By Znate li tko bi u samostalnoj, demokratskoj i nezavisnoj hrvatskoj državi trebao biti među onima koje se najviše poštuje i cijeni, pred kojima bi se trebalo stati mirno i duboko im se nakloniti?
Hrvatski dragovoljci, odnosno ljudi koji se 1990. i 1991. ni u jednom trenutku nisu dvoumili i čekali da ih netko pozove!
A, danas kad se govori i piše o stvaranju hrvatske države tek tu i tamo netko spomene i te junake Domovinskoga rata.
Jedan dio njih nažalost nema ni (zasluženi) status hrvatskog dragovoljca, jer po Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji hrvatski dragovoljac je onaj tko je „sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1991.“.
Dakle, tko je kao dragovoljac „zakasnio“ jedan dan i ima recimo „samo“ 99 dana ne može u ovu kategoriju, dok s druge pak strane dobrom dijelu branitelja u vojnoj knjižici stoji da su „ratovali“ od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996., kad je službeno počeo i završio Domovinski rat, iako se još ni danas ne zna gdje je počeo i gdje je završio!
U Koprivničko-križevačkoj županiji primjerice (a tako je vjerojatno bilo i drugdje) nekih njih oko šezdesetak ima još i danas status branitelja od svibnja 1990. (sic!), kad službeno još nije ni počela velikosrpska agresija! Ovdašnji državni odvjetnik je takve optužio, ali na Općinskom i inom sudu su im priznali da su bili branitelji i prije svih branitelja!?
Sve u svemu, Zakonom o hrvatskim braniteljima, umnogome su i dalje zakinuti mnogi hrvatski dragovoljci, jer ako se netko uistinu dragovoljno javio on je ovako ili onako – dragovoljac (jedino ako mu nedostaje koji dan do 100 dana!).
Inače, u ratu je bilo je i dragovoljaca koji su stradali i nakon nekoliko dana što su obukli hrvatsku odoru, pa što-nikome ništa jer nisu dočekali – 100 dana!
U Domovinskome ratu najlošije su prošli oni koje ni metak nije okrznuo, a poglavito ako su ratovali 1991. Naime, koliko puta smo mogli čuti od tih i takvih – „šteta što i mene nije pogodilo, jer da sam ostao živ i ja bih imao nekih pogodnosti!“
A, u ova olovna vremena svako malo čujemo ili čitamo da je otišao još jedan od nas. Tiho, kao da ga nikada i nije bilo. Bez odličja i priznanja, bez ičega. Na grobnoj ploči za te i takve obično piše da je bio – „hrvatski branitelj“. Ljudi najčešće opterećeni brigama prolaze pokraj zadnjih počivališta ovih junaka, pa se čak i ne zaustave na trenutak i ne pročitaju ni ime, a kamoli da nekom od njih i zapale svijeću (Svaka čast iznimkama). Nu, ako je neki od grobova prekriven svježim cvijećem i vijencima, obično samo slegnu ramenima i kažu u sebi: Eto, ode još jedan!
Utemeljitelj hrvatske države Franjo Tuđman za sve svoje hrvatske ratnike imao je pripremljena odličja i priznanja. I on je na žalost umro, a da nije stigao ni potpisati sve odluke o njihovoj dodjeli. Čvrsto je vjerovao da će to umjesto njega učiniti onaj koji je zauzeo njegovo mjesto, ali taj se i sam, poput pauna, okitio brojnim (ne)zasluženim odličjima, baš kao i razni zagorci, sanaderi i slični. Stoga su mnogi istinski dragovoljci, invalidi i Junaci Domovinskog rata ostali i bez „papirnatih“ priznanja. Odličja iz Domovinskog rata umjesto njih dobili su razni športaši, manekenke, pjevači…(Svaka čast izuzecima). Jedan hrvatski dragovoljac, inače 100-postotni ratni vojni invalid druge skupine, koji je i dva puta ranjen, pita: Što je to odlikovanje, odnosno što čovjek mora napraviti da ga dobije? Je li treba dobro pjevati, šutirati loptu ili prošetati manekenskom pistom, jer, kaže on, hrabrost i žrtva očito nisu dovoljni?!
I tako, odlaze hrvatski junaci. Jedan po jedan. Iza sebe ostavili su slobodnu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, a ne mali broj i svoje zdravlje i – živote.
Vjerovali su da će dočekati Hrvatsku, a nisu, u kojoj ljudi ne će kopati po kontejnerima za smeće. A poglavito ne branitelji.
Mnogi su otišli nažalost i bez retka u novinama.
A kad umre neki koji je cijeli život „puhao u frulu“ o njemu se pišu i objavljuju feljtoni, pa čak se i sahranjuju u tzv. Aleji velikana!
E, moji branitelji….
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
