Vraća li se Tomislav Karamarko u politiku na velika vrata…?

Kazao je Tomislav Karamarko prije nekoliko mjeseci, da će se kandidirati na unutarstranačkim izborima na mjesto predsjednika HDZ a. Riječ je svakako o čovjeku koji je na nepošten način „udaljen“ s funkcije predsjednika najveće političke stranke u Hrvatskoj.

Političke i interesne igre te različiti lobiji ne žale novca kako bi se domogli utjecaja koji u konačnici znače novac. Osjećaj da je odlazak Karamarka s javne scene bio dio zakulisnih igara u kojima je on, Tomislav Karamarko morao otići, govori o metodama i načinu eliminacije političkih protivnika.

Modaliteti kako se odlazak ostvaruje su različiti, u slučaju T.K. bio je to stav Povjerenstva  za sprječavanje sukoba interesa, u to doba vođeno od Dalije Orešković, ljevičarke, za koju je pretpostaviti da je jedva dočekala svrgavanje Tomislava Karamarka.

Nakon tih nemilih događaja i ne baš dobrih za Tomislava Karamarka, nastupa vrijeme „gotove izolacije“ i povlačenja iz javnog života.

Bolji poznavatelji lika i djela TK, govore o njemu s priličnim poštovanjem i nepoznanicama njegovog ubrzanog odlaska. Koji su stvarni razlozi Karamarkovog odlaska s čelnog mjesta u HDZ u, ostat će i dalje nedorečena tajna.

Simptomatično u cijeloj situaciji, a ubrzano nakon Karamarkova odlaska i svrgavanja T.Oreškovića kao premijera RH, bio je dolazak Andreja Plenkovića – Bona, kako ga naziva prof.dr. Slaven Letica.

Vjerovati je da u životu nema slučajnosti, te da je Plenković s manirama Luja 14. Bio kadar i namjesnik E.U. u Hrvatskoj, koji je kroz svoju politiku u nepune četiri godine napravio više štete nego svi njegovi prethodnici uključivši i Sanadera.

Većina Plenkovićevih ministara ima problema s dokazivanjem podrijetla imovine, a sve se događa u vrijeme predsjedanja vladom R.H. od strane  Andreja Plenkovića.

Dok je u poštenim državama Porezna uprava zadužena za utvrđivanje porijekla novca u R.H. se tim pitanjima nitko suštinski ne bavi. Utvrđivanje posjedovanja po principu legalnih prihoda i višestruko nagomilane imovine govore da je riječ o novcu stečenom kriminalnim radnjama, ako uzmemo da je pogodovanje i primanje mita – kriminal.

Pravne države nema, jer ona nije bila cilj Andreja Plenkovića Bona.

Osim ideoloških tema kojima se je Bono bavio, ni gospodarske mu nisu bile mrske. Tako je donošenjem Lex Agrokora dijelio hrvatske novce kapom i šakom. Sam Ivica Todorić vlasnik Agrokora kaže: „Agrokor je srušio Andrej Plenković u suradnji s Vladom, Rusima, Moody‘som…“

Nije prošlo puno vremena, a da se ne prisjetimo Plenkovićeve miljenice, Marije Pejčinović Burić i afere njenog supruga Zorana Burića oko srećom nikad izgrađene plinske elektrane na rijeci Cetini. Bono je tu „pravičnu“ gospođu nagradio mjestom tajnice u Vijeću Europe. Neka, sigurno je da je to i zaslužila radeći u Republici Srbiji i Ministarstvu vanjskih poslova RH, kao ministrica.

Opravdanje Dubravke Šuice za posjedovanje nekretnina olako je prošlo kroz prste javnosti. Ta dotična gospođa s lošijim znanjem engleskoga, upravlja danas demografijom u notornoj Europskoj Uniji za koju se svim svojim bićem zalaže Andrej Plenković Bono.

Određene pretpostavke učinjenog djela izlazit će po malo na vidjelo u godinama koje dolaze, a za Bona bit će to noćna mora u kojoj ni Bruxelles ga neće moći štititi.

Što Hrvatska ima od toga, naravno samo veliku štetu koja je učinjena i bespovratna. Trag je to lešinara koji na sve moguće načine rastaču bogatstvo naroda.

Poznato je i to da Bono i danas ne govori o ZERP u i šteti koju Hrvatska trpi radi izlova ribe u hrvatskom dijelu Jadranskog mora.

Teško kršenje Ustava, u slučajevima inicijativa „Istina o Istanbulskoj“ i „Promjene izbornog zakona“, od strane državnih dužnosnika još je jedan kamen oko vrata AP – Bona.

Zaista je došlo vrijeme odlaska Andreja Plenkovića (premijera „Niš koristi“).

Stoga, domoljubna koalicija koju je prevodio Tomislav Karamarko učinila je za HDZ jednako toliko koliko je i za stvaranje Hrvatske države učinio dr. Franjo Tuđman.

Pokušaji ljevičara i kvazi domoljuba okupljenih oko A.P., putem medija, nastoje na neukusan način omalovažavati ulogu i povratak Tomislava Karamarka. Poznato je i vidljivo koji su tekstovi sponzorirani u dnevnom tisku Republike Hrvatske, a manje-više poznato je tko ih plaća.

U izgubljenoj „vjerodostojnosti“ dnevnog tiska, ovih dana manipulira se s mogućim planovima Tomislava Karamarka i njegovog mogućeg povratka u HDZ. Karamarko šuti, ali izgledan je strah ljudi oko Andreja Plenkovića, što će biti s njima kad Plenković ode.

Neki od izvora govore da će Karamarko izabrati vrijeme i način komunikacije s javnošću, a ljudi skloni politici koju je Karamarko davno utvrdio, čekaju kako bi podržali Karamarka u ne baš poštenoj utakmici koju predvodi s druge strane Andrej Plenković na čelu s dva generala, menadžerom Krstičevićem i Tomom Medvedom.

Dobronamjerni bi kazali, „pametan izbor“, ako ćemo vjerovati da menadžer Krstičević i Medved imaju utjecaja na braniteljsku populaciju, napose predvođenu u manjem dijelu s Josipom Đakićem (uvijek vjeran A.P.).

Krstičević je bio dio pregovaračkog tima koji nije uspio kupiti borbene avione od Izraela.

Poznato je da SAD svoju politiku planiraju na više od dva desetljeća, poznato je i da Amerikanci znaju s kojim partnerima trebaju graditi interese, pa što se to onda dogodilo da je Hrvatskoj zapriječen put u nabavci aviona. Krstičević to sigurno zna?

Vrijeme je da se HDZ u vrati snaga koju je imao i koja mu radi zasluga stvaranja Hrvatske države pripada. Pod kapom Andreja Plenkovića se to neće ostvariti.

Nadamo se da je Bonu vrijeme isteka pri kraju, a novo – stari HDZ morao bi pokrenuti put zaštite nacionalnih interesa koji su pod kapom A.P. napušteni. Ovlasti koje je dobio A.P. vezanih za prijam Srbije u EU nisu urodile plodom, ne radi toga da Plenković ne podržava Srbiju „na njenom europskom putu“, već činjenica da Srbija ne želi napustiti savez s Rusijom, gospodarski i vojni.

Novi HDZ zaslužuje poštene i iskrene ljude u vodstvu, domoljube i snagu kakvu je imala HDZ a. Stranku je potrebno vratiti na politiku interesa RH i domoljublja, to Tomislav Karamarko sa svoji kapacitetom može.

Pokaže li se za točno da je Karamarko odustao od takmičenja radi procjene mogućih rezultata, taj potez nije dobar za Hrvatsku. Nije lako otvarati tuđa vrata, a svojim odlaskom i dugotrajnim izbivanjem mnoga vrata više nisu Karamarkova što radi podjele interesa što radi političkog oportuniteta dojučerašnjih Karamarkovih prijatelja u HDZ u.

Ivo Stier i Miro Kovač ne mogu biti zamjena političkom iskustvu TK, moguće je da kandidaturom Kovača postoji prešutan dogovor s Andrejom Plenkovićem oko buduće podjele mandata i funkcija.

Kovač i Stier bi trebali vratiti desnicu u središte zbivanja HDZ, što Plenković nikako ne može. Andrej Plenković bi i dalje nastavio poguban put „hrvatskim interesima“ u EU, oko mogućih pitanja unutrašnje i dijela vanjske politike postojali bi dogovori, kao za početak suspenzija Istanbulske konvencije i Marakeškog sporazuma, valjda kroz neke interpretativne izjave bez iole snage i poštenja.

Nova situacija bi omogućila preživljavanje A.Plenkovića i etabliranje kadrova Miljana Brkića.

Sve drugo ostaje, Milan Bandić kao nedoraslo nasljeđe, interesi pojedinaca oko Miljana Brkića.

Kako izgleda da se ništa suštinski neće promijeniti. Tu nepromjenjivu interesnu i samo interesnu scenu koju narod plaća moga je jedino uzdrmati Tomislav Karamarko, no ima li on snage za to.

Političkog iskustva i moralne snage svakako ima ali pozicijske snage izgleda kao da nedostaje.

Anđelko Jeličić