Hrvatska država, slučajnost ili uzvišeni dar? (sedmi dio; (ne)znanje, zablude i predrasude naroda Horvatskog)…

Evo nas dragi moji Hrvati, ma tko vi/mi bili, gospođe i gospodo, ili pak još uvijek drugarice i drugovi, vrijeme je polako za završavati ovo edukacijsko i pomalo istraživačko analitičko novinarstvo. Vidjeli smo u petom dijelu Skipperovog pisanja sva poznata gospodarska i nacionalna/društvena čuda svijeta, a u šestom smo vidjeli i to naše „hrvatsko ajme-čudo“ pa smo možda naučili da čuda ne postoje već samo mi, ljudi, Hrvati, sa svime što nosimo u sebi, dobro i loše, a na nama je slobodan izbor kojim ćemo od ta dva puta. Tu je primjereno ponoviti onu staru poznatu rečenicu „svetac se ne rađa, svecem se postaje dobrim djelima“, dakle, biti dobar sebi, svom bratu čovjeku, svojoj državi, znači staviti ih u prvi plan i biti na pravom putu. Kao što ste mogli uočiti u analizi „gospodarskih čuda“, uvijek je socijalna, ljudska komponenta, stavljena u prvi plan te se na tome gradilo sve dalje. Svakako, naučili smo valjda da je svaki lagani put ujedno i poguban, i da se samo pod križem čovjek, a i država, uzdižu. Zato nas je Bog obdario mozgom, a na nama je da u tu „sivu masu“ unesemo znanje, kako za sebe osobno, tako i za sve oko nas, posebno za našu Hrvatsku u koju se tako zdušno kunemo. Sjećate li se ono kad smo se nekad davno šalili sa „nije glava za kapu nositi nego za razmišljati“, ali ta šala je sada naša hrvatska zbilja.

U ovom sedmom dijelu pisati ću malo o predrasudama i stranputicama kod nas u Hrvatskoj, te bi malo pomogao u njihovoj analizi, jer ukazivati na probleme, a ne i na njihova rješenja, zaista nema smisla. I kao što sam jednom ovdje napisao, nema tople vode, jer sve je već viđeno i samo treba učiti, napajati se znanjem i proširivati znanje ali i dušu. Kroz sve probleme koje mi prolazimo i drugi su u Europi prošli, a ne treba izlaziti izvan Europe, jer sve imamo tu doma, u našoj Europi, i nju treba istraživati i od nje učiti.

Ali, prije nego krenem u razradu tema, istaknuo bi nešto što je jako važno, a to je moja komunikacija sa vama dragi moji čitatelji, pa, da bolje razumijete što želim reći, vratite se u onaj tekst u kojem definiram komunikaciju. Dakle, ovdje ja iznosim svoje misli, analiziram svoja saznanja i fundus informacija, donosim zaključke i iznosim mišljenja i stavove o svemu što mislim da relativno dobro poznam. Ali to ne radim da ikome od vas nametnem moja mišljenja nego da vas potaknem na učenje, čitanje, razmišljanje, međusobno komuniciranje kako bi svi skupa išli dalje, ostvarivali hrvatski boljitak i od bolesnog hrvatskog društva došli do zdravog hrvatskog društva. Dakle, čitajte ovo, kritički prilazite mojim mislima, oblikujte svoja mišljenja, ali utemeljena, kako bi ih u svakom trenutku mogli braniti i obraniti, a sve na temeljima ljubavi prema Hrvatskoj o općeg pozitivizma.

E pa idemo.

Evo, ovodnevni tisak preplavili naslovi na temu „Milanović izbacio biste sa Pantovčaka“, pa sve buja naslovima „Kad ne može Tito, svi lete“, „Milanović izbacio Stepinca, Tuđmana, Radića…“, „Milanović ne vraća Tita na Pantovčak, ali zato uklanja i sve ostale biste“ i slično. Odoše svi naši velikani u ropotarnicu, negdje u podrum, pa i prvi predsjednik Hrvatske, dr. Tudžman, a Tito kao da se sakriva negdje iza vrata, ali ga ipak još nema na Pantovčaku.

O čemu se tu radi? Kome smeta hrvatska povijest? Tko to traži da zaboravimo sve one koji su radili i sve svoje dali za Hrvatsku? Zašto oni smetaju? Da li je to ono „kad nedate moje, nedam ni ja vama vaše“? Je li Tito sve naše pomeo? Ili pak, nije li to brisanje terena za ustoličenje novih Bogova? Otvaraju se tu mnoga zanimljiva i važna pitanja.

Ako mene pitate, na sve to samo mogu odgovoriti NEZNAM. Ali pokušat ću ipak malo analizirati. Dakle, maknuti sa Pantovčaka brojni hrvatski velikani, slavne hrvatske povijesne ličnosti, naša su stvarnost bez i trunke dileme i sumnje. Nikome oni nisu smetali, a voljeli su Hrvatsku i radili za nju svim svojim bičem, pa su svih nas zadužili da ih ne zaboravimo i da nam budu kao ponos, a posebno onima koji vode ovu državu Hrvatsku. Nasuprot njima imamo Tita, osvjedočenog svjetskog krvnika i zločinca, kovača koji je pazi kako zanimljivo, svirao klavir, kao mlad nosio naočale, a poslije progledao, a svoj jezik teško da je dobro znao,,,hm,,, U tom su jugo-vremenu neki koji su se pridružili svom tome zlu dobro prošli pa bez i najmanje empatije i morala prema nama koji smo bili žrtve sada to vrijeme uzdižu, a Tita kuju u zvijezde. Sramota kad netko može dokazano krvavo razdoblje jugo-totalitarizma i krvnika Tita i njegove postaviti kao velikane i to samo radi pravdanja bolesne komunističke manije. S tim u svezi imamo ovih dana i doktorsku disertaciju gđe. T.P. u kojoj se osvjetljava sustav „jugo-pravne države“ koji je ozakonio likvidaciju neistomišljenika, a posebno hrvatskih svećenika. Zaključak ove disertacije svodi se na jednu rečenicu: „Političke presude iz komunizma još čekaju reviziju“. I sad, pazite, nigdje te informacije nema pa ni na Internetu nego samo u Glasu Koncila. Pitajte se zašto? I u svemu tome pitam se što tu još nije jasno? Pitam se također kakvi su to ljudi koji na to okreću glavu i veličaju ta zlodjela? Eto, možda se naš predsjednik tu dobrano zapleo, rekli bi „ko pile u kučine“, pa je posegnuo za „metlom“ i sve nemilice pomeo, kao da vrijeme počinje sada u ožujku 2020. godine. Je li to ono „pustimo prošlost i okrenimo se budućnosti“? Da, jedan dio hrvatskog naroda i Udbaša tome će pljeskati, ali i gutati knedlu što nije Tito postavljen na Pantovčak, kao bista, svakako. Taj dio našeg naroda teško će gutati tu knedlu, ali kako ćemo mi, oni drugi Hrvati, gutati ovu sad knedlu,,, pobrisanu hrvatsku povijest? Kako će u udžbenicima i enciklopedijama izgledati naša Hrvatska povijest? Hoćemo li opet potajice u obiteljima djeci pričati onu „drugu hrvatsku povijest“, povijest napaćene Hrvatske? Kamo to vodi drugovi i gospodo? Najprije smo imali izjavu kako je Hrvatska „slučajna država“, ajde da mi to nismo razumjeli jer je nespretno rečeno nešto drugo i mudro. Ajde dobo. Zatim smo imali „mijaukanje“ naše himne „Lijepa naša domovino“, pa eto, nismo mi razumjeli umjetničku muzičku slobodu, a sad pomelo cijelu hrvatsku povijest. Nisam siguran da je to dobro rješenje, niti da je to put mira, zajedništva i domoljublja. Čujemo da bistama hrvatskih velikana nije mjesto na Pantovčaku te odlaze u muzeje, pa neka gleda kome se gleda, zajedno sa svim drugim umjetninama. Čuli smo i komentar da se time Pantovčak ograđuje od svih totalitarizama!? Ma baš me zanima i volio bi da me netko ovako neukoga prosvijetli sa navodom koji je to od uklonjenih hrvatskih velikana bio subjekt i vinovnik nekog totalitarizma, osim Tita. E, pa kad je to tako, slijedimo logiku, i pitam se, da li je na Pantovčaku ostala neka slika? Ako je po prethodnom tumačenju „gdje je čemu mjesto“, onda bi i slike trebale otići u umjetničke muzeje. Ili pak, ima li u kabinetima na Pantovčaku cvijeća? Nebi trebalo biti, jer je cvijeću mjesto u vrtu,,, i tako dalje sve do golih zidova J L

I onda, na zaboravite svi na vlasti, jednom je naš Petar Preradović rekao: “Stalna na tom svijetu samo mijena jest”, a što znači da će vas svih, političari, od predsjednika pa nadolje, jednom zamijeniti netko drugi, i što onda? Onda će taj netko opet ubacivati i izbacivati i učiti nas što je dobro a što loše, kao mali Bog? Ma dajte stanite i uozbiljite se već jednom, dođite svi pameti, jer na svih se to odnosi. Ali nažalost, eto, vidimo kako to ovih rješava velika Rusija, prijestolnica komunizma svijeta, pa je jasno da je moć slatka i napasna, kao i da se iz totalitarizma teško izlazi.

Eh, quo vadis Hrvatska,,, jer oni koji odlučuju o našim sudbinama, političari i svi koji nas vode, mogu biti najučeniji i priznam im da su izvrsni pravnici, vrhunski obrazovani, ali ako ne volite Hrvatsku više nego samog sebe, dokazano i svojim djelima, ako samo jednim uhom osluškujete glas naroda Hrvatskog, ako niste naučili služiti i ponizno se ponašati pred Hrvatskom i narodom Hrvatskim, onda zaslužujete onu Pattonovu rečenicu. (vidi sliku)

Evo, ponavljam slikom misao i rečenicu Pattona, koju sam u jednom od prethodnih tekstova naveo, pa ako niste čitali, evo je u originalu. Jer, nikakva pamet, a ni velike nauke ne mogu vam drugovi i gospodo Hrvati pomoći da izvedete Hrvatsku na pravi put ako nemate dokazanu ljubav za Hrvatsku, a Hrvatska nije od sada, niti nakon Domovinskog rata. Hrvatska je od stoljeća šestog pa do danas.

Dakle, odletio eto i dr. Tudžman u podrum, naš prvi predsjednik, čovjek čija ga je ljubav prema Hrvatskoj učinila povijesno velikim, jedini leader/vođa i osoba koja je bila uspješna poveznica starog jugo-zla i hrvatske države. On, prekaljeni SKOJevac, Titov general, osoba koja je sa ljudima hrvatske Udbe krenula u stvaranje države Hrvatske, i to tko je on nekad bio tada nikoga nije smetalo. Zašto? Unatoč tome što je bio okružen Udbašima, vjerovao je u Hrvatsku i u te hrvatske Udbaše koji su u tom vremenu, bilo nama to drago ili ne, dobro odigrali svoju ulogu. Pa pitajmo se, kako nam je sve to dr. Tudžman servirao, a da se nismo ljutili? Samo ljubavlju, velikom ljubavlju za Hrvatsku, dokazanom ljubavlju kojom nas je dr. Tudžman svih nosio i sa kojom je smirivao i rješavao sve nesuglasice, a sada nema više te ljubavi, otišla, kao i ljubav za Hrvatsku. Dakle, kao što sam nedavno obrazložio, samo pokajanjem Udbaša oni danas mogu zaslužiti oprost i pravo uključenja u Hrvatsko društvo, uključenje koje ide uz zagrljaj, zagrljaj ljubavi koji garantira budućnost ove države.

Pa evo, malo ću razložiti kako pitanje prošlosti rješavaju drugi u Europi, uz napomenu da svi ne rješavaju slične probleme na isti način, ali rješavaju ih uspješno i osiguravaju mir i nacionalno jedinstvo.

Evo nekoliko primjera.

Za Njemačku svi uglavnom znamo. U Nürnbergu, gdje je danas nacionalni park i stadion, postavljen je Dokumentationszentrum Reichsparteitagsgelände, muzej u kojem se prikazuju sve okrutnosti nacizma. Biste Hitlera na ulicama nigdje nema, ali ima mnoštvo muzeja i bisti njemačkih velikana, od Bismarca pa nadalje. Vikendom Nijemci i Njemice izlaze u narodnoj nošnji, ponosni na svoju državu i njenu povijest, uz napomenu da pismeno, povijesno, jasno definiraju sve što je bilo loše i bez oklijevanja to osuđuju. Španjolska, e tu je malo drugačije, pa primjerice u Madridu imate Francove biste, jer kako kažu, Franco je bio Španjolac, volio je Španjolsku i razvio je niz sustava koji su potpomogli razvoj Španjolske pa su ostali i dan danas, kao što je primjerice 100% besplatno školovanje i studiranje za dijete iz obitelji sa četvero djece, 75% za ono drugo dijete i tako dalje. A kad kažem „besplatno školovanje“ to nije ovo naše kvazi-besplatno studiranje nego financijski potpomognuto studiranje kao da taj student radi, ali uz uvjet da polaže godinu za godinu. Takav način besplatnog, financiranog, studiranja imaju uglavnom sve razvijene države Europe, a posebno države sjevernog Baltika. Također kažu, da, istina je, Franko se pridružio Hitleru i taj dio njegove povijesti osuđujemo, ali on je volio Španjolsku i cijenimo ga. Englezi, eh to je jedna posebna priča u kojoj se ropstvo ne može ne vidjeti kao dio slavne engleske povijesti. Otpor i mržnja kod Engleza prema Nijemcima može jasno osjetiti poradi Drugog svjetskog rata i vrlo je prisutna i danas. Primjerice kada kao izletnik uđete u Kent vodič će vas odmah pozdraviti sa rečenicom „Kent je grad koji su Nijemci u ratu gotovo sravnili sa zemljom.“ Finci, štuju svoje nacionalne velikane i kroz muzeje ističu svoju kalvariju koju su prošli sa Rusima. Poljaci, narod koji je stradavao slično kao i Hrvati, i bio negiran kao narod, na kraju je borbom ostvario svoju državu. Iako su Poljaci u tranziciji, kao i Česi i Slovaci, ajde da blago kažem „nisu baš skloni Rusima“, kao ni Rusima koji su ostali tu. Poljaci su formirali impozantne muzeje koji prikazuju cijelu povijest napaćenog poljskog naroda, a kako su to muzeji na otvorenom, tako imaju status nacionalnih parkova i turističkih atrakcija, kao što je primjerice „kuća naopako“ u jednom muzeju blizu Gdańska. Rusija je posebna priča, država u kojoj Rusi još dobrano žive u prošlosti koja ih opterećuje na razne načine, ali još uvijek ne izlaze iz nje, kako bi se očekivalo od tako velike države.

Ali teško mi je sve to vama dovoljno slikovito prenijeti, jer to zaista treba vidjeti i osjetiti. Eto, mislim da je dovoljno, pa kako vidimo svi su vrlo jasno riješili problem prošlosti, ostvarili nacionalni mir i složno idu dalje u budućnost. Ipak, države u tranziciji još se uvijek povremeno „spotiču“ sa svojom prošlosti, ali vjerujte mi, manje nego mi u Hrvatskoj.

U nastavku ćemo o dr. Tudžmanu još ponešto ispričati i analizirati, a ovo sad što se dešava na Pantovčaku vidjet ćemo čime će sve rezultirati, ali po meni, ne sluti na dobro. Ovdje bi samo rekao da nam netko kao dr. Tudžman nedostaje, jer on je bio vizionar, Hrvatsku je volio više nego samog sebe, a ne može mu se opovrgnuti ni mudrost, a ni sposobnost odlučivanja.

Dakle, što se tiče prošlosti, i kako je rješavaju uljuđene države u Europi, pa to može poslužiti i nama u Hrvatskoj, temelji se na principu da se ne diraju/ruše spomenici, biste, a ni spomen ploče, ali se napiše nacionalna povijest pa se zna tko su bili „dobri dečki“, a tko „loši dečki“. To je što se tiče „stabilnih“ ili kamenih ostataka prošlosti. Što se tiče ulica, one mijenjaju ime sukladno vremenu, tako da nije sporno da ne može više postojati „ulica maršala Tita“, ali svakako treba biti „ulica dr. Franje Tudžmana“. Eto tako to rade uljuđene građanske države Europe. A što se tiče Udbaša, kao što sam kazao, taj se problem može riješiti samo pokajanjem pa oprostom, jer bez toga bojim se da nećemo moći dalje, a novu diktaturu koja će „pomesti“ hrvatsku prošlost, teško da itko može provesti. Druga opcija pokajanju pa oprostu, je rješenje po sistemu „generacija“ ili pak „model Mojsije“.

Koji je to „model Mojsije“?

Dakle, kao što je Einstein, a i neki drugi, rekli i uočili, a to je „problem se ne može riješiti sa ljudima koji su taj problem stvorili“. Dakle, ako ne želimo to shvatiti ostaje nam samo „model Mojsije“, a to je onaj model koji je Mojsije koristio kad je izašao iz Egipta i kad je krenuo u formiranje židovske države. On je 40 godina vukao svoj narod kroz pustinju, samo zato da pomru i da se rodi neka nova generacija, jer njegova generacija bila je generacija bivših robova, ljudi sa robovskim mentalnim sklopom. Takav mentalitet bio je nesposoban za pothvat koji je on trebao realizirati, židovsku nacionalnu državu.

Da li je sad to jasno?

Eto, zanimljiv je taj broj 40 J ,,, Isus je otišao u pustinju 40 dana da se sretne sa sobom i izgradi se kroz kušnje sa Sotonom. Znate li da kad čistite organizam trebate 40 dana posebne prehrane da se očistite? Pa imamo i Korizmu 40 dana po tom uzoru. Ima tu još 40tica… Dakle, pitam se, a i svih vas, treba li ova generacija u čijoj je vreći hrpa rogova, od dragovoljaca do Udbaša, izumrijeti, pa da Hrvatska uđe u nekakav razvoja? Razmislite svi, a i da li je 40 godina dovoljno za ove naše ajme-prilike? Prošlo je 25, pa koliko još?

Ostavljam to svima vama na razmišljanje, a posebno onima koji nas vode, jer bi baš vi političari trebali prvo naučiti služiti hrvatskom Narodu, jer ako želiš vladati najprije nauči služiti, stara je izreka,,, eh vi hrvatski političari L,,,

Ostavimo to za razmišljanje, pa idemo na jedan intrigantan primjer,,, primjer koji je stvorio u Hrvatskoj pravu zbrku i opet podijelio mišljenja svih nas, pa se pitam gdje je kraj (ne)znanju, zabludama i predrasudama naroda Horvatskog.

Masoni, ili pak „Slobodni zidari“ i Hrvatska.

Prije nego išta napišem na tu temu želio bi istaknuti nekoliko činjenica. Prvo, ja nisam mason. Ja sam katolik i istinski vjernik, a u ratu sam shvatio koliko me Bog voli i koliko sam bio slijep u svojoj mladosti i ludosti. Drugo, o masonima malo znam, tek ono malo što sam pročitao u dvije Mužićeve knjige i ponešto sa Interneta. Treće, ne želim ovdje izraziti svoje mišljenje ni pro, a ni contra masona, već otvaram temu za razmišljanje. Oni meni ne smetaju, ali moram ih sagledavati u kontekstu Hrvatske pa u tom smislu i pišem.

Dakle, vidjeli smo nedavno prisiljenu ostavku Državnog odvjetnika, uz obrazloženje „jer je mason“. Kada su se neki „spotaknuli“ i to, onda su dodali „nije dobro radio svoj posao“, ali to je nespojivo i naivno izreći, jer su to dvije različite priče, pa se gospodo političari odlučite za jednu opciju. „Nije dobro radio“, ili pak „jer je mason“? Izgleda je ipak prevladala ona „jer je mason“ pa ćemo to malo analizirati. Dopuna tog čina bilo je „jer su masoni tajna organizacija“. Hm, i to mi je pomalo naivno, jer, kako možete vidjeti, Hrvatska masonska loža uredno je registrirana udruga građana u Hrvatskom registru građanskih udruga. Tu imaju javno navedena imena voditelja Hrvatske masonske lože, imaju link masona, kao udruge, na kojem možete uz niz imena vidjeti i druge karakteristike te hrvatske masonske lože.

(Prvi dan Sabora 1990.)

A sad malo analize ove „masonske priče“, promatrano u svjetlu hrvatske države. Državni je odvjetnik odstupio, ali je ostao žestok sukob dva masona, a imena im znamo, jer su svakodnevno bili u tiskovinama. E sad, poznato je da se masoni ne svađaju i sukobi unutar masonske lože naprosto su nezamislivi. Stoga mi je to ostalo kao vrlo upitno i neprihvatljivo. Što je iza toga ne znam, a da li će se ikad znati, veliko je pitanje.

A sad malo i masonima i državi. Dakle, masonerija je danas svjetska snaga koja je vrlo snažna, a sastoji se od probranih ljudi koji prolaze složene procese prije ulaska, jer izlaska iz lože nema. Nadalje, dio su svake države, pa sviđalo nas se to ili ne, važni su za opstojnost snage države i nacije kojoj pripadaju. Znamo da je masona bilo i između papama, pa i biskupima, čak i u Hrvatskoj. A onda, da bude najzanimljivije, moramo se vratiti našem prvom predsjedniku dr. Tudžmanu. Sjećate li se prvog saziva Hrvatskog Sabora 1990. godine? Sjećate li se tko je sve tu bio? Uz našeg kardinala Kuharića bio je muslimanski muftija kao i niz suradnika dr. Tudžmana, ali i tadašnji vodeći mason koji živi u Hrvatskoj. Koliko je masonerija važna za jednu državu, pa i Hrvatsku, očito govori potez koji je napravio dr. Tudžman. Taj je mason postao hrvatski ministar, ali ovdje treba napomenuti da je tadašnja masonerija još uvijek bila jugoslavenska, sa centrom u Beogradu, pa je taj hrvatski mason formirao Hrvatsku masonsku ložu. Koliko je to bilo i ostalo važno za Hrvatsku pokušajte sebi predočiti. Mislite li da je dr. Tudžman bio zaveden, ili pak izdajnik, ili pak lud? Niti jedno od toga. Znao je jako dobro što radi i tim je činom Hrvatsku učinio snažnijom, a na nama, kao pojedincima, ostaje pravo na mišljenje o masonima. Ne zaboravimo da postoje i druge udruge za koje se u kuloarima govori da pripadaju masonima. Također pogledajmo kakav stav imaju druge europske države i vlade prema masonima u tim državama, pa razmislimo o našem stavu, ali našem formalnom službenom stavu, nacionalnom i državnom, a ne osobnom. A kako mi sve rješavamo „vladavinom prava“ to bi onda bio red i za to napisati novi zakon, kad već sve rješavamo samo gomilom zakona. I na kraju, pitam se, kad je u pitanju službeni stav države u odnosu na masone, je li to predrasuda, neznanje ili pak oboje!? A mi, svoje mišljenje o masonima oblikujmo svatko za sebe, jer to je naše pravo i to je dobro, ali predlažem da nešto i pročitamo kako bi to mišljenje imalo snagu. U tom smislu ću samo citirati Fra Blaževića, a koji iznosi stav Hrvatske katoličke crkve, pa kaže: „Pripadati Katoličkoj crkvi i masoneriji je nespojivo; vjernicima je zabranjeno učlanjivanje u takva društva“. To je stav Katoličke crkve i to treba poštivati, barem mi vjernici, ali imati osobno mišljenje o masonima i ponešto pročitati da bi bolje znali o toj temi, nije svetogrđe nego osobna kvaliteta.

Toliko o tome, a što znači da ovim sedmim dijelom završavam moja razmišljanja o Hrvatskoj, državi, našim aktualnim problemima, pa je vrijeme da se malo odmorite od mene.

Ne znam kako vi, ali ja idem i nadalje raditi za Hrvatsku i Hrvate, a ovo što planiram posvetiti ću jednoj staroj misli „ponizi se i služi da bi se uzvisio“. Lijepo je ponizno služiti svom narodu Hrvatskom, posebno onima na najnižoj socijalnoj stepenici, služiti najpotrebitijima da bi se uzvisio, ali ne uzvisio nikome i ničemu materijalnom, nego samom sebi i mojoj duhovnoj potrebi, i pritom bio sretan dajući sebe. Zato dragi Hrvati, vi koji vjerujete u Boga a i vi koji ne vjerujete, jer neće vam škoditi, pomolimo se za budućnost naše lijepe Hrvatske, učimo, upijajmo znanje, širimo znanje, ali također radimo na sebi da budemo bolji ljudi, najprije sebi, a onda svima oko sebe. Živimo po zakonima Božjim, ili pak vi ateisti, živite barem po zakonima prirode, jer to dvoje je blisko, i osigurajmo kvalitetan život svima nama Hrvatima, a posebno našoj djeci, jer nikakva demografska mjera, bilo koje Vlade, bez toga ostaje neučinkovita.

 

Neka vas/nas svih dragi Bog čuva i naš hrvatski zaštitnik sveti Josip.

 

Vaš

Skipper