Krpanje stare krame ili kupnja novog vozila u politici 2. dio

1. Svaki pokušaj djelovanja kroz postojeće stranačke strukture bilo koje stranke je promašen i uzaludan

 

Čovjek bi se u prvom trenutku zapitao je li uopće potrebno objašnjavati što se pod time podrazumijeva i zašto je to tako, ali kad osoba imalo normalne inteligencije, ne da je prepametna nego da je, onako, inteligentna vrlo malo iznad prosjeka, otvorenih očiju promatra što se sve događalo na političkoj pozornici mora primijetiti nekoliko stvari. Prvo, samo je nekoliko stranaka/pokreta zastupalo potrebu osamostaljenja Republike Hrvatske: HDZ, HSP i možda još koja od manjih strančica no ne mogu se sjetiti niti jedne. Za to ima, donekle, opravdanja jer smo svi bili svjesni toga da su sve oružane snage u rukama Srbije ili izravno ili preko njima odanih posrednika, a isto tako i sve sigurnosne snage, obavještajna zajednica… Sve. Realno gledano, dio ljudi se bojao da je to unaprijed izgubljena stvar koja će prouzročiti puno gore stvari od obračuna s hrvatskim „proljećarima“, dapače, možda nešto gore i od, danas jako poznatog svima, križnog puta. Bojali su se potpunog uništenja hrvatskog naroda. I to je za razumjeti. No isto tako mora se shvatiti da su u većini stranaka (onih hrvatskijih) glavnu riječ vodili „proljećari“, a mnogi od njih nisu bili ni tada za osamostaljenje Hrvatske, nego su samo htjeli čiste račune unutar Jugoslavije, ali Jugoslavija im nije bila mrska, a komunizam je bio njihova ideologija. Dio njih sigurno to mišljenje nije promijenio.

Dakle, vrlo malo je u politici bilo snaga koje su zastupale osamostaljenje RH, ali narod je bio tome sklon i dao je glas onima koji su, barem na riječima, obećavali to provesti.

Drugo, tko misli da su srbijanske obavještajne snage od jučer i da pojma ni o čemu nemaju debelo se vara. Ono što mi kolokvijalno nazivamo imenom Udba pripremalo se za sve moguće ishode. Očekivali su da će uspjeti sačuvati Jugoslaviju kao proširenu Srbiju (pogotovo zato što su opstanak te novotvorevine (neoplazme) podupirali svi svjetski bitniji čimbenici, a oni su to znali), ali su se pripremali i za mogućnost ako dođe do raspada te nesretne države. Zato je dio njih ostao i formalno dio tih službi i pokušao subverzivno-psihološkim djelovanjem oslabiti snage koje su se borile za samostalnost i. Jedan od pokušaja je bio prevođenje i objava knjige jednog Nijemca, nacista koji je umalo proglasio naciste majkama Terezama, a Dachau i slična mjesta dobrotvornim ustanovama za skrb o bolesnima i nemoćnima u odnosu na ustaše i Jasenovac. Zanimljivo je to da su se toga prekasno sjetili i knjiga je zakasnila.

Zatim je tu bila skupina „Labrador“ koja je, kako bi povezala vodstvo nove hrvatske države u uskrsnuću s NDH u smislu povezivanja s nacizmom i antisemitizmom, podmetnula bombu pred vrata „Židovske općine u Zagrebu“. Srećom, Židovi nisu povjerovali da su to napravili Hrvati, a to se i dokazalo kad su uhvatili neke od „Labradorovaca“ koji su priznali svoje nedjelo. Sve je to bilo s ciljem da se na međunarodnoj političkoj pozornici izazove neprijateljstvo prema „nacifašistima“ Hrvatima koji su genocidan narod. Pokušaj je propao, ali radili su oni i puno drugih sličnih stvari, kao i diverzije raznih drugih vrsta: psihološko i subverzivno djelovanje širenjem lažnih vijesti i dobro plasiranih poluistina kojima su pokušavali uzdrmati jedinstvo Hrvata, što je, donekle, i uspjelo, ali ne u tolikoj mjeri da spriječe želju hrvatskog naroda za izlaskom iz jugoslavenske zajednice.

Druga crta djelovanja bila je ta da su odmah, na početku demokratskih procesa, počeli sudjelovati u osnivanju svih novih stranaka i među osnivačima svih stranaka bila je gomila udbaša čiji su zadatci bili višestruki.

Jedan od zadataka bio je razarati te stranke iznutra, širiti u njima neslogu, defetizam, sumnjičavost prema istinskim borcima za neovisnost Hrvatske unutar tih stranaka. Drugi zadatak im je bio učiniti te stranke nesimpatičnima stranim moćnicima (radeći ispade raznih vrsta, od rasističkih do nekih koje bi stranci (barem oni slabije upoznati s Hrvatima i njihovom poviješću) povezivali s nacifašizmom, a zna se kako se na to gleda u svijetu. Daljnji cilj bio je dovesti stranke do ruba raspada, a onda organizirati struje (frakcije) koje će se u pogodnom trenutku odvojiti od stranke nalazeći nekakvu izliku za to i pokušati povući za sobom što veći broj članova te tako razoriti stranku koja radi protiv srpske nacifašističke i orjunaške politike, dakle politike skupina kojima su se interesi preklapali i isprepletali u velikoj mjeri. U nekim je to strankama uspjelo, ali u HDZ-u je takav jedan veliki pokušaj propao, no HDZ su ionako pomalo preuzeli iznutra i proželi ga rasporedivši se, usput, na strateški bitna, često vodeća mjesta unutar stranke i samo su čekali odlazak predsjednika Tuđmana da započnu sa sve otvorenijim provođenjem svoje politike. SDP je, naravno, ionako bio njihov pa tu nije trebalo ništa poduzimati. Zato sada imamo dvije skupine s istim ciljem okupljene oko te dvije stranke. Članstvo se ne buni, osim tu i tamo kojeg pojedinca, a i taj mlako. Proveli su kojekakve protuhrvatske mjere i potpisali kojekakve protuhrvatske ugovore (HDZ više nego SDP zato što se SDP to nije usudio , a HDZ se skrivanjem iza domoljublja mogao usuditi činiti svašta). S obzirom na to da unutar stranke nikad nije bilo ozbiljnijeg otpora takvoj politici za zaključiti je da je to trula limarija koju samo neprestano lakiraju, a ispod debele naslage laka nema više ni lima. Više nisu dobri ni za „majstora kockicu“.

Nastavak slijedi

Lux in Tenebris