By Otkad je nekolicina hrvatskih generala na čelu s Antom Gotovinom uputila zahtjev o pomilovanju okorjelih bivših Udbaša Josipa Perkovića i Zdravka Mustača zanimanje za ovu zločinačku organizaciju sve je veće. Nu, ni ova dva osuđenika nikada nisu požalila niti se ispričala za zlo koje su radili, a sada bi uz pomoć pojedinih hrvatskih generala željeli da im se sve oprosti. E, ne može to tako. Naime, druga skupina časnih i poštenih branitelja, predvođena generalom Ivanom Toljom, koji jedino priznaju „stranku Franje Tuđmana“ protivi se ovoj inicijativi, a njima su se pridružile i brojne braniteljske udruge.
Inače bivši Udbaši poput pok. Pavla Gažija, simbola jugoslavenskog unitarizma, čak su proglašeni i počasnim građanima (2019. u Koprivnici). Naime, u ovom gradu ništa protiv tog prijedloga nisu imali ni vijećnici HDZ-a, što je sramno da sramnije ne može biti.
Kad je zločinačka JNA napadala Vukovar tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata Gaži je uz ostalo izjavio „Pustite JNA, JNA zna što čini!“.
Na početku stvaranja hrvatske države brojni su Udbaši okrenuli kapute, a na čelu te „brigade“ bili su Perković i Mustač, koje je zbog teških ubojstava njemački sud osudio na doživotnu robiju.
Pojedinci su se sada „probudili“ i sjetili da su nam u stvaranju države iznimno pomogli i nekadašnji okorjeli kriminalci i ubojice i da ih zbog toga treba pustiti na slobodu.
Gdje je bila ta nekolicina hrvatska generala kad je recimo trebalo braniti njihova kolegu Slobodana Praljka? Da su ga branili, možda bi danas bio i na životu!
Ovu „gužvu“ oko bivših Udbaša sada treba iskoristiti da se napokon objave i imena onih koji su radili za Udbu i da se ukaže gdje su završili 1990., odnosno u kojim su se sve ustanovama nakon toga zaposlili, tim prije kad se zna da je jednom Udbaš-uvijek Udbaš!
U razotkrivanju bivših Udbaša i djelovanja te službe iznimno bi nam mogli pomoći Mustač i Perković.
Tada ne bi bilo dileme je li recimo Ante Nobilo bio ili nije udbaško dijete!
Inače, kako se zna, u vrijeme komunizma, najviši dužnosnici KOS-a i DSZUP-a obučavali su se na Saveznoj centralnoj školi državnog sekretarijata za unutrašnje poslove u Beogradu. Njihova obuka trajala je četiri godine, dok su niži dužnosnici pohađali tzv. Republičku školu ili tečajeve po pojedinim republikama. Zbog nedostatka kvalificiranih agenata regrutirali su se i diplomci s pravnih škola. Poglavito se naglašava škola u Kamenicama, gdje su se obučavali KOS-ovci koji su kasnije trajno radili u policiji. (Mnogi od njih navodno su devedesetih bez provjera prešli na hrvatsku stranu i nastavili gdje su u Brozovim zločinačkim službama stali!). U Kamenicama su postojala dva smjera – diplomatski i unutrašnji, detektivski rad, nadzor, korištenje radijima i prijemnicima te polaganje vožnje iz svih vrsta vozila. KOS i DSZUP imali su tri vrste suradnika: informante, agente i rezidente. Informanti su trebali biti pouzdani i plaćalo im se od slučaja do slučaja, dok se agente često regrutiralo među režimu neprijateljskim osobama kojima bi moglo prijetiti ne više od pet godina zatvora. Njima se pri regrutaciji obećalo da, ako odrade posao i zadovolje, neće biti kazneno gonjeni. Plaćalo im se po ispunjenu zadataka i oni su infiltrirani u opozicijske redove!!!Rezidenti su se odabirali među najlojalnijim članovima stranke i njihov je zadatak bio skupljati informante i prosljeđivati izvještaje svakih 14 dana. Oni su imali “civilne” poslove, dakle bili su zaštićeni i sami često nisu znali za koga rade – KOS ili DSZUP.
Prije regrutacije, bivši KOS-ovci i Udbaši (zar ne Perkovići i Mustači?) detaljno su se provjeravali. Primjerice, informator je morao biti dobar član partije (nije li i danas slično?), ne smije piti alkohol i mora biti u stanju šutjeti, mora imati dobar ugled, znati pisati i čitati te posjedovati izvanredan talent za pamćenje i promatranje.
Za agente u inozemstvu postojala su pak malo drugačija pravila. Oni su primali točne upute što trebaju raditi- upoznati se sa svojim prebivalištem, locirati izbjegličke kampove i kontaktirati pridošlice te doznati sve o njima….
Također ti ljudi morali su negirati znanje o DSZUP-u i KOS-u, pokušati upoznati stare i neinteligentne emigrante te doći u kontakt sa ženama bez novčanih sredstava, primjerice studencima.
Činjenica je također (zar ne Mustači i Perkovići) da su ti stari Udbaši i KOS-ovci odmah namjestili svoje, od rođaka, prijatelja i drugih, od tvrtki, Udruga do policije, (svaka čast izuzecima), a u isto vrijeme “istisnuli” one koji su bili na prvim crtama obrane tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.
Stoga, nije ni čudno što razni nobile i perkovići izjavljuju, baš kao i neki čelnici tzv. antifašista, da su oni stvorili hrvatsku državu, a ne hrvatski branitelji, pod vodstvom utemeljitelja dr. Franje Tuđmana!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
