale sami sebe i pljuju po drugima, koji im nažalost ne mogu na adekvatan način ni odgovoriti.
Ali, malo se tko i trudi da im odgovori, kao da se boje te šačice jadnih i bijednih.
U vrijeme komunizma i zbog običnog vica o Titu i Partiji mogli ste imati teških komplikacija, a poglavito ako ste se usudilo i javno nešto protiv njih prigovoriti.
Danas je drugačije. Možeš govoriti i pisati o svemu i svačemu, pa i najveće gadosti o najvišim državnim političarima i politikantima, a osobito o Junacima Domovinskoga rata, Katoličkoj crkvi i drugom, i ništa ti se ne će dogoditi.
Druga je ipak stvar u malim sredinama, općinama ili županijama. Tu to pravilo baš i ne vrijedi, jer zamjeriš li se gradonačelniku ili županu (koji su dobrano povezani od policije do tužilaštva) ti i tvoja obitelj možete snositi i te kakve „nevidljive“ posljedice.
Nu, Hrvati vole mnogo pričati, ali pretežno za stolom u kavani ili isključivo tamo gdje ih tek rijetki mogu čuti. Sve se više govori – nećemo o ovome preko telefona! Nekako se stječe dojam da je ipak ponovno zavladao strah, da ljudi ne će i ne žele javno govoriti, poglavito o stvarima od “nacionalnog“ interesa, kao da se boje da im kojim slučajem neki zalutali Udbaš ponovno ne zakuca na vrata. Naši ljudi znaju sve o „svemu“, ali to bi ipak zadržali za sebe. A oni koji imaju hrabrosti nešto i reći, pored mase „nezavisnih“ medija, nemaju prigode, odnosno ne zovu ih (svaka čast iznimkama). Ako ste primijetili, u tzv. političkim emisijama neprestano se javljaju i neprestano slušamo jedne te iste. To se poglavito odnosi na četiri programa Hrvatske radiotelevizije (HRT), gdje nema šanse da „zaluta“ neki koji nije na aktualnoj političkoj liniji. Ili obično za goste zovu tri iz vladajuće i jednog iz oporbe, tek toliko da se vidi što je i kako funkcionira „demokracija“. I kad se rade ankete, uvijek zovu jedne te iste, recimo desetak ili petnaestak ljudi iz Hrvatskog sabora, ili „slučajne“ građane koji svi „jednako“ misle. Nije li vam već smiješno kad svaki dan prikazuju hrpu novinara s kamerama ili magnetofonima kako ispred visokih državnih institucija čekaju nekog političara ili politikanta ne bi li im se smilovao i dao neku (jadnu) izjavu?
Drugim riječima, u Hrvatsku se ponovno vratila – šutnja. Svojedobno se šutjelo o lex Perkoviću, Agrokoru, suđenjima šestorki (i ne samo njima) u Haagu, šuti se o reformama, zdravstvu, školstvu, braniteljima, ratnoj odšteti, nestalima, partizanskim masovnim grobnicama, tajkunima, Brijunima, otoku kojim već godinama „gospodari“, za sitniš, Rade Šerbedžija, šuti se o svemu.
Svi sve znaju, nitko ne smije ništa reći. Ili neće reći. Ili ne želi javno bacati klipove pod noge.
Nema nikoga da lupi šakom po stolu, da zaurla, da tu hrvatsku šutnju napokon pretvori u glasno urlanje! Šteta.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91, (UHBDR91.)
