ZAŠTO VLASTITU DJECU NE ŽELE, A TUĐU HOĆE ?

Istospolne zajednice u ime neutemeljenih i lažnih prava žele udomljavati djecu. Homoseksualci se naivno pozivaju na diskriminaciju u odnosu na one kojima je dopušteno udomljavanje, a ne pitaju se jesu li djeca koja bi bila udomljena od istospolnih zajednica diskriminirana u odnosu na djecu koja žive  s roditeljima ili osobama (pomajkom i poočuhom) različitog spola. Naravno da jesu, ali to njih ne zanima. Njima je na prvom mjestu njihov egocentrični i prikriveni interes.To je pokušaj inverzije činjenica, a takva “diskriminacija” je zapravo negacija prava drugih ljudi. Nedopustivo je u borbi protiv „diskriminacije“ činiti još veću diskriminaciju. Zašto ne štite prava djece koja su utvrđena Dječjim i Ljudskim pravima u Konvenciji i Deklaraciji UN? O kakvoj lažnoj diskriminaciji govore? Oni su toliko diskriminirani koliko i jedan liječnik kada mu ne dopuste da se zaposli na radno mjesto pedagoga ili kada jednog vrhunskog rukometaša neće primiti neki nogometni klub. Pa ne može nitko tko ne zna plivati u ime „diskriminacije“ tražiti da igra vatrepolo. To nema veze s diskriminacijom.  To su jednostavno različite uzročno nepovezane kategorije. Čine li homoseksualci spolnu diskriminaciju prema ženama jer ih ne žele? Zar nije diskriminacija i prema roditeljima ako se bez njihova pristanka udomljuje djecu istospolnim zajednicama. Oni su pobrkali lončiće i izgubili kompas. Je li im poznato da je svako dijete koje živi samo s jednim roditeljem zakinuto za svijet onoga drugoga roditelja? Za zdravo odrastanje te za zdrav i uspješan odgoj djetetu su potrebni i žensko i muško. Po prirodi stvari i po ljudskim potrebama dijete ima potrebu biti voljeno i ljubljeno i od majke i od oca a ne smo od jednoga od njih. Muškarac pa ni otac ne može dati djetetu ono što mu može dati majka. Interes djeteta i zdravo odrastanje moraju biti na prvome mjestu.

Zašto pojedinci u istospolnim zajednicama ne žele imati vlastitu djecu, a žele udomiti ili posvojiti tuđu djecu? Njihovi su motivi, cilj i svrha ne samo upitni, nego, što više,  vrlo nepoznati, neizvjesni i za djecu diskriminirajući. Zašto oni nerijetko svoje istospolne zajednice nazivaju brakom, a to zaista nisu. Ako su različiti od braka koji je ustavna kategorija i determiniran kao zajednica žene i muškarca, zašto onda različite pojave pokušavaju “krstiti” istim nazivom ili imenom? Najveća je nepravda pa i diskriminacija različite stvari nazivati jednakima i jednake različitim nazivima. A oni upravo to čine i zlorabe tuđa prava svojim “pravima”. Pravo i sloboda imaju samo jedno jedino ograničenje, a to su prava i slobode drugih ljudi ili u ovom slučaju prava djece. Ako onaj tko ne želi imati vlastitu djecu, a želi podjarmiti tuđu djecu svojim tko zna kakvim sve interesima, ne zaslužuje niti povjerenje niti opravdanje za to zbog mogućih asocijalnih ponašanja i drugih nepoželjnih konzekvenci koje proturječe poželjnom odrastanju. Zbog toga, život i odrastanje djece u Domu sigurno je poželjnije,  kvalitetnije i bolje nego u istospolnim zajednicama ne samo u pedagoškom, sociološkom, psihološkom i društvenom kontekstu. To je negacija pronatalitetne politike i to u trenutku kada je u Hrvatskoj mortalitet veći od nataliteta i kada hrvatski narod rapidno izumire.

Pojedinci u takozvanim civilnim ili ne vladinim društvima pa čak i  u Ustavnom sudu koji takvo nešto neprirodno zagovaraju izgubljeni su u prostoru i vremenu. Takva “demokracija“, „prava“ i „slobode” koje po diskutabilnom kriteriju besmislenog i štetnog pomodarstva i dodvoravanja  zagovaraju, negacija su samih sebe zato što nepoštivaju prirodu čovjeka, njegov normalan antroploški i kognitivni razvitak kao i prirodne zakonitosti zatirući ih pakošću i mržnjom govora prema onima koji ne misle i ne žive kao oni. Ustavni sud je prekoračio svoje ovlasti uzimajući sebi za pravo proglašavati zakonitim i poželjnim u razvoju društva i države ono što je za normalne ljude nenaravno, nezakonito i izuzetno nepoželjno. Ako im je toliko stalo do homoseksualnih udomljavanja neka im  uruče svoju djecu a ne tuđu. Nitko ne želi osuđivati istospolne zajednice, neka oni žive svoju intimu kao što i bračni parovi žive svoju. Međutim, oni to agresivno nameću javnosti kao poželjan modus u odgoju djece i mladeži te pod krinkom izmišljene diskriminacije zapravo diskriminiraju mnoge oko sebe, a  u prvom redu i najviše djecu kojima oduzimaju sretno djetinjstvo, zdravo odrastanje te ravnopravnost i jednakost među vršnjacima.                                                                                                                                                                                                                                                       Ivica Đaković