By Hrvatski branitelji, a poglavito oni koje ni metak nije okrznuo, a koji su gotovo cijeli obrambeni Domovinski rat proveli na prvim crtama bojišta, još su daleko od rješavanja stambenog pitanja. Stanove još nisu dobili, iako je već prošlo 30 godina od početka srpske i ine agresije, čak ni svi stradalnici i obitelji članova poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja. Kad će na red doći oni koji su primjerice bili ozlijeđeni, koji su se oporavili od srpskog metka ili granate, koji (službeno) nemaju ni PTSP-i?
Nu, Marko Belinić, narodni heroj u bivšoj, propaloj Jugoslaviji, u svojoj knjizi „Do naših dana“ (Zagreb, 1966.) uz ostalo piše (da čovjek ne povjeruje) da do 1965. godine „više nema boraca, kako onih u radnom odnosu, tako ni penzionera, bez stana, a naročito ne boraca sa statusom od 9. rujna 1943., kao ni onih koji su u gradove došli do 1961.“ (str. 376.). Zatim navodi da su se od 1965. povećali zahtjevi partizana za kulturnijim standardom, odnosno da neki više ne žele stanovati u stanovima već u obiteljskim kućama, pa je došao red da i takvim izađu u susret. Belinić kritizira one koji misle da je posjedovanje kulturnog stana vid bogaćenja i kapitaliziranja i neka vrsta društvene privilegije, već da je to elementarna potreba.
Dakle, bivši partizani su stambeno pitanje svih (!) boraca riješili do 1965., dok velika većina hrvatskih branitelja, koji su stvorili slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu ne da nema krov nad glavom, već mnogi od njih nemaju ni zaposlenja ni za sebe ni za svoje najbliže, niti pak mogu do povoljnijih kredita.
A dobro veli Belinić- stan nije privilegija!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
