Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, odnosno borbe protiv velikosrpske agresije i domaćih izdajica, najznačajnija je bila 1991. godina.

Da tada nismo pobijedili, sve drugo otišlo bi u nepovrat, a prije svih hrvatski branitelji-dragovoljci, kao i mnogi drugi koji su na ovaj ili onaj način stali u obranu Domovine, „visjeli“ bi od Vukovara do Dubrovnika.

Stoga, trideset godina nakon početka agresije, jedno od krucijalnih pitanja treba biti: Gdje si bio 91.? Oni koji su tada bili djeca, a danas su odrasli ljudi, svakako trebaju pitati svoje očeve: Tata, što si radio u rat? Također već danas nitko nikoga ne pita. Kako si se obogatio, dok je Hrvatska krvarila?

Od jednog dijela onih koji nisu sudjelovali u obrani hrvatske države, često se može čuti: tko vas je tjerao u rat, a ako je i bilo rata, a bilo je, kažu oni, netko je morao i stradati!

Na većini političkih, gospodarski, kulturnih i niz drugih mjesta i funkcija, rijetko ćete susresti nekoga tko je 1991. nosio pušku. Većina ljudi se očito „zasitila“ rata, pa na izborima uvijek biraju pretežno „njima“ slične, one koji nemaju ni dana u tzv. registru hrvatskih branitelja.

Ako se otvore arhivi KOSA-a i UDBE, kako najavljuju iz Europske unije, možebitno ćemo saznati nešto više i o našim „susjedima“, koji nažalost u svom srcu još uvijek nose krvavu crvenu zvijezdu, kakve su nosili krvnici Vukovara i Škabrnje, ali i Pakraca, Lipika, Zadra, Knina, Voćina, Lovasa, Gospića, Vinkovaca, Županje, Saborskog, Kijeva, Dubrovnika, Šibenika, Karlovca i niz drugih gradova i mjesta diljem Hrvatske.

Te 1991. one koji su ginuli za ostvarenje hrvatskog sna, nitko nije pitao, a ni znao za odluke AVNOJ-a i ZAVNOH-a, a još manje da bez njih ne bi bilo ni hrvatske države!

Nama su tada, za razliku od tih partizansko-jugoslavenskih političkih institucija, smjernice jedno bile uništiti bivšu Jugoslaviju, komunizam, obraniti Hrvatsku od neprijatelja, stvoriti novu, pošteniju državu i tome slično, a sve pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana i njegova prvog suradnika – Gojka Šuška!

Nu, dok su relativno mnogi sanjali i ginuli za Hrvatsku, drugi su „pleli mreže“ i na krvi hrvatskih branitelja polako (sli sigurno) gomilali bogatstva, za sebe i svoje najbliže.

Jadno je i žalosno da se danas, 30 godina od početka srpske i ine agresije, više cijene „vinogradarske“, „pčelarske“, „biciklističke“ i ostale brojne udruge koje bi vrlo lako mogli nazvati i „ptice pjevice“ nego one u kojima se okupljaju hrvatski branitelji, obitelji poginulih i ratni invalidi.

Nu, među onima koji su nam poglavito 1991. najviše pomagali bili su i Hrvati koji žive u inozemstvu, od Australije, Kanade, Njemačke, Švicarske, Austrije do Argentine.

Danas ih nažalost nitko ili malo tko i spominje, a kamoli da im oda zasluženo priznanje!

I dalje je više cijenjen notorni Stjepan Mesić koji je u vrijeme agresije navodno „izgubio“ na  stotine tisuća dolara koje su mukotrpno sakupljali Hrvati u Australiji, nego svi drugi izvan granica Lijepe naše od kojih su mnogi i dizali kredite da pomognu svom napaćenom narodu.

Većina političara i politikanata „odužuje“ se stradalima u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu na način da na pojedine obljetnice zapale svijeće i polože vijence, tako da im nitko ne može reći da ne „cijene“ žrtve srpske agresije. Tako su „dobri“ i „pošteni“ da i pojedinim Udrugama proisteklim iz Domovinskog rata kupuju vijence i svijeće (jer većina tih i takvih udruga više nema novaca ni za to!).

Hrvatski branitelji, osobito oni iz 1991. nažalost imaju sve manje poštovanja, prema njima se svaka „šuša“ odnosi kao da je te najznačajnije godine stvaranja hrvatske države „sadila krumpire“.

Evo, 2. studenoga 1991. pripadnici zločinačke JNA i srpski i ini četnici okupirali su mjesto Lužac nedaleko Vukovara. Tada je zapravo i počeo slom obrane ovoga junačkog grada, jer je uz ostalo presječena  komunikacija između branitelja Borova i Vukovara. Nakon okupacije Lušca smrtno je stradalo, masakrirano 69 Hrvata, dok je sudbina još 30 žrtava nepoznata. Za te zločine još nitko nije odgovarao. Pri ulasku u Lužac poginuo je i srpski general Mladen Bratić, dok je ranjen i ratni zločinac Željko Ražnjatović Arkan.

O tome se ne uči u školama, niti se snimaju filmovi, a nacionalni i ini mediji čvrsto vjerujemo da će ovoj obljetnici, za razliku od pojedinih portala, posvetiti možebitno čak – pet ili desetak redaka, tek toliko da mogu reći – zabilježili smo!

To je nama naša borba dala!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Branitelji