DVA KRAKA HOBOTNICE ……

Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca.
(Matej 7,15)
Hrvatska je pobijedila. U jednoj prosječnoj i u ujednačenoj utakmici, nakon 120 minuta igre, izvodili su se jedanaesterci. Naš izvrsni vratar Subašić obranio je jedan jedanaesterac više nego danski Schmeichel. I to je cijela priča. Da je i pametan, Subašić je dokazao izjavom “da su penali lutrija i da smo ovaj puta imali više sreće”. Ništa više! Nije ludovao kao naša razularena rulja navijača punih piva, nego je bio realan.
Nažalost, Hrvatska ni ovaj puta nije iskazala umjerenost i kulturno ponašanje svojih navijača – nego suludo, pijano urlikanje, kreveljenje i nekontrolirano skakanje. S balkanskim dernekom ne možemo ući u kulturni svcijet. Kolindino skakutanje i grljenje s igračima koji su je u svlačionici primili rezervirano (smetala im je u zasluženoj relaksaciji nakon teške utakmice) – samo je neukusan “politički spin”. Korist od ovog, nesumnjivo lijepog uspjeha naših nogometaša, koristio je samo našoj bogatoj političkoj eliti. Danima će u špici TV emisija i na svim naslovnim stranicama biti “nogometno slavlje” umjesto pogubnih aktualnih tema. Na primjer; kako zaustaviti ministra Pavića da ne opljačka milijarde kuna – drugi mirovinski stup, upravo ovoj generaciji navijača? Kao što je pohlepna hobotnica vlasti prožderala milijarde prvog mirovinskog stupa. Primjera ima previše da bi ih nabrajali…
Jesmo li zaista glup narod kojeg je lako zavesti igrama da zaborave korupciju i kriminal svoje bogate političke elite? Zašto barem mali dio tih podivljalih “kockastih” ne dođe na Markov trg i ne upita vladu RH kad će krenuti s neophodnim reformama svega i svačega. Dosta nam je zadnjih mjesta u svemu u Europi – nije dovoljno čak i da postanemo svjetski prvaci u nekoj sportskoj igri.
Netko će se upitati: “Je li i ovo iskazivanje priglupe, pretjerane radosti za nešto “jedva važno”- dio hrvatskog prokletstva?”.

PROKLETSTVO
Dmitra Zvonimira, hrvatskog kralja davne su 1089. godine ubili pobunjeni Hrvati. Ležeći u krvi, izranjen, u velikim bolovima, prokleo je hrvatski narod:“Da Bog da više nikad ne imali kralja svoje krvi!!!”
Dugi srednji vijek proveli smo zaista bez svoga kralja, ali 20. stoljeće podarilo nam je dva Hrvata na našim prijestoljima; poglavnika NDH, Antu Pavelića i Oca domovine, vrhovnika, Franju Tuđmana. Nažalost, oba naša “kralja” gurnula su Hrvatsku u moralnu i materijalnu propast. Pavelić je zločinačkim Rasnim zakonima i prodajom dijela Jadrana Italiji osramotio naciju, a Tuđman, zločinačkim, pretvorbenim zakonima omogućio je najveću pljačku Hrvatske od stoljeća VII.. Zvonimirovo prokletstvo u nešto izmijenjenom obliku ostvarilo se, a ostvaruje se i danas. Rečenica, “Da Bog da više nikad ne imali kralja svoje krvi” izrečena početkom Drugog milenija može se danas tumačiti kao “ne imali ni svoje zemlje ni svoje krvi”. I zaista, pred nama se događa nestajanje Hrvatske, democid hrvatskog naroda! Mladi bježe, bolesni i stari prebrzo umiru zbog siromaštva i rasapa zdravstva. Svako peto dijete u Hrvatskoj gladuje. U mnogim afričkim plemenima bolje se živi nego u Hrvatskoj, članici EU.
Može li, kardinal Bozanić ili kakav hođa, šaman, guru… skinuti to prokletstvo?

Jedan od temeljnih razloga democida (nestajanja našeg naroda) raseljavanje je stanovništva, a ne slab natalitet kako nam serviraju, Kolinda i vlada RH. Naime, oko 80.000 do 100.000 ljudi godišnje ode iz Hrvatske, a negativni natalitet iznosi tek oko 17.000 (više umrlih nego rođenih). Službeni podaci skrivaju broj raseljenih lažnom i znatno nižom “statistikom” iako je javna tajna da nas je danas znatno manje od četiri milijuna. U paničnom stampedu napušta nas najvitalniji radni sloj ljudi koji sa sobom vode uži pa i širi dio svoje porodice.
Ništa se ne događa slučajno, pa tako ni ovaj stampedo Hrvata iz Lijepe naše. Mnoštvo je razloga tomu, spominje se korupcija, kriminal, nezaposlenost, slabe plaće, bezperspektivnost, jalovost i nerad birokracije te pregolemi napuhani balon vlasti i javne uprave. Na očigled naroda uhljebljuju se tisuće parazita s dobrim primanjima, bez ikakve potrebe rada ili obveza. U Europskoj uniji prvaci smo, imamo preko 50% više birokracije nego što je prosjek Unije. Premijer ima 20 ministara (potrebno je maksimalno 8 do 10) s bezbroj zamjenika, pomoćnika, tajnika, savjetnika s golemim kordonima jalove birokracije. Vladu RH prati mnoštvo ureda, povjerenstava, odbora, komora te nevjerojatan broj agencija (oko 170). Tu je i takozvana “lokalna samouprava”; 21 županija, 126 gradova i 429 općina, također sve prepuno uhljeba i parazita. Najgore od svega je apsurdni debalans – s jedne strane svakodnevno bujanje birokracije, a s druge – rapidno raseljavanje radnog stanovništva. Nisu nam potrebni nikakvi doktori znanosti, ni Kolindina naivna trabunjanja o natalitetu da zbrojimo stotine tisuća uhljeba i oduzmeno svakodnevne pune autobuse, vlakove i zrakoplove koji odnose dio po dio hrvatskog korpusa; ruke, noge, krv… No, svi ovi navedeni razlozi samo su komponente zgusnute srži, istine – zbog koje pred nama zjapi crna rupa, democid naroda doseljenog početkom VII. stoljeća u ovaj prostor.

NEPRAVDA
Možemo li zaustaviti neman koja i dalje guta osiromašenu Hrvatsku? Teško, vrlo teško! Možda bi mogli riješiti gore spomenute komponente; korupciju, kriminal, nezaposlenost i besperspetivnost, uz više seksa možda bi porastao i natalitet – ali sve to nije dovoljno. Temeljna zgusnuta srž, istina sveg zla koje nas prati od 1990.; siromaštvo, glad i bježanje što dalje od rodne grude te konačno nestajanje Hrvatske jest – nepravda! U goloj, tvrdoj, monstruoznoj nepravdi koja nas prati na svakom koraku, svakim danom i u svakom noćnom snu – sadržani su svi prije spomenuti razlozi! Sve ono što tvori Republiku Hrvatsku je jedna jedina riječ – NEPRAVDA! Zbog nepravde se odlazi!
Hrvatska je postala pojam nepravde, azil zla, kriminala, amnestije pljačke i svakog lopovluka kao i amnestiju svakog domaćeg ili stranog kriminalca koji može platiti visoki danak politici i pravosuđu (krivosuđu!). U eurima, dolarima, kunama, svejedno…
Močvara nepravde guta nas u svakom segmentu života; oslobađaju se (ili čekaju zastare) ubojice i pljačkaši; horvatinčići, vidoševići, sanaderi, todorići, dalićke…, teški kriminalci osuđuju se humanitarnim radom ili plaćaju “kaznu” od 2000 do 5000 kuna Povjerenstvu za sukob interesa, milijarde se bacaju na Vatikanske ugovore, na pregoleme parkove službenih automobila, na tisuće i tisuće uhljeba – parazita… Milijardama plaćamo “olupine” bojnih zrakoplova starih 30 godina – možemo samo zamisliti elektroniku iz davne 1988. Tih godina nismo ni čuli za internet, tek je 1992. uspostavljena prva internetska veza u Hrvatskoj (prva elektronička poruka u Beč).
Provizija, korupcija, veza, protekcija, krađa, kriminal, ubojstva – sinovi i kćeri su NEPRAVDE. Nepravedno je da starci koji su radili 40 godina, sada s 1000 ili malo više kuna mirovine – umiru gladni u hladnim sobama. Nepravedno je da Plenković i Martina Dalić poklone naših 500.000.000 kuna Anti Ramljaku i njegovoj sviti, nepravedno je da ja imam vezu za zaposlenje, a ti nemaš!, nepravedno je da se ja upišem na fakultet, a ti nemaš tamo nikoga pa ne možeš… Nepravedno je da prodaš moju vodu i milijarde eura staviš na svoj račun u inozemne banke… Sve ono što tvori Republiku Hrvatsku je jedna jedina riječ – NEPRAVDA! Možemo je ponavljati u bezbroj varijanata, ali uvijek ostaje samo, NEPRAVDA!
Nepravda u svakoj sitnici i u svemu krupnom, u svakom danu, u svakom pogledu elementarno je zlo koje pogađa i one koji ne mogu otići; učenike, studente, bolesnike, starce… Otišli bi i oni daleko da se više nikada ne vrate u prljavu, blatnjavu, hrvatsku močvaru nepravde!

DVA KRAKA HOBOTNICE
Htjeli, ne htjeli, vraćamo se na hrvatsko prokletstvo. Kralja Dmitra Zvonimira ubili su njegovi Hrvati – nas, Republiku Hrvatsku, ubila je naša hrvatska vlast! Bruno Bušić, hrvatski domoljub kojeg je ubila UDBA 1978. godine dobro je poznavao naš prokleti mentalitet. Evo dijela njegove pjesme: “…kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže i najgore će biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima…”.
Dva najjača kraka hobotnice, dva glavna generatora hrvatskog egzodusa i nadolazećeg democida su; s jedne strane vlada RH i Hrvatski sabor, a s druge strane Biskupska konferencija koja stoluje u raskošnim, novoizgrađenim dvorima. Ta dva pohlepna kraka, te dvije sastavnice nepravde i rasapa Republike Hrvatske, nezajažljivo grabe posljednje mrvice sa stolova svog osiromašenog naroda. I Markov trg i Kaptol žive kao bubrtezi u loju, u raskoši i hedonizmu i u stalnom bujanju novih kordona svojih uhljeba. Iako istraživanja ukazuju da 75% građana ne vjeruje svojoj vlasti, vlada RH potpomognuta strogim zapovijedima s propovjedaonica Crkve poniznim vjernicima – vuče nas i dalje u propast. Nažalost, ni “čovjek s čudnim naglaskom”, Bozanić, ni premijer Plenković ne vide da im je kratak put do kraja – kad istjeraju i zadnju grupu radno sposobnih hrvatskih građana – neće imati što jesti! U figurativnom smislu dakako, jer znamo da presvijetli kardinal Bozanić ima milijune eura na vatikanskom računu i da nam premijer Plenković nije ni malo siromašan. Ali, njihovi prenapuhani baloni uhljeba zaista će ostati gladni.
Izgubljeno je vrijeme slušati prazne Kolindine priče i Plenkovićeva lažna obećanja. Ostaje nam borba s jedinim pravim protivnikom – NEPRAVDOM. To znači; kazne za korupciju, kriminal, nepotizam, klijentelizam i svako uhljebljivanje političkog lobija. Slijedi drastično rezanje birokracije, konfiskacija nezakonito stečene imovine i teški posao oživljavanja zamrlog gospodarstva.
Postoje samo dvije solucije; ili pobjeda, ili nestajanje hrvatskog naroda s Jadrana, s prostora lijepih šuma i bistrih hrvatskih rijeka.

Anno Domini MMXVIII.   Saša Radović