Hrvatska država, slučajnost ili uzvišeni dar? (prvi dio, uvodno)

Evo, već smo se nekako izvještili na ove tekstove, a sad ćemo se poslužiti kompilacijom edukacijskog i komunikacijskog novinarstva, i to po mogućnosti sa što manje uznemiravajućih izraza, jer sve je ovo oko nas dovoljno uznemiravajuće. Zašto navodim pojam „komunikacijsko novinarstvo“? Podsjetimo se što je to komunikacija? Mnogo je definicija komunikacije, a ja bi rekao: „komunikacija je proces razmjene misli, osjećaja i poruka među subjektima, sa ciljem da u konačnici proizvedu neki novi zaključci i viđenja poradi obostranog boljitka“. Stoga je komunikacija temelj razvoja međuljudskih odnosa. Obzirom da je ovo, za sada, jednosmjerna komunikacija, to sve što želim je potaknuti vas na razmišljanje kako bi formirali svoje mišljenje o svemu važnom za život nas Hrvata u našoj Hrvatskoj. Dakle, nikome ništa ne želim nametati nego samo vas potaknuti na razmišljanje.

Vrijeme u kojem živimo u Hrvatskoj bremenito je nizom neriješenih problema, što uvijek eskalira negativnim rezultatima. Stoga moramo shvatiti da je sudbina nas samih u našim rukama te izgradnji suverene države Hrvatske trebamo prići svjesno sa jasnim stavovima, te sa dobrom voljom u nama ostvarivati zajedničko suglasje i nacionalno jedinstvo. Na tom se putu postavljaju mnoga pitanja, a ono što je najozbiljnije i zabrinjavajuće je budućnost Hrvatske. Da, mnogi su otišli i ne treba im zamjeriti, jer granice trpljenja su osobna stvar, kao i životni ciljevi, i nitko nema pravo suditi ljudima koji su otišli, ili pak odlaze, ili će otići iz Hrvatske. Vjerujte, nije laka odluka napustiti svoj dom, hrvatski dom, dom za koji smo spremno ginuli u ovom našem lijepom i časnom Domovinskom ratu, ostvarili državu, a onda odlučili poći. To se i meni dogodilo pa vjerujte mi da znam. Razmislite samo koliko se samo gorčine i žući moralo nakupiti u dušama tih ljudi kad su odlazili. Znate li da Hrvatska nije po svemu na začelju EUa, jer na vrhu smo po suicidima, posebno po suicidima dragovoljaca Domovinskog rata. Je li to za pohvalu? Nema smisla odgovoriti na to grozno pitanje! I eto, imamo državu, Hrvatsku, našu državu Hrvatsku za koju kažemo da je naša država nakon tisuću godina, a to nije istina. Ali prije nego to objasnimo, samo ću reći da ova naša Hrvatska država danas živi kao država koja služi onima koji se smjenjuju na vlasti, a sve bez rezultata za hrvatski narod, narod koji je dio europske zajednice i civilizacije, zajednice koja je sa velikim optimizmom na početku formiranja Europske Unije „tipovala“ za nas, za Hrvatsku, a sad je veliko razočarenje. Po mnogo čemu Hrvatska je pala na samo dno EU ekonomija, bez puno izgleda da se sa tog dna, u dogledno vrijeme, pomakne sa te sramne pozicije. A zašto?

Pogledajte samo turizam koji učestvuje u hrvatskoj ekonomiji sa oko 20% BDPa, odnosno, za njega se veže čak preko 50% BDPa nacionalne ekonomije. A turizam se temelji na resursima, onome čime sam Bog obdaruje one za koje On misli da zaslužuju, ali eto, kao da smo i Njega izdali. Pitamo se gdje sve to počinje i gdje sve to završava? Jednostavan je to pitanje i nije „začarani“ krug, nego sasvim jasan sustav lošeg ponašanja i rada onih koji za to loše nemaju opravdanja. Slika je to naše političke i politici pridružene stvarnosti. Svi se skupa ljutimo, ali i zabavljamo gledajući TV prijenose Saborskih skupština gdje vidimo uglavnom 3-4 saborska zastupnika koji nisu otišli u onaj dole jeftini, ali bogati saborski restoran, nego su ostali u sabornici pa vrijedno tipkaju poruke na pametnim mobitelima. A kad im je do zabave onda bacaju avione na ministra obrane ili pak mašu sa nekim neukusnim pamfletima, pa se pitam, i ne mogu otkriti, da li je ovaj naš Hrvatski Sabor postao cirkus ili pak dječji vrtić gdje se neodgovorna djeca zabavljaju. I sve to gledamo i čekamo,,, stalno nešto čekamo, jer tako su nas naučili u bivšem jugo-sistemu koji je svojim partijskim direktivama rješavao sve situacije pa nije trebalo misliti. Partija je sve znala najbolje, a tko misli opasan je, jer je bilo „proleteri i podobna inteligencija“. Sad tog zlog neljudskog sustava više nema, pa se pitam zadovoljavamo li se sad ovim što nam se dešava ili ćemo se pak pokrenuti i počet raditi za boljitak Hrvatske? E pa mislim da se ne zadovoljavamo. Izgleda,,,, vjerujem, i nadam se, da se polako ovaj dobri hrvatski narod budi i kaže „gospodo političari,,, svi vi koji se etiketirate lijevo/desno, dosta nam je vašeg neznanja, vaše nebrige za narod kojeg bi trebali predstavljati i voditi,,, dosta je bilo vaše igre!“ Uh, to je ona točka nad kojom se treba ozbiljno zamisliti, jer to je početak događanja „naroda“. Imamo podvojenu Hrvatsku, a što na političkoj sceni nazivamo lijeva ili desna opcija, a što je posve izvan pameti,,, pogrešno.

Pa hajdemo sad polako sve ovo protumačiti.
Kao prvo, protumačimo malo ovaj nemar i neodgovoran odnos saborskih zastupnika koji gledamo na TV. Sjetimo se da su nekada u onoj monarhiji Karađorđevića, državi SHS, u saboru u Beogradu, hrvatski saborski zastupnici odlazili i u posve izgubljenoj situaciji za Hrvatsku žučno se borili za hrvatske državne interese, i na kraju tu bili pogubljeni. Od njih su danas ostala samo imena ulica. To se nastavilo i u Titovoj Jugoslaviji, o čemu ćemo kasnije, da bi danas u ovoj našoj domovini Hrvatskoj došli do situacije u kojoj se ljutimo na predsjednika Milanovića kad je čovjek iskreno iz duše rekao „Hrvatska je slučajna država“. Ali zašto se ljutiti na Njega? Čovjek je pošteno rekao što misli, jer imamo Hrvatsko Sabor gdje hrvatski sabornici ignoriraju svoje obaveze, a time i hrvatsku državu i cijeli hrvatski narod. Da li je to prihvatljivo? Tko smo to mi? Zašto to radimo? Što nam je cilj? Kakva nam je budućnost?,,, niz je tu otvorenih pitanja, pa pokušajmo to pojasniti, a vi dragi čitatelji razmislite sami za sebe, jer razvoj vaše misli i jest glavni cilj ovog mog pisanja.

Idemo po pitanjima. Da li je to prihvatljivo? Na to pitanje dobili smo odgovore već na predsjedničkim izborima kada je „opcija Škoro“, kao i preko 80 tisuća prekriženih glasačkih listića dalo pravi odgovor na cjelokupno stanje politike u Hrvatskoj. Eto, sad uskoro imamo „parlamentarne izbore“ koji očiti ukazuju na pojavu tzv. „velike koalicije“, jer nitko neće moći sastaviti Vladu. Odnosno, politička scena koja se za sada sastoji od dvije stranke koje se smjenjuju na vlasti, a ništa se ne dešava i koje formiraju potrebnu većinu pomoću brojnih pik-zibnerskih trgovačkih strančica željnih mrvica vlasti sa stola jedne od „velikih“, morat će se promijeniti. A onda, kad se takva vlast formira, počinje saborska „predstava“! Vladajući miks kreće na posao, predlažu stotine zakona, a oporba na sve reagira „anti-protivno“, jer cilj je samo negirati sve kako bi se vladajući uzdrmali. A Hrvatska? Ma zadnja rupa na svirali,,, u svoj toj predstavi Hrvatska je samo poligon za „vlast-oporba“ igru. Ma gle čuda, unatoč svog tog našeg nacionalnog političkog jada i kaosa, Hrvatska se ipak razvija, da, razvoj se dešava, ali samo kao rezultat općih promjena u Europu. Ipak, šire gledano, Hrvatska stagnira i pada u usporedbi sa svima. I dokle tako?…..

A sad, pitajmo se drugo pitanje, „tko smo to Mi?“ Ma tko smo mi Hrvati? E pa dosta je bilo činiti ovaj narod budalama i uvjeravati ga u njegovu lažnu prošlost, samo kako bi se lakše vladalo njime. Možda su neki čitali, ali mislim da mnogi nisu, jer se radi o važnim otkrićima hrvatskog instituta antropologa koji su razvili novu znanost antropogenetiku i arheogenetiku. Velika su to otkrića zagrebačkih znanstvenika, i baš je zanimljivo, upitno i intrigantno, zašto nisu objavljena na hrvatskom jeziku već samo na engleskom i njemačkom, a mislim da su jako kratko bila objavljena na hrvatskom jeziku, ali su ubrzo skinuta sa Interneta, valjda radi naše politike „ne talasaj“. Sramota! Dakle, objasnimo o čemu se radi. Hrvatski su znanstvenici, zahvaljujući suradnji sa njemačkim antropogenetičarima, na temelju kostiju sa starohrvatskih područja, Nina i drugih, došli do niza novih saznanja. Kao prvo, ne postoji jednoznačni „hrvatski gen“, već je to uvijek skup gena. Nadalje, navodni “slavenski” genotip Eu19 ili R1a, pruža se kroz Aziju izvan Slavena u još većem prostranstvu od Kavkaza do središnje Azije i Indije, gdje je još viši nego među europskim Slavenima: npr. Tadžikistan 68%, Kirgizija 65% i Kašmir 60%, a obilan je i južnije, u Indiji i Pakistanu, po 40 – 60%. Dakle, to danas nije samo slavenski genotip, nego obuhvaća većinu indoeuropskih naroda iz istočne jezične skupine satem. Također, ni naš, hrvatsko-dinarski tip Eu7 ili I1b danas više nije ograničen na jugoistočnu Europu, jer je odnedavno obilno nađen u oko 1/3 pučanstva na zapadnom Kavkazu, sjevernom Kurdistanu i u Teheranu, a na Kavkazu u narodu Dargyni doseže čak 58%, to jest, podjednako mnogo kao kod nas u Hercegovini i na otocima. Naprotiv, taj naš dinarski genotip posve izostaje dalje na jugoistoku oko antičke Harauvatije, to jest, u južnom i istočnom Iranu, Pakistanu i Indiji. To jasno pokazuje da naši dinarci imaju stvarne genetske veze s Kavkazom i Kurdistanom, iako nam genetika zasad još ne pruža izravne dokaze kako i kada su nastale te genske veze. Ipak jasno je da su te veze nastale selidbom iz prednje Azije na Balkan, ili obratno, pa su tu razna idejna domišljanja uvijek moguća. Ali bilo kako bilo Hrvati nisi Slaveni, a moderna znanost kao i povijest polako priča priču i razotkriva istinu o toj davnoj hrvatskoj prošlosti. Dakle, oko 600 g.p.K. Kurdistan je, a i kasnije, osim iranskih naroda, povijesno bio naseljen i drugim indoeuropskim narodima poput Hetita, Mitanija ili Armenaca. Tu su kasnije došli i Seleukidi i Rimljani, zbog čega takve dokaze o stanovništvu treba uzeti sa zadrškom. Značajan utjecaj na promjene u stanovništvu kurdskih plemena imalo je Medijsko carstvo. Još tijekom razdoblja abasidskog kalifata počinju nicati brojne iranske muslimanske dinastije sa sve većim stupnjem samostalnosti, što je uvjetovano necentraliziranom arapskom političkom administracijom. Pritom je dolazilo do učestalih pobuna i otežane komunikacije na istoku jakog muslimanskog imperija. U tom razdoblju Kurdistan napuštaju mnogi stanovnici, posebno kršćani, tražeći mir i bolje uvjete za život. Tada u Kurdistanu žive iranski Sadžidi i armenski (kršćanski) Bagratidi koji su međusobno ratovali. Vjerski razdor bio je važan činitelj za napuštanje tog kraja od strane kršćana, pa su i naši preci krenuli prema ovim našim današnjim krajevima. Ima tu još dosta priče, kao i sukoba sa dunavskim Slavenima, ali ostaje činjenica da su Hrvati došli u ove današnje krajeve kao miran narod, stočari i ratari, i stopili se sa Ilirima i starim Grcima koje su tu zatekli. A u cijeloj svojoj povijesti Hrvati nikad nisu prelazili svoje granice posežući za tuđim. Istodobno, svoje su granice loše branili, jer je hrvatska politika i političari uvijek bila ispod nivoa politika onih koji su posezali za hrvatskim teritorijem. Uvijek smo u politici gubili, a od 1918. u državi SHS nastavili su se naši teritorijalni gubici, što nije zaustavljeno sve do stvaranja ove naše današnje Hrvatske, a Domovinskim ratom poštovali smo one tzv. AVNOJevske granice kako se ne bi nikome zamjerili.

Zanimljiva je ta hrvatska priča, jedna od priča naroda današnje Europe, jer nijedan se narod ne može pohvaliti svojom genskom čistoćom pa ni slavna Engleska koju nisu stvarali samo Englezi nego većim dijelom Vikinzi koji su 793. došli na engleski tlo, da bi u 9. stoljeću slomili dominaciju Northumbrijaca i srodnih Mercijaca (Mercians). Na tom su puti pobili sva engleska mala kraljevstva osim neovisnog kraljevstva Wessexa i tada se stopili sa tim kraljevstvom stvarajući novu Englesku. Slično se desilo i Francuskoj, kojoj su Vikinzi došli do ispod Pariza, ali obranu Pariza postavio je odbjegli slavni Viking sa svojim Vikinzima, a kad su protjerali Vikinge i spasili Pariz dobili su na poklon Normandiju koju se naselili. Zanimljiva je povijest svih naroda Europe koji su se stvarali vjekovima kroz krvave ratove i međukrvna spajanja. Lijepo je to znati, jer kad se to zna onda se bolje shvaćaju i današnji međudržavni odnosi i zbivanja, jer povijest se ponavlja. Takve ratove i spajanja mi Hrvati nismo imali, ali imali smo u svojim kraljevinama (bez kralja) uvijek tuđinsku vlast pa se razvio gen neophodne prevare države jer država nije bila posve naša. Eto, jesmo li nešto naučili?

E sad se postavlja pitanje „zašto to radimo?“, odnosno, kad znamo, ako znamo, kroz što je sve Hrvatska i hrvatski narod vjekovima prolazio, ovo se pitanje postavlja kao pitanje od izuzetne važnosti za našu hrvatsku budućnost. Pa idemo malo analizirati, ali prije toga odgovorimo na ono što čujemo „tisuću godina nismo imali državu“. Nije to istina. Imali smo mi uvijek Hrvatsku, samo, pitanje je kakvu? Dakle, nakon što je ugarski je kralj Koloman 1097. s vojskom prodro u Hrvatsku, u bitci na Gvozdu (Petrovoj gori) pobijedio je posljednjeg hrvatskog kralja Petra, koji je poginuo u boju. Kako usprkos tome Koloman nije uspio „na sablji“ dobiti Hrvatsku, ugarski je kralj s Hrvatskom sklopio ugovor nazvan Pacta conventa 1102. godine. Prema Pacta conventi Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Ugarska bile su povezane samo osobom vladara, a to znači da je među njima postojala klasična personalna unija. Dakle, Hrvatska je sačuvala svoju unutarnju upravu, poreze, svoj Sabor, bana, pa je čak i kovala svoj novac, a to znači da je zadržala osnovne elemente svoje državne posebnosti. I da ne duljimo, takvi su se odnosi, malo Ugarska pa malo Habsburgovci, zadržali sve do 1918. U tom je periodu došlo do objedinjavanja današnje Hrvatske, odnosno, došlo je do povezivanja Slavonije i Banske Hrvatske, pa zatim Dalmacije u jedinstvenu Hrvatsku, a na kraju Hrvatska je ostvarila jedinstvo kroz Hrvatski Sabor u Zagrebu. Takva je Hrvatska prisilno, suprotno svojoj volji, gurnuta u Državu SHS, da bi zatim nakon kratke „avanture“ sa NDH, upala u SFRJ, ali kao Socijalistička Republika Hrvatska. Ovaj zadnji period Hrvatske, kao SRH, posebno ćemo obrazložiti u nastavku, ali u kontekstu tumačenja pojmova država, suživot i konstitutivnost. Dakle, obrazložimo zašto se sad naši političari ovako, blago rečeno, nemarno odnose prema svojim visokim dužnostima na svim političkim nivoima. Onako općenito, mogli bi reći da je u pitanju nezadovoljstvo. Ali o kakvom se nezadovoljstvu tu radi, i što su mu korijeni? Ono što je osnovno je da je ova naša Hrvatska, najprije na političkom nivou, a onda se to prelilo u narod, postala dvojna i podvojena. Nema tu lijevih i desnih, jer po samoj definiciji lijeve ili desne političke opcije u Hrvatskoj, obzirom na jasnu političku orijentaciju, tu lijevo/desno više ne spada nijedna od hrvatskih stranaka. Odnosno, analizom lijeve i desne političke opcije bavili su se i bave se mnogi znanstvenici. Primjerice, profesor Klaus von Beyme sa University Heildelberg još 80tih godina europske je stranke razvrstao u devet obitelji, a skraćeno rečeno naveo ih je sedam, s lijeve strane na desno: komunistički, socijalistički, zeleni, liberalni, kršćanski demokratski, konzervativni i desničarski ekstremist (a dvije agrarne variraju). Pritom politolozi dolaze do zaključka bitnog približavanja klasične ljevice i desnice te američki sociolog Seymour Martin Lipset i norveški sociolog Stein Rokkan zaključuju da su moderni stranački sustavi proizvod socijalnih sukoba koji su se odigrali u posljednjih nekoliko stoljeća. Analizirajući razlike među njima zaključili su da se crta ideoloških razdvajanja jednostavno „zamrznula“. Odnosno, kao što je kazao američki ekonomist Lester Thurow, kapitalizam je sine qua non današnjice, ali se sam zapleo u svoje probleme koje treba riješiti. Sukladno tome, kad pogledamo hrvatsko političko stranačko tijelo, odnosno stranke koje ga sačinjavaju, možemo samo na lijevoj ekstremnoj strani naći SDP kao nekakve socijaliste, i HDZ kao u centru, koji sebe nazivaju kršćanskim demokratima, ali po svemu daleko su od toga. Dakle, tko su to u Hrvatskoj lijevi/desni? Nema ih.

A koga onda imamo ako nemamo ljevo-desne, i koji su to kriteriji koji su profilirali dvije Hrvatske?
Sa jedne strane imamo „gospodu hrvatske drugove“ predvođene SDPom i „gospodu hrvatske domoljube“ (da ne kažem „nacionaliste“, jer se taj izraz kod nas grubo i pogrešno tumači), a koje za sada ne predvodi nitko, jer HDZ se nije profilirao u tom smislu, a „Škorijanci“, e to ćemo tek vidjeti gdje su oni. A kako je do podjele došlo? E za to smo krivi svi, a posebno vodeće stranke, Sabor i sva tijela u sustavu, odnosno, kako imamo sustav koji ne funkcionira tako svi izbjegavaju svoje obaveze, pa da nabrojimo samo neke. Već je davno trebalo napisati „Novu Hrvatsku Povjesnicu“, jer svaka nova država odmah nakon završetka rata piše svoju povijest. Pritom je trebalo riješiti povijesnu ulogu Tita i bivšeg jugo-totalitarnog režima, objasniti da li je dobro da je taj režim pobio između 500 tisuća i 1 milijun ljudi, ponajviše Hrvata. Svakako da nije (iako izgleda to nekima nije jasno), ali to je trebalo jasno reći, a ne da se narod obezglavljen sukobljava oko imena Trga Maršala Tita i sličnih neprimjerenih imena i naziva. Oznake svih totalitarizama (IZAMA: fašizma, nacizma, komunizma), prema uputi EUa, trebalo je davno riješiti, a ne da se sad u Rijeci, kao gradu kulture, sukobljavamo da li je petokraka umjetničko djelo ili pak odraz jugo-nostalgije. Trebalo je davno riješiti pitanje Udbaša, kako ih narod popularno zove, jer svi znamo da je Tudžman uz pomoć tih ljudi stvarao Hrvatsku. Iako, da smo jasni, pad Berlinskog zida označio je pad svih totalitarnih režima u svijetu, posebno u Europi, pa je ono što se događalo u Jugoslaviji i Hrvatskoj samo personificirani scenarij sila koje potežu svjetske konce, a Domovinski rat bio je samo oblik realizacije. Po tim pitanjima imamo vrlo jasne upute EUa, a istodobno znamo da su druge države pitanja svoje prošlosti uspješno i uljuđeno riješile, dakle ni tu nema za nas „tople vode“, nego samo realizacija koja kasni. Zašto kasni,,, e to je već drugo pitanje o kojem ćemo u nastavku malo više. Dakle, ta i mnoga druga pitanja, trebalo je davno riješiti i osigurati nacionalno jedinstvo te onda zasigurno ne bi bilo niza negativnosti, kao ni tako snažno izražene korupcije koja je dobrano izgrizla hrvatsku ekonomiju i društvo. I stoga tu ostaje otvoreno pitanje ZAŠTO,,, zašto,,, zašto se i sad politika svemu tome opire,,, zašto? Da li je to samo rezultat neznanja, koje zasigurno vlada Hrvatskom, a posebno u politici, ili je to suluda pohlepa pojedinaca koji u Hrvatskoj potežu konce, ili je to pak opet neka vanjska politika kojom treba oslabiti Hrvatsku, baciti je na koljena i preoblikovati u nešto drugo? Ovo zadnje toliko je monstruozno da naprosto ne vjerujem u to, ali navodim kao mogućnost koje se trebamo čuvati. Dakle, kad sve to sagledamo ostaje nam pitanje „što sad?“,,, Kako dalje?

Dakle, ostaju nam ona ključna pitanja vezana za budućnost, kao: Što nam je cilj? Kakva nam je budućnost zacrtana?,,, a uz to se vežu i druga otvorena pitanja, pa o njima u nastavku.
Razmislimo svatko ponaosob, jer Bog nas je obavezao upravljati svojim životom, donositi odluke, a pritom se odlučujemo koji ćemo put odabrati, a kad je u pitanju put, vjerujte mi, klonite se svakog lakog puta, jer samo mukom, radom, znanjem, mudrošću, nacionalnim nabojem, poštenjem, dobrotom i ljubavlju, mogu se osigurati dugoročno dobri ciljevi i rezultati, dakle život u Hrvatskoj.

Gospodo, bez obzira kako vi sebe zvali ili što mislili, izgradimo svi skupa emocionalnu stabilnost u nama te razmišljajmo europski, jer to je uvjet osobnosti o kojem nema diskusije, primjenjujmo pravila EUa i iskustva drugih, a zatim smirimo strasti, jer stara bosanska poslovica kaže: „ne možeš koliko hoćeš, nego koliko možeš“. A kao što znamo, možeš zavisno o subjektivnom i objektivnom okruženju. Hrvatska je sad suverena i samo naša država, a što to znači raspraviti ćemo u nastavku, a da bi Vas malo uveo u ono što slijedi navest ću citat koji sam nedavno pročitao. Američki general Georg Smith Patton Jr. nakon završetka rata jednom je rekao: „Ako si prolijevao svoju krv za ovu zemlju da bi to kasnije do smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta da je platimo, i kupi prnje odavde, idi tamo gdje se domovina može kupiti za novac“, a dragi moji prijatelji sunarodnjaci razmislite što to znači……
Samo je jedna Hrvatska, neponovljiva, lijepa, bogata, konačno samo naša, ali ta bogatstva treba zaslužiti, narode moj Hrvatski! Neka nas svih na tom putu dragi Bog čuva,,, Bog i Hrvati!

Skipper