By Još nam i danas odzvanjaju pucnji u Josipa Jovića, prvu žrtvu u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu. To nisu bili samo pucnji u ovog mladog hrvatskog redarstvenika, to su bili pucnji u hrvatsku državu! Nu, kako bilo da bilo, Josip Jović nije zaboravljen.
Ubijen je 31. ožujka 1991., na Uskrs. Bilo je to na Plitvicama, gdje mu je podignut i spomenik. Posthumno smo mu dodijelili i priznanje – Junak hrvatskog Domovinskog rata (17.12. 2011.) u njegovu rodnom selu – Aržanu. Sa suzama i zahvalnošću primila ga je njegova majka Marija, koja na žalost također više nije među živima. Na njegovoj rodnoj obiteljskoj kući (19. 8. 2007.), na inicijativu moje malenkosti, postavljena je i spomen ploča, u znak sjećanja na ovog legendarnog hrvatskog viteza kojeg ništa nije moglo zaustaviti da se ne pridruži braniteljima – policajcima. Kad je odlazio, rekao je: „Majko, ja više ne mogu gledati što Srbi rade od Hrvata!“ Tada nitko nije slutio da će postati prva žrtva, a još manje da će njegovo veliko srce prestati kucati relativno nedaleko rodnoga mjesta.
Mnogi obilaze njegovo posljednje počivalište, na mjesnom groblju. Ove godine zbog koronavirusa doći će nažalost tek rijetki. A na mramornoj ploči na njegovu grobu jednostavno piše, tek da se ne zaboravi: „ Josip Jović (1969.-1991.). Uskrs 1991. Prvi branitelj pao za slobodu Hrvatske“.
Što bi danas rekao Jović kad pojedini ekstremni ljevičari pričaju i deru se o privilegijama hrvatskih branitelja i stradalnika, što bi rekao o iznimno velikom broju hrvatskih branitelja koji nakon rata žive „od danas do sutra“, a što o majkama, poput njegove, koje se i malo tko sjeti?
S obzirom da je u Hrvatskoj i dalje „na snazi“ (malo karikirano) tzv. „lov na hrvatske branitelje“, ili bolje rečeno selektivno proganjanje ljudi koji su bili među prvima kad je trebalo, srbijanski i ini četnici (zločinci) mogu i dalje mirno spavati. Ako ih i sude, onda to rade u njihovu odsustvu, što nije ništa drugo nego marginaliziranje. Još nitko, primjera radi, nije odgovarao za smrt Josipa Jovića, ili pak za ubojstvo četiri sina Kate Šoljić, baš kao što nitko nije odgovarao, a kamoli završio na robiji, zbog okrutnog zločina koji je u vrijeme Domovinskoga rata počinjen u Škabrnji, ali i drugdje.
A što se to zapravo dogodilo na krvavi Uskrs na Plitvicama? Tamo je u Mukinje 28. ožujka 1991. stigla skupina milicajaca Milana Martića iz Knina s ciljem onemogućavanja prosvjeda djelatnika poduzeća „Plitvice“ protiv pripajanja tog područja tzv. SAO krajini. Na koranskom mostu bile su istaknute zastave SAO krajine i Jugoslavije, a odbor Srpske demokratske stranke (SDS) u Titovoj Korenici drugi je dan donio odluku o promjeni strukture zaposlenih u Nacionalnom parku Plitvice i time su čuvarsku službu preuzeli ljudi iz Knina.
Predstavnici mjesnih zajednica slunjske općine sastankom u Drežnik Gradu zaključili su da hrvatska Vlada ne poduzima ništa protiv nelegalne pretvorbe poduzeća „Plitvice“ i tražena je akcija legitimnih organa Republike Hrvatske.
Policijske uprave Karlovac i Gospić su 31. ožujka 1991. u ranim jutarnjim satima uputile dio svojih snaga na Plitvice sa svrhom uspostavljanja javnog reda i mira na tom području, na kojem su naišle na veliki broj barikada (balvana) s kojih su srpski teroristi otvarali vatru na sva vozila koja su se tamo zatekla.
Jedan od autobusa s hrvatskih redarstvenicima vozio je Ljubo Ćesić Rojs. Bio je kažu pravi „fajter“. Mnogi ga danas neopravdano prozivaju (podcjenjuju) da je prije rata vozio autobuse. Vozio je, ali je vozio i u srpski „epicentar“, gdje je imao veliku sreću što je ostao živ. Naime, kad su se iskrcali branitelji pred jednom barikadom u njegov autobus „ruknuo“ je tromblon, ali na svu sreću osigurač nije eksplodirao. Da je eksplodirao bio to pravi pokolj.
Josipa Jovića pogodio je rafal kod zgrade pošte, pancirka je bila probijena i relativno brzo je prenesen do vozila hitne pomoći, ali je preminuo na putu do helikoptera.
Sukob između hrvatskih obrambenih snaga i srbijanskih terorista trajao je nekoliko sati, a pobunjenici (zločinci) bili su prisiljeni povlačiti se, odnosno bježati poput zečeva. Prema policijskim izvješćima, uhićeno je devet pobunjenika, među njima i Goran Hadžić, član Glavnog odbora SDS-a i Borivoje Savić, tajnik Izvršnog odbora SDS-a Vukovara.
Inače, SDS je kasnije bila zabranjena politička stranka, ali je najvećim dijelom nastavila svoj rad kao SDSS, (Samostalna demokratska srpska stranka) pod vodstvom Vojislava Stanimirovića i Milorada Pupovca, i poznata je među ostalim i po tome da njezini čelnici neprestano traže da se zabrane Udruge branitelja HOS-a, jer su njihovi pripadnici u Domovinskom ratu nosili oznaku „Za dom spremni“. Nu, vrlo su brzo zaboravili da četnici (i članovi SDS_a) tada nisu pozdravljali tim pozdravom već su svoj „pozdrav“ upućivali mecima, tromblonima, pa i kamama!
O Josipu Joviću, kao Junaku Domovinskog rata, objavio sam i knjigu (2012.) – da se ne zaboravi.
Mladen Pavković
