Mediji te sude, mediji te osude…

U Hrvatskoj nažalost pojedini mediji iznimno dobro obavljaju ulogu suca, odnosno tužiteljstva. Naime, kad se dogodi nešto što je po njima kazneno djelo, kao primjerice ogluha na policijsku zapovijed da novinarka ne može s tog mjesta izvještavati (Split) ili da su otjerali novinarku koja je željela snimiti uskrsnu misu (Sirobuja), to je odmah bilo u središnjim informativnim emisijama, u kojoj se osudio napad (?) na one koji izvještavaju. Istina, nismo čuli drugu stranu, ali to i nije važno.

Kad se prije nekoliko godina u Podravki dogodila afera Spice, novinar koji je „razotkrio“ ovaj navodni kriminal i gotovo svaki dan imao najavu članka na naslovnoj stranici Večernjeg lista, proglašen je i za novinara godine! Nu, vrlo brzo dogodio se prevrat i taj novinar je dobio otkaz u redakciji kojoj je dostavio tako važne podatke, jer su se u mnogome pokazali netočnim, odnosno da je u većini stvari to bio čisti fake news (malo istine, puno laži). U nemogućnosti da ponovno nađe sličnu redakciju koja će mu i dalje objavljivati „ekskluzivne“ policijske vijesti razočaran je napustio  Hrvatsku i sreću potražio negdje drugdje. Iza sebe je ostavio pustoš, ali to se ne pamti, pamte se samo naslovi o navodnom kriminalu… (Mnogi su čak i zaboravili da je bio „novinar godine“!) Tako nešto slično u vrijeme bivše države radio je i Đorđe Ličina. Ako je on za nekoga napisao da je nacionalist i lopov nije mu bilo spasa. Zbog njegova pisanja, recimo, hrvatskom književniku Zlatku Tomičiću čak je i povećana zatvorska kazna i to za nekoliko godina, koju je morao odslužiti u Staroj Gradiški! Većina medija u Hrvatskoj je nažalost lijevo orijentirana i malo tko zna tko su im stvarni vlasnici. Kad osjete opasnost odmah skaču kao jedan. Sva sreća da kod nas još postoje neki portali gdje možeš koliko toliko objaviti i drugu stranu priče-bez cenzure.

Čak oko pet tisuća (sic!) negativnih tekstova je dosad objavljeno u raznim medijima o poduzetniku Tomi Horvatinčiću, odnosno o njegovoj pomorskoj nesreći u kojoj je smrtno stradalo dvoje ljudi i za što je pravomoćno osuđen na četiri godine i deset mjeseci zatvora.  Toliko članaka i fotografija (gdje su ga ponižavali i ismijavali) nije objavljeno ni o svim srpskim četnicima koji su napadali Vukovar, rušili, palili, protjerivali i ubijali.

Kad je po zakonskim propisima gradio objekte na zagrebačkom Cvjetnom trgu skupina „mladih“ komunista bacala se čak i pred vozila ne bi li zaustavili ovaj projekt za koji je imao sve prijeko potrebne dozvole. Što ga tada nisu uzeli u zaštitu?

Stalno govori i ponavlja da će poštivati odluke institucija i odazivati se, što i čini. Ali, ne vrijedi. Mediji su od njega napravili državnog neprijatelja br. 1.

Međutim, malo tko piše o njegovim humanitarnim akcijama, o zakladi koju je osnovao, o niz dobrih djela koja je napravio. Možete li zamisliti da su mu kojim slučajem uz pomorsku nesreću našli još i nešto drugo, recimo da nije platio porez (kao mnogi drugi), što bi učinili njemu i njegovoj obitelji?

U Hrvatskoj se godišnje dogodi na stotine sličnih nesreća, ali ni o jednom navodnom krivcu se nije toliko pisalo (pljuvalo i gazilo) kao o Horvatinčiću?

Slično je prošao i hrvatski branitelj, Junak Domovinskoga rata Josip Klemm, vlasnik zaštitarske tvrtke Klemm security. Njegove nevolje s pravnom državom, počele su iz političkog razloga, nakon 555 dana prosvjeda hrvatskih branitelja i stradalnika u šatoru ispred Matićeva ministarstva. Većina medija i portala prozivala ga je pogrdno „šatorašem“, kao i većinu onih koji su časno i pošteno branili i obranili hrvatsku državu. I on mora na izdržavanje zatvorske kazne od godinu dana. Badava je izjavljivao da se ne osjeća krivim, da je postupak protiv njega inicirao SDP, ali zakon je zakon. Kriv je što je „opljačkao“ svoju firmu!?

Sve u svemu, biti hrvatski branitelj za mnoge je danas otežavajuća okolnost. Nitko nikada recimo nije napisao da je neki partizan ili Jugoslaven ili bivši Udbaš učinio neko navodno loše djelo, a kad je u pitanju hrvatski branitelj – nema mu spasa!

Međutim, od onih koji su osuđeni zasad čini se najbolje „pliva“  bivši nogometni igrač, a danas trener,  Zoran Mamić. Uvijek je nasmiješen i dobre volje, iako je nepravomoćno osuđen na četiri godine i 11 mjeseci zatvora zbog malverzacija u Dinamu. Nakon ove presude, stječe se dojam, da mu nikad nije išlo bolje na poslovnom planu. Sada ga zovu u Ujedinjene Arapske Emirate, i veliko je pitanje hoće li i kada ponovno malo odspavati  u Remetincu ili Glini.

Nu, sada s nestrpljenjem čekamo suđenje i časnom i uvaženom hrvatskom novinaru Marku Juriču. Njega su neki srpski pisci optužili za govor mržnje, pa je DORH četiri godine nakon što se to navodno dogodilo protiv njega podignuo optužnicu, itd. i tako redom.

Mnogi se pitaju, kad će neka optužnica „zahvatiti“ i pojedine medijske i ine huškače poput onih u srpskim Novostima ili na portalima kakve vode notorni  pilsli?

Mladen Pavković