By Petrinja je okupirana od srpskog agresora 21. rujna 1991. godine. Pretrpjela je ogromna razaranja i podnijela veliku žrtvu tijekom Domovinskog rata. Svoje je živote u našu slobodu ugradilo 598 branitelja ovoga grada i civila. Najstarijoj žrtvi bilo je 99, a najmlađoj samo 8 godina. Borbe između malobrojnih i slabo naoružanih branitelja na jednoj i na drugoj strani neusporedivo brojnijeg neprijatelja (“JNA” i četnika) koji je raspolagao čitavim arsenalom oružja i ogromnim kapacitetima u ratnoj tehnici (pogotovu oklopu – uz potporu zrakoplovstva), vođene su od 2. rujna kad je izvršen prvi napad na grad. Poslije gotovo puna tri tjedna stalnih udara na položaje branitelja i angažiranja svih raspoloživih snaga, te izlaska tenkova u samo središte Petrinje, tog 21. rujna 1991. godine, oko 18:30 sati, grad je pao u njihove ruke poslije teških borbi na prilazima i u samom središtu mjesta. Tisuće protjeranih Petrinjaca svoj su spas potražili na slobodnom području Hrvatske odlazeći iz svojih domova bez ičega, ne znajući hoće li se i kad vratiti.
I upravo na primjeru Banovine i Petrinje, pokazalo se na što je sve agresor spreman i kakvim će se sredstvima služiti u tom prljavom, nametnutom ratu u kojem s njihove strane nije bilo nikakvih pravila. Zločinačka armada koja je sebe nazivala “jugoslavenskom” i “narodnom” bila je udarna šaka velikosrpskog fašizma i oko sebe okupljala najgori ološ koji je ikad gazio hrvatskom zemljom. Nije bilo razlike između onih koji su nosili petokrake i kokarde. I jedni i drugi ujedinili su se u zločinu i prolijevanju krvi nedužnih. Poslije prvotnog šoka, građani Banovine shvatili su prave namjere i ciljeve zločinaca koji su nastojali etnički očistiti ovu regiju i učiniti je zauvijek “srpskom”, uz brutalna ubojstva, progon, rušenje kuća i crkava, palež i pljačku. To su bili metodi kojima su se služili. Mada se dio Srba od početka uključio u obranu i dijelio zajedničku sudbinu s Hrvatima (kao i svi drugi pripadnici manjina), ogroman broj njih pristao je uz ideju “Velike Srbije” i okrenuo se protiv dojučerašnjih susjeda.
Zato je pored svih drugih nepovoljnih okolnosti i situaciju u Petrinji dodatno otežavala činjenica da je imala vrlo jaku petu kolonu (ratoborne četnike iz samoga grada i okolice) i to je bitno utjecalo na mogućnost njezine obrane.
Srpski su zločinci koristeći “JNA” i njezine resurse najprije razarali i etnički čistili područja oko Petrinje, da bi 2. rujna 1991. godine započeli i otvorene napade na sam grad i njegove žitelje. I dok se sve to odvijalo – sela na Banovini se pljačkala, palila i rušila, narod progonio iz domova a masovni zločini nad nedužnim i nenaoružanim civilima postajali dijelom turobne stvarnosti u kojoj su svi oni koji nisu bili Srbi podvrgnuti posvemašnjem uništenju s ciljem trajnog uklanjanja s ovih prostora – srpski su se popovi slikali s mitraljezima i odlazili u pohode s četnicima, pred kamere donosili lažne lubanje “srpske dece” što su ih navodno “zaklale i spalile ustaše”, a njihova je propaganda trubila o “genocidu” nad Srbima. I sve to kako bi se prikrio veliki zločin koji se upravo odvija nad Hrvatima i svima drugima koji su bili smetnja srpskom fašizmu.
Okružni sud u Sisku je krvnika Petrinje, potpukovnika “JNA” i zapovjednika tamošnjeg tenkovskog garnizona, Slobodana Tarbuka, zbog ratnih zločina protiv civilnog stanovništva i razaranja grada, dana 7. srpnja 1992. godine osudio na dvadeset (20) dvadeset godina zatvora u odstutnosti.
U obrazloženju presude SI-0028 , K-9/92-29, navodi se kako je
“2. rujna 1991. godine oko 12,00 sati te 16. rujna 1991. i 21. rujna 1991. godine u Petrinji, kao zapovjednik garnizona Petrinja, nakon što je na području Banovine došlo do oružane pobune od strane srpskih nacionalista i terorista protiv legalne vlasti u Republici Hrvatskoj, bez ikakvog stvarnog razloga i povoda, najprije naredio da se iz topničkog i drugog oružja iz kasarne (vojarne) otvori snažna vatra na Petrinju, a nakon što je takova vatra otvorena, te nakon što su artiljerijske i minobacačke granate počele padati po Petrinji, naredio pripadnicima tenkovskih i drugih vojnih jedinica da sa tenkovima iziđu iz kasarne ‘Vasilj Gaćeša’ i ‘Šamarica’ te da otvore tenkovsku i drugu vatru po stanovnicima grada Petrinje i stambenim i drugim objektima, radi čega su provodeći ovakvu njegovu naredbu tenkisti i drugi pripadnici vojnih formacija koji su se nalazili pod njegovom komandom, izišli sa tenkovima i drugim naoružanjem iz kasarni te nemilosrdno otvorili vatru po stanovnicima Petrinje koji su se zatekli na ulicama te po stambenim i drugim objektima pa su u takvom napadu ubijeni građani Petrinje… te razrušeno i uništeno više stambenih, komunalnih i drugih objekata u gradu, među kojima gotovo sve stambene zgrade i poslovne prostorije u Arhovoj ulici kroz koju su prolazili tenkovi, Općinski sud u Petrinji, crkvu Svete Katarine u Radićevoj ulici, crkvu Svetog Lovre na Strossmayerovom trgu i drugi značajniji objekti te kada je njegov pretpostavljeni starješina general Andrija Rašeta zatražio od njega putem telefona da ga obavijesti o situaciji u Petrinji, odgovorio da Petrinju treba sravnati sa zemljom, dakle, kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio da se izvrši napad na civilno stanovništvo Petrinje i grad Petrinju posljedice čega su smrt i teške tjelesne ozljede i narušavanje zdravlja više ljudi, te naredio napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo, te da se protuzakonito i samovoljno uništava u velikim razmjerima imovina, čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 142. st. 1. u svezi čl. 24. st. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ (“Narodne novine” br. 53/91), kao Zakon Republike Hrvatske…”
(Vidi: https://www.lijepanasadomovinahrvatska.com/index.php/dokumenti/sudski-dokumenti-srpski-zlocini-u-hrvatskoj/3611-petrinja-si-0028; stranica posjećena 14. 9. 2020.)
Ovaj citat iz presude krvniku Petrinje i ratnom zločincu Slobodanu Tarbuku (koji nikad nije odgovarao za svoja nedjela) sročen suhoparnim pravničkim rječnikom, ni izbliza ne može izraziti sve ono što se te sumorne i turobne 1991. godine u rujnu događalo s hrvatskom Petrinjom i njezinim braniteljima i žiteljima.
A počelo je godinu prije – u rujnu 1990., kad su hrvatske vlasti uspostavile policijsku postaju u ovom gradu, a lokalni srpski ekstremisti započeli kampanju uklanja “ustaškog grba” s ploče postavljene na pročelju zgrade. Dakako, bio je to samo izgovor za seriju incidenata što su ih radikalni Srbi iz Petrinje i okolnih sela smišljeno planirali i provodili, jer se nikako nisu mirili s postojanjem hrvatske države i od početka su činili sve kako bi izazvali oružani sukob.
Prva je na udaru bila policijska postaja koju su pokušali zauzeti kako bi razoružali i iz nje protjerali hrvatske redarstvenike, ali zahvaljujući odlučnosti i hrabrosti branitelja kojima su u pomoć došle i kolege iz Zagreba, to im nije polazilo za rukom. Teroristi su, međutim, jako dobro znali kako u svemu što poduzimaju imaju potporu Srbije, “JNA” i tenkovskog garnizona smještenog u vojarni ‘Vasilj Gaćeša’, kao i svoga vodstva u Kninu okupljenog oko Milana Martića i njegove družine koji su od 17. kolovoza 1990. godine započeli s “balvan-revolucijom” i tihom okupacijom hrvatskih područja uz istodobno proglašenje svoje paradržavne tvorevine “SAO Krajine”.
Već 5. siječnja 1991. godine, tzv. SUP Krajine izvijestio je MUP Republike Hrvatske kako su policijske postrojbe s područja Knina, Obrovca, Benkovca, Gračaca, Donjeg Lapca, Titove Korenice, Dvora na Uni, Gline, Hrvatske Kostajnice i Vojnića ušle u sastav “SUP-a Krajine”, čime su srpski teroristi jasno dali do znanja da se neće pomiriti s uspostavom nove demokratske vlasti niti hrvatskom samostalnošću.
Potom su 28. siječnja iste godine posredstvom “Srpskog nacionalnog vijeća” i “Izvršnog vijeća” – kao “tijela vlasti” tzv. SAO Krajine – donijeli odluku da se ta njihova paradržavna i nelegalno uspostavljena tvorevina “razdružuje od Republike Hrvatske i ostaje u Jugoslaviji”. Daljnji razvoj događaja kreće se u smjeru njihovih nastojanja da u savezu sa Srbima u Bosni i Hercegovini i Srbijom formiraju “Veliku Srbiju” sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag (što su glasno i jasno najavljivali već od 28. veljače 1989. godine i prvog velikosrpskog mitinga u Kninu) i taj sindrom “saoizacije” zahvaća najveći dio ruralnih područja u Hrvatskoj u kojima u značajnijoj većini žive pripadnici srpskog naroda.
Arogantno i bahato odbijajući sve ponude hrvatskih vlasti za mirno i sporazumno rješavanje nastalog “spora” (kojeg ustvari, barem što se tiče hrvatskoga naroda i postupanja mlade hrvatske države nije niti bilo) i u potpunosti ignorirajući volju hrvatskih građana izraženu na općenarodnom referendumu o samostalnosti Republike Hrvatske (od 19. svibnja 1991. godine), uz potporu Srbije i “JNA” i vođeni svojom ekstremnom pročetničkom Srpskom demokratskom strankom (SDS), “ugroženi” Srbi sve češće i glasnije prijete otvorenim ratom, postavljaju barikade s naoružanim stražama, izazivaju oružane incidente, pucaju na novinare, civile i hrvatske redarstvenike, okružuju i blokiraju gradove i sela s većinskim hrvatskim stanovništvom, te već od proljeća 1991. godine ničim izazvani započinju seriju napada na policijske postaje i hrvatsko redarstvo. Čini se to podmuklo, iz zasjeda i uz pomoć “JNA”, u nastojanju izazivanja krvoprolića širih razmjera. Masakr u Borovu Selu označio je otvoreni rat protiv Hrvatske i od tada nadalje domaći teroristi s postrojbama “JNA” i svojom subraćom iz Srbije i BiH (četnicima, dobrovoljcima i “teritorijalcima”) koji im dolaze u pomoć, planski stvaraju krizna žarišta, a sve pod egidom “ugroženosti” od “ustaške vlasti”.
U takvom ozračju terorističkih napada nije mogla ostati pošteđena ni Banovina u kojoj je bio (kao i na Kordunu i u Lici) koncentriran posebno ratoboran sloj Srba – miljenika komunističkog režima i povlaštenika tog sustava u kojem su pod krinkom “antifašista” i “prvoboraca” uživali brojne privilegije i sinekure. Svikli da sva vlast bude u njihovim rukama i da oni gospodare i upravljaju Hrvatskom (onako kako su činili od 1945. godine nadalje), tvrdoglavo su ustrajavali na svom samoubilačkom konceptu i nisu prezali ni od najgorih zvjerstava i masovnih zločina.
Poslije etničkog čišćenja što su ga proveli u okruženju Petrinje, četnici i “JNA” napali su i sam grad (koji je pored Siska i Hrvatske Kostajnice na Banovini bio jedna od glavnih meta agresije).
Pod izgovorom da je od hrvatskih snaga “napadnuta kasarna”, zapovjednik tenkovskog garnizona, potpukovnik Slobodan Tarbuk, 2. rujna, 1991. godine pokreće tenkove i druga oklopna vozila iz vojarne ‘Vasilj Gaćeša’. Oklopnjaci ulaze u središte grada i pucaju na sve na što nailaze, rušeći kuće, stambene zgrade i druge objekte. Poslije 12,00 sati projektilima se tuče i vila ‘Gavrilović’, čime započinje jedno od najvećih razaranja Petrinje u njezinoj povijesti. Tenkovskim projektilima razarani su crkva sv. Lovre, dječji vrtić, srednjoškolski centar, zgrada Općine, Općinski sud, razoreno je i nekoliko privrednih objekata među kojima silos hrane tvornice ‘Gavrilović’, gradska bolnica, radionica “Slavijatransa”, tvornica obuće, te više stambenih i stambeno – poslovnih zgrada. Borbe su uz žilavi otpor branitelja trajale sve do večeri. U obranu Petrinje hrvatska je vlast pozvala sve muškarce u dobi od 18 do 50 godina uz angažiranje pričuve ZNG-a. Na prilazima Petrinji (područje Taborišta i sela Pecki – u kojem su srpski teroristi već 25. kolovoza ubili četvero seljana), hrvatske su snage pružile najžešći otpor.
Tog 2. rujna u sisačku je bolnicu s područja Petrinje dovezeno 11 ranjenih civila i 3 pripadnika ZNG, dok su 2 žrtve smrtno stradale. Sutradan su nastavljene borbe u rajonima Taborišta, Peckog i Hrastovice, ali je bilo očito kako je neprijatelj toliko tehnički i brojčano nadmoćan da je samo pitanje vremena kad će probiti crte obrane. U Hrvatsku Kostajnicu su četnici i “JNA” ušli 12. rujna, a sutradan se veliki dio hrvatskih snaga predao. Jedan dio branitelja odlučio se za proboj iz obruča i uz žrtve je uspio u tomu. I pad ovoga grada, svakako je utjecao na daljnji razvoj događaja na bojišnici u Petrinji.
U Petrinji, srpski su teroristi 14. rujna zarobili i strijeljali 14 pripadnika MUP-a i ZNG-a, a kod vile ‘Gavrilović’ 16. (ili 18. – pouzdano se ne zna) rujna zarobili i ubili još 17 hrvatskih branitelja. Uz zločine i masakre koji su se odvijali na cijelom području ovog grada, ubili su među ostalim i obitelj Kozbašić (bračni par i djecu od 8 i 13 godina starosti). Agresor je 18. rujna izveo žestoki topnički napad iz svih raspoloživih oruđa, ali i branitelji su uzvraćali, pa su sutradan (19. rujna) iznad Petrinje srušili dva neprijateljska zrakoplova.
Najjači napad uslijedio je 21. rujna, kad je grad osim topništvom ciljan i zrakoplovnim projektilima, a tučen je i most na Kupi.
Budući da je poginulo veliki broj civila čija su tijela ostala razasuta po ulicama, kućama i dvorištima, “JNA” je sljedećih 5 – 6 dana prikupljala leševe i pokapala ih na različitim mjestima, uglavnom u masovne grobnice dok su neki pokopani i na grobljima (Sveti Nikola, Sveti Benedikt).
Procjenjuje se da je od kraja srpnja do pada Petrinje (21. rujna 1991. godine) ubijeno oko 100 civila i branitelja, a sljedećih mjeseci u okupiranoj Petrinji još 250, među kojima je bilo i djece uzrasta između 10 i 13 godina.
Tijekom Domovinskog rata, u Sisačko-moslavačkoj županiji ubijene su ili nestale 942 osobe (iz pojedinačnih grobnica ekshumirano ih je 453, a iz masovnih 272), dok se traži još 217. U Pounju je do sada otkriveno 11 masovnih grobnica s ostacima ubijenih ili cijelim skeletima 114 žrtava (navedeni podaci sadrže rezultate istraživanja do studenoga 2017. godine). I to nije konačna brojka. Mnogi se još traže i ne zna im se groba. Na Banovini se nalazi i masovna grobnica u selu Baćin, iz koje je ekshumirano 56 žrtava (poslije Ovčare s najviše ekshumiranih na jednom mjestu). Na tom je području i najmonstruoznije stratište – Kostrići, u kojem su 15. studenog 1991, pobijeni svi zatečeni stanovnici sela (njih 16).
Agresor je pokazao neviđenu brutalnost ubijajući žrtve na različite načine: od strijeljanja i klanja do razbijanja lubanja sjekirama, a prave dimenzije tih zločina izašle su na vidjelo tek nakon što su žrtve ekshumirane iz brojnih masovnih grobnica nakon oslobađanja ovog područja 1995. godine. Mnoga su tijela bila raskomadana ili su nedostajale glave.
U medijima je naročito odjeknuo jedan krajnje sadistički, krvoločni čin srpskog terorista i zločinca Jugoslava Vidića porijeklom iz Benkovca i on zorno svjedoči o zvjerskoj naravi srpskih zločinaca koji nisu imali milosti niti ljudske savjesti i ikakvih obzira.
U vrijeme žestokih napada na ovaj grad i progona hrvatskog stanovništva, dana 16. rujna 1991., ovaj je krvolok počinio grozan zločin.
Evo što o tomu slučaju kaže jedan od izvora:
“Presudom Županijskog suda u Sisku broj K-39/1994 od 4. prosinca 1998. opt. Jugoslav Vidić proglašen je krivim što je 16. rujna 1991. u Petrinji u krugu Mesne industrije ‘Gavrilović’ u Sisačkoj ulici, kao pripadnik paravojnih formacija tzv. SAO Krajine, sa većim broj neidentificiranih osoba sudjelovao u fizičkom i psihičkom zlostavljanju djelatnika navedene tvornice, a zatim iz grupe djelatnika izdvojio Stjepana Komesa, kivan na ovoga jer se rukovao s predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom kad je ovaj bio u posjetu Petrinji, te mu oštrim željeznim predmetom odsjekao desnu ruku u predjelu lakta, zbog koje povrede i nepružanja odgovarajuće medicinske pomoći je Stjepan Komes ubrzo nakon toga preminuo. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.” (Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Zločin u Petrinji, opt. Jugoslav Vidić; https://www.documenta.hr/hr/zlo%C4%8Din-u-petrinji-opt.-jugoslav-vidi%C4%87.html; presuda Županijskog suda u Sisku, K – 39/1994. dostupna na: http://www.centar-za-mir.hr/wp-content/uploads/2013/12/Vidic-Jugoslav-Presuda-ZS-Sisak-u-odsutnosti-04-12-1998.pdf; presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: I)
I ovaj je krvolok, kao i Tarbuk i stotine drugih, izbjegao zasluženu kaznu, što je porazna činjenica koja nas uvijek iznova vraćaju istim pitanjima: Kako je moguće da takva zvjerstva ostaju nekažnjena? Do kada će trajati kontinuirana viktimizacija preživjelih žrtava i članova obitelji koji su izgubili svoje najmilije? Ima li pravde za hrvatske žrtve?
Petrinjci su se u svoj grad vratili ubrzo nakon blistave VRO ‘Oluja’, kad je hrvatska oružana sila srpsku terorističku zločinačku bandu pomela u samo 72 sata i natjerala u bezglavi bijeg. Na prilazu Petrinji hrvatske su snage naišle na vrlo žilav otpor dobro utvrđenog neprijatelja, tako da je ovaj grad oslobođen tek 6. kolovoza, uz velike gubitke s naše strane.
Bila je to cijena slobode koja je, nažalost, morala biti plaćena krvlju i životima naših najboljih sinova i kćeri.
Neka im je vječna slava i hvala.
Video: 21. rujna 1991., Pad i okupacija Petrinje; https://www.youtube.com/watch?v=AcDbPxC-X2E&ab_channel=propatria
Zlatko Pinter
