By Kako je krajem kolovoza 1991. nastao jedan od prvih ratnih plakata – Hrvatska vas zove? Riječ je o plakatu koji je svojom porukom svjedočio o povijesnom trenutku, kad su još postrojbe zločinačke Jugoslavenske narodne armije (JNA) prijetile iz kasarna.
Naime, u to vrijeme među ostalim uređivao sam i vodio koprivnički list Magnum, koji je uz ostalo otvoreno pisao o kriminalu i korupciji, ali i o neprijateljima stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Izlazio je u sklopu RO Glas Podravine.
Takve novine u jednoj relativno maloj sredini, gdje svatko svakoga poznaje, nisu mogle proći nezapaženo, ili bolje rečeno navući bijes i mržnju, lijevih i desnih.
Kao prvi čovjek ovog lista, svako malo počeo sam dobivati sudske pozive. Zbog jednog teksta o jednom varaždinskom bivšem Udbašu, koji je uz ostalo bio i urednik zatvorskih novina u lepoglavskoj kaznionici, po hitnom postupku (suđenje je trajalo ni petnaestak minuta!) osuđen sam 1991. na uvjetnu kaznu, kao prvi novinar u Hrvatskoj, i to od suca varaždinskog suda, koji je relativno ne malo nakon toga prešao u odvjetnike i bio moj odvjetnik u nekim drugim sličnim procesima, u svezi klevete i uvrede putem tiska. Kad sam ga pitao- kako to da me tada za „istu“ stvar tako žurno ranije osudio, a sada me za „istu“ stvar uspješno brani, odgovorio je- što ćeš, takvo je bilo vrijeme!
Nu, krajem kolovoza 1991. Izvršno vijeće Skupštine općine Grada Koprivnice, pod predsjedavanjem Nikole Gregura, na jednoj od svojih sjednica donijelo je odluku da zbog „teške financijske situacije“, što naravno nije bila istina, predlažu Glasu Podravine da Magnum prestane s radom.
Što smo mogli, nego se pomiriti s takvim činom, uz napomenu da protiv nas tada su u većini slučajeva nažalost pretežno ovdašnji političari, ali i kolege novinari,, koji se nisu slagali što smo i o njihovim pojedinim „nepodopštinama“ otvoreno pisali.
Kad smo primili odluku da Magnum više ne izlazi, predložio sam Vladimiru Kostjuku, tadašnjem likovnom i grafičkom uredniku ovog lista, da uz ostalo tiskamo ratni plakat, prvi u Podravini, pa da i na taj način pokušamo što više ljudi zainteresirati za obranu Hrvatske.
Smislio sam slogan „Hrvatska vas zove“, koji je kasnije bio glavni moto gotovo svih manifestacija vezanih uz Zbor narodne garde (ZNG) na ovom području, ali i šire.
Kako nisam znao što ćemo još staviti na plakat, odjednom netko primijeti da je na naslovnoj stranici Večernjeg lista objavljena velika fotografija koprivničkih gardista, koje je predvodio ovdašnja legenda Domovinskog rata – pok. Zvonko Pandurić Stric.
Kostjuk mi oduševljeno predloži da baš tu sliku stavimo na plakat (autora Zorana Božićevića).
Pristao sam, naravno.
Kad je vrlo brzo osmišljen, (veličine 1000×705 mm), prvo smo otišli u Sekretarijat za narodnu obranu Grada Koprivnice, kod sekretara Vilima Kovačića, i zamolili ga da bude „pokrovitelj“ ovog plakata, odnosno da podmiri i troškove tiska, što je on odmah pristao.
S veseljem sam odnio narudžbenicu i likovnu pripremu plakata u koprivničku tiskaru.
Nije prošao ni dan-dva, telefonom mi se javio Nikola Gregur, koji je bio i predsjednik Kriznog štaba općine Koprivnica. Kaže: Gospodine Pavkoviću, ovaj plakat ne žele tiskati radnici tiskare! Kako, zbog čega, što na kraju krajeva on ima s tim? Ne žele, bio je jasan i glasan.
No, brzo sam se dosjetio u čemu je „kvaka“. Na plakat sam dao „otisnuti“ znak „ugašenog“ lista Magnum. Kako je jedan takav plakat i te kako u to vrijeme bio potreban, tim prije jer je JNA neprestano prijetila iz ovdašnje kasarne (napustili su Koprivnicu tek krajem rujna!) brže-bolje predložim Greguru da s plakata izbacimo znak Magnuma, ali da on osobno na prvoj tiskovnoj sjednici za medije obznani da sam ja autor plakata, a da ga je Kostjuk likovno oblikovao.
Nakon toga radnici tiskare više nisu tobože bili protiv, i plakat je bez problema tiskan, dok je Gregur održao riječ.
S obzirom da je JNA još uvijek bila „glavna“ u Koprivnici, malo je tko pristao da ga tada raznosi po gradu, pa smo ga Kostjuk i moja malenkost uglavnom sami lijepili po noći, pomalo bojeći se i „naših“ i „njihovih“.
Glavna „zvijezda“ s plakata Zvonko Pandurić o tome nije imao pojima te se iznimno iznenadio kad je po povratku s pakračkog bojišta ugledao svoju sliku na plakatu po cijelom gradu.
Zahvaljujući tom plakatu, rekli su nam, u Hrvatsku vojsku javio se iznimno veliki broj, prije svega, mladih, što nam je bilo drago čuti.
Čak i tadašnji ratni zapovjednik obrane Osijeka Branimir Glavaš zamolio nas je da mu dozvolimo da ovaj plakat tiska u ovom gradu, pa je i tamo pozivao u obranu Domovine!
Nakon toga s Kostjukom sam osmislio još najmanje desetak ratnih plakata. Prvo su bili izloženi u Podravki, a sada su sastavni dio zbirke iz Domovinskog rata Gradskog muzeja Koprivnica.
No, bili smo iznimno ponosni kad smo naš plakat vidjeli i u poznatom francuskom nagrađenom ratnom filmu – Harrisonovo cvijeće.
Kostjuk i ja nastavili smo s ratnom propagandom, poglavito u sklopu IPD-e službe 117. brigade HV-a, koju je vodio prof. Josip Nakić Alfirević, a u koju smo došli kao dragovoljci. Osmislili smo među ostalim i prvi (!) hrvatski vojni list Gardist, ja kao glavni urednik i novinar, a on kao tehnički i vrhunski foto reporter, te brojne ratne izložbe, spomen obilježja, plakate, razglednice i štošta drugo, sve pod motom „Da se ne zaboravi“, „Hrvatska vas zove“ i „Bili smo prvi kad je trebalo“.
Kasnije je na moju inicijativu u Koprivnici otvoren i Muzej (zbirka) Domovinskog rata, prvi takav u Hrvatskoj, koji još uvijek djeluje, u sklopu Muzeja grada!
Mladen Pavković
