ANATOMIJA HRVATSKOG POLITIČKOG BIĆA…

ANATOMIJA HRVATSKOG POLITIČKOG BIĆA

(TEORIJSKO-METODOLOŠKI ASPEKTI ISTRAŽIVANJA)

Uvodna razmatranja:

Nema sumnje da je ovo nedovoljno istražen predmet u svjetlu novije hrvatske političke teorije. Nomenklatura pojma hrvatsko politićko biće trebala bi podrazumijevati prvo, tradicionalne vrijednosti i stavove koje se na tome temelje – običaji,usmena i pismena tradicija sa naraštaja na slijedeci naraštaj,drugo, kršćanske vrijednosti formirane kroz duži vremenski period od vremena pokrštenja Hrvata,treće, ideje političke organiziranosti kao što su uže i šire političke organizacije odnosno država i njena organizacija,četvrto, moralne kategorije kao su pojmovi dobro i loše,pozitivno i negativno, napredno i nazadno,progresivno i konzervativno ( pitanje je da li je ovaj pojam danas dobio drugačije značenje od izvornog), pasivizam i aktivizam kao društvene norme, težnja za održavanjem postojećeg stanja i težnje za promjenama odnosno reformama, peto, da li je polazište i krajnji cilj pojedinačni i vlastiti interes ili je ciljna kategorija općedruštveni ili nacionalni interes, šesto, socijalni i društveni aktivizam, sedmo, politički aktivizam odnosno neaktivizam, sedmo, različiti slojevi pojedinačne svijesti koji se na različite načine prelamaju i projeciraju kao tzv.kolektivna svijest i na kraju tzv.politička svijest.

Svakako da svijest pojedinaca koji čine užu ili širu socijalnu odnosno društvenu grupu,čini podlogu za formiranje nacionalnog bića koje se, medjutim, vrlo teško može matematicki izraziti koliko se može opisati kao odredjena duševna,etička i moralna svijest čitave nacije. Otuda se može i govoriti o hrvatskom političkom biću. Temelj hrvatskog političkog bića je svakako politička svijest koja se može opisati kao različiti stupnji osvještenosti to jest spoznaje,izgradjenosti ili neizgradjenosti vrijednosnih i moralnih stavova pojedinaca i grupa glede socijalnih,društvenih,religijskih,gospodarskih i političkih pitanja. Ideološka opredeljenja i stavovi su poseban aspekt političke svijesti i ono čini ,kada se radi o hrvatskompolitičkom biću,posebnu težinu i smisao prema odredjenim pitanjim.

Hrvatsko političko(nacionalno) biće, kao pojmovna kategorija,trebalo bi ubuhvatati različite oblike socijalne i društvene aktivnosti kao sto su učesce u radu crkvenih organizacija i tijela,ušesće u radu humanitarnih organizacija, učesce u radu strukovnih organizacija i razlicitih strukovnih udruga, posebno, učesce u radu sindikalnih organizacija i tijela, učesce u radu drugih oblika interesnog povezivanja, i na kraju učešće u radu nacionalnih predstavnickih tijela,prije svega Saboru.

Posebnu važnost imaju različiti oblici političkog povezivanja koji se prevashodno ostvaruju preko i unutar političkih stranaka i tijela. Oblici tzv.političke aktivnosti mjere se prisutnosti u radu izvršnih tijala, kao što su predsjedništva, kontrolna i izborna tijala,pojedinačnom pozicijom u stranci i mogućnosti osobnog utjecaja na proces odlučivanja. Predsjednik stranke dakako dijeli najviši stupanj političke aktivnosti u stranci. Politički aktivizam može biti motiviran pojedinačnim interesom odnosno općedrustvenim,temeljem političke svijesti i političkih namjera aktera u političkom procesu. Politička aktivnost kao manifestni oblik hrvatskog političkog bića,svakako treba podrazumijevati različite kontrolne mehanizma i organizacione oblike sprečavanja autokratskih oblika upravljanja, dalje,podrazumijeva javnost rada i procesa odlučivanja kao i mehanizme za kažnjavanje svih oblika zloupotrebe. Uporedo,treba obuhvatati i odgvarajući sustav nagradjivanja uspješnih.

Polazni stav je da se glede suvremene hrvatske političke (nacionalne)povijesti može konstatirati da su dva osnovna dogadjaja,medjusobno povezana,presudno utjecala na razvoj hrvatskog političkog bića.Prvo,uspostavljanje suvremene hrvatske države kroz izjašnjavanje hrvatskih gradjana o procesu osamostaljivanja. Drugo,domovinsko-obrambeni rat koje se nalazi u njenim temeljima.

Smatram da su ova dva krupna dogadjaja u novijoj hrvatskoj povijesti pozitivno,odlučujuće i prijelomno utjecali na genezu hrvatskog političkog bića.

 

Odredjenje pojma politička svijest:

Najbolji pokazatelj političke svijesti hrvatskog puka je stepen i kvalitet učešća u procesu izbora za saborske predstavnike kao i učešće u izborima na drugim razinama. Procenat izlaska na izbore,kvalitet učešća i opredeljenja birača,su manifestni oblici tzv.političke svijesti hrvatskog naroda. Kao posljedica stanja i razvijenosti političke svijesti,mogu se identificirati dva osnovna modela: prvi je izbor postojećeg stanja( status quo) i drugi je, izbor promjena ili reformi. Prvi model  se može označiti kao izraz pragmatičke političke svijesti,odnosno nastojanja da se uspostavljeni/postojeći društveni i politički odnosi i dalje produciraju u nepromijenjenoj formi. Društveni,gospodarski i politički odnosi koji su urušeni,pa čak i koji dovode u pitanje funkcikonalnost državne organizacije,mogu biti primarni izbor dijela glasačkog tijela,što ujedno govori i o stanju političke svijesti odredjenih socijalnih grupa. Uglavnom,socijalne grupe koje su neposredno vezane za takve odnose i koje na razlicite načine od toga profitiraju, vrlo često su nosioci status quo,odnosno onog dijela političke svijesti koja želi stvari održati u istom stanju. Obrnuto, socijalne grupe koje nisu direktno vezane za vladajuci sustav i koje su isključene iz podjele „ kolača“, su često predstavnici onog dijela političke svijesti koja je nosilac promjena i reformi. Pri tome treba naglasiti da postoje socijalne grupe koje nisu neposredno vezane za vladajući sustav i koje ne očekuju neposredno učešće u polugama vlasti, već su motivirane općedrustvenim boljitkom čitave zajednice. To mogu biti intelektualni slojevi i slojevi koji na pravilan način vrednuju potrebu da se društvena organizacija stalno razvija. Svakako, politička svijest je vrlo često formirana/utemeljena na manipulaciji,lažima i prijevaramašto svjedoči o nevaljalim namjerama kreatorapolitičkih promidžbi i oblicima interpretiranja političkih programa. Koji su čimbenici političke svijesti?

Kao značajan se može navesti naslijedje,odnosno organizacijska i političko teritorijalna povezanost sa drugim državnim subjektima – u slučaju Hrvatske to su Austrija, Madjarska,prva i druga Jugoslavija – kao povijesno naslijedje koje može u manjoj ili većoj mjeri ostaviti  duboki trag na mentalitet ljudi i oblike političke svijesti,kao što su stepeni poslušnosti ( tzv.podanička svijest),formiranje individuallnih i grupnih stavova o manjoj vrijednosti , različiti vrijednosni stavovi o nesposobnosti da se vlastitim snagama upravlja sa nacionalnim resursima, vrijednosni stavovi o tzv.kolektivnoj krivnji,izostanak samopouzdanja. Sve su to oblici naslijedjene političke svijesti koja se u manjoj ili većoj mjeri može kvantitativno mjeriti i izraziti kao neprimjeren oblik političke svijesti.

Hrvatska politička svijest može se etimološki odrediti kao oblik stanja pojedinačne i kolektivne svijesti primjereno pripadnicima iste nacionalne grupe o : vlastitom položaju u socijalnoj i široj društvenoj grupi,prisutnosti i ugradjenosti tradicijskih vrijednosti i stavova,prevashodno kršćanskog,odnos prema hrvatskoj povijesnoj tradiciji i hrvatskim kulturološkim vrijednostima,odnos prema obitelji i užoj socijalnoj grupi kao primarni radius djelovanja, stavovi i odnos prema materijalnim dobrima uže i šire društvene grupe, odnos prema različitim oblicima socijalne,društvene i političke organizacije naročito prema političkim strankama, odnos prema izbornom procesu i stanju nastalom nakon toga,odnos prema nacionalnim manjinama i pripadnicima drugih nacija,svijest o pripadnosti hrvatskoj naciji i na kraju svijest o nužnosti očuvanja tradicijskih društvenih,socijalnih, duhovnih i političkih vrijednosti.

Sukladno tome,politička svijest obuhvata i podrazumijeva različitost mentalnih,etičkih,moralnih i duhovnih stanja i procesa pojedinca i društvene grupe,odnosno pripadnika čitave nacije,kojima je zajednička ideja o pripadnosti jednoj etničkoj grupi,odnosno,naciji i s druge strane, ona obuhvata raznolike oblike praktičnog i ciljnog djelovanja  kojima se manifestiraju pojedinačni i grupni odnošaji prema socijalnog grupi i naciji.

Politička svijest hrvatskog naroda podrazumijeva idejni, teorijski i praktični odnos prema sveukupnoj hrvatskoj povijesti,prakticiranje odnosa prema ideji hrvatske državnosti, odnos prema NDH,odnos prema komunističkoj ideologiji i KPJ/KPH, odnos prema komunizmu i više-desetljeća manifestiranim oblicima jednopartijske diktature ( tzv. totalitarizam),odnos prema novijoj hrvatskoj povijesti koja počinje 90-tih godina ovog stoljeća,odnos prema Domovinsko-obrambenom ratu kao i na kraju odnos prema aktuelnim zbivanjima u užem i širem okruženju.

Praktični odnošaji pojedinaca i čitave nacije prema ovim krupnim pitanjima je oblik ispoljavanja hrvatske političke svijesti.Mogu se klasificirati četiri osnovna oblika političke svijesti:

prvo, tzv. samosvijest i kritički odnosprema socijalnim,društvenim,gospodarskim i političkim pitanjima,

drugo, tzv.podanička svijest i mentalitet,

trece, mješavina oba oblika,

i četvrto, izvorna politička svijest primjerena većem dijelo pripadnika hrvatske nacije a koja se ispoljava kroz svijest o pripadanju istoj etničkoj,socijalnoj i društvenoj grupi a zajednička su im tradicija,običaji,moralne norme i kršćanske vrijednosti, kao i odnos prema izvorno državnotvornim političkim strankama.

Smatram, a to se treba i empirijski dokazati da pripadnici hrvatskog naroda većinski pripadaju četvrtoj grupi.Iskustveni podaci bi isto tako pokazali postojanje odredjenih socijalnih grupa i slojeva koje u pravilu,temeljem ideoloških svjetonazora,glasaju za dvije do sada najveće stranke HDZ /SDP bez obzira na rezultate i dostignuća odnosno promašaje. Treba istražiti koji faktori utječu na takvo ponašanje u izbornim ciklusima i koje su posljedice.Treba odgovoriti na pitanje da li se takvim izbornim ponašanjem održava postojeće stanje i koče društvene promjene. U sklopu istraživanja treba utvrditi motive i ciljeve takvog izbornog ponašanja i nastojati prikazati osnovne odlike ovakve političke svijesti.

 

Prvi oblik političke svijesti( kritički odnos) je oblik poželjne političke svijesti,no medjutim,pretpostaviti je da samo odredjeni socijalni slojevi prakticiraju ovakav oblik. Slobodan sam ustvrditi da se može govoriti o procesima formiranja hrvatske samosvijesti kao poželjnog oblika političke svijesti budući  se afirmativno odnosi prema povijesti hrvatske nacije,hrvatskoj državnotvornoj ideji i procesima političkog okupljanja na temelju hrvatskih nacionalnih interesa.

Izgradjenost političke svijesti prevashodno znači sposobnosti da se prepoznaju smisao i vrijednosti odredjenih političkih ideja i programa kao i različiti projekti kroz koje se prelamaju različiti interesi. Vrijednosni odnos prema njima predstavlja stupanj izgradjenosti političke svijesti pojedinca i nacije. Najviši oblik  je tzv.kritička politička svijest koja se manifestira kroz kritički odnos prema različitim svijetonazorskim,tradicijskim,socijalnim,društvenim,gospodarskim i političkim pitanjima, koju može ostvarivati ipak samo jedna intelektualna elita slobodno mislećih pojedinaca.

 

U procesu razvoja hrvatske političke svijesti,kao ključnog čimbenika ukupnog političkog bića kod Hrvata, desio se po svemu sudeći 90-tih godina ovog stoljeća izvanredan dogadjaj koji se  podudara  sa formiranjem suvremene hrvatske državne organizacije. Otuda i treba ponovo naglasiti da je Domovinsko-obrambeni rat, dogadjaj od prvorazredne važnosti za razvoj hrvatske političke svijesti i političkog bića  Hrvata,odnosno,prijelomna točka koja je pokrenula pozitivne procese u genezi političke svijesti i doprinio punoći hrvatskog političkog bića.

Premda se mogu prepoznati i razvijeniji oblici političke svijesti pripadnika hrvatske nacije, još uvijek je ona nedovoljno primjerena suvremenim izazovima pred kojima stoji hrvatsko društvo. Sa aspekta suvremene hrvatske povijesti, politička svijest se svakodnevno manifestira kroz odnos prema EU,odnos prema Višegradskoj skupini i odnosu prema vodećim europskim i svjetskim državama,pitanju homoseksualnosti i rodne ideologije,pitanju odnosa prema ostacima komunizma i totalitarnim sustavima,pitanja odnosa prema pripadnicima nacionalnih manjina,odnosu prema Katoličkoj crkvi,odnosu prema Pravoslavnoj crkvi i posebno prema hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, pitanje odnosa prema stranci koja je pravni sljedbenih KPH/SKH, pitanje odnosa prema hrvatskim nacionalnim interesima,pitanje odnosa prema abortusu,pitanje odnosa prema sustavu informiranja i obrazovanja, sudstvo,pitanje odnosa prema tzv.Jasenovačkom mitu i pitanje odnosa prema Blaiburškoj tragediji i križnom putu,pitanje odnosa prema migracijama i naročito odnosa prema Hrvatima u BiH i iseljeništvu.

Značajna komponenta hrvatskog nacionalnog(političkog) bića je hrvatsko iseljeništvo,pod kojim se podrazumijeva osobe hrvatskog porijekla koje žive u drugim zemljama a na različite načine su vezane za matičnu državu. Istraživanje treba obuhvatiti izmedju ostalog osnovne motive za odlazak/migracije u druge države kao i manifestne oblike političke svijesti istih. Pretpostavka je da odredjene grupe unutar ovog hrvatskog nacionalnog korpusa – naročito oni koji su migrirali iz političkigihrazloga – posjeduju razvijeniju političku svijestšto se pokazuje kroz domoljubno i nacionalno osjećanje o pripadnosti i privrženost odnosno emotivan odnos prema hrvatskoj državi i naciji. Isto tako, može se pretpostaviti i apatija kod jednog dijela iseljeništva glede nefunkcionalnosti hrvatske države u pojedinim segmentima i neprovodjenja reformi. To je posebno izraženo kod onog dijela iseljeništva koje je migriralo u posljednjih desetak godina.Nema dvojbe, odredjeni politički čimbenici rade na odvajanju iseljeništva od matice prije svega sprečavanjem dopisnog i elektroničkog glasovanja. Ne dovodi se u sumnju tvrdnja da hrvatsko iseljeništvo čini sastavni/neraskidivi dio jedinstvenog nacionalnog (političkog) hrvatskog bića.

Pojmovno odredjenje sintagme „ hrvatski nacionalizam“:

 

Više je nego jasno da je nužno redefiniranje pojma „hrvatski nacionalizam“.

Ovaj pojam kao bitna nomenklaturna kategorija hrvatskog političkog bića formiran je kroz dugi niz desetljeća kroz koje se odvijala,sa manjim ili većim uspjehom,hrvatska politička zbilja. Pojam  nacionalizam prenesen je,kao i kod drugih europskih naroda,iz europske post-moderne tradicija i misli koja seže sve do izvora francuske revolucija koja je naciju proglasila izvorom svih problema i nosiocem tzv. konzervativizma. Mi već sada sa sigurnošću znademo da je ova revolucija ostavila duboki trag na modernu europsku humanisticku misao i političke teorije i otuda se trebaju stalno propitivati motivi ovog revolucionalnog pokreta koji se de facto nalazi u temeljima kasnijih komunističkih i socijalistickih teorija i pokreta. Bez ulaženja u dublji smisao i posljedice,kulturološke,ideološke i političke francuske revolucije,treba istaći potrebu da se na temelju drugačijih pristupa analizira srž same revolucije a naročito njen utjecaj na kasniji razvoj humanističke misli u Europi i praktične političke pokrete.

Upravo je njeno inzistiranje na naciji kao izvoru društvenih nejednakosti i uzroku svakojakih problema,dovelo do konstruiranja pojma nacionalizma. Nacionalizam je shvaćan kao negativan socijalni i društveni projekat kojim se proizvode duhovne i materijalne pretpostavke za monarhističku vladavinu i ujedno onemogućava ispoljevanje narodne volje.Francuska revolucija je upravo propagirala neophodnost minimiziranja ili ukidanja nacija kao put ka rješenju svih problema. Ovaj teorijski postulat post-moderneobjeručke je prihvaćen od strane sastavljača i izvodjača tzv.marksističko-komunističke revolucije koja je temeljem toga proglasila naciju prevazidjenim socijalnim modelom i rješenje vidjela u formiranju gradjanskog društva temeljem društvenog ugovora gradjana a ne pripadnika nacije. Proizvod svega toga je pojam nacionalizam koji je dobio izrazito negativno značenje i konotaciju. Ovo se može uzeti kao teorijsko-povijesna pozadina koja je rezultirala u isključivo negativnom tumačenju pojma nacionalizam.Otuda ovom pojmu treba vratiti njegovo izvorno značenje.

Hrvatske teritorije odnosno područja nastanjivana Hrvatima,oduvijek su bile izložene utjecajima,idejnim,kulturnim i političkim susjednih nacija i država, posebno većih i jačih.Savezi sa Austrijom,Madjarskom i organizaciono vezivanje za dvije Jugoslavije ostavilo je dubokog traga na hrvatsku političku misao i u značajnoj mjeri je utjecalo na genezu pojma nacionalizma iz prizme hrvatske nacije.Posljedica je neprimjereno i isključivo negativno značenje, čime se zapravo nastojalo na svaki način ugušiti klicu hrvatske političke svijesti i razvoj hrvatske nacije. Svaki pokušaj da se afirmiraju legitimni i opravdani hrvatski nacionalni interesi, u prvom redu pravo na formiranje samostalne državne organizacije i afirmativan odnos prema tradicionalnim nacionalnim vrijednostima, kvalificirani su kao pokušaj ugrožavanja drugih nacija i otuda se i formirao u tzv.jugoslovenskoj političkoj nomenklaturi takvo poimanje izraza hrvatski nacionalizam. U vremenu tzv. Druge Jugoslavije,naročito,idejni i teorijski ali i praktični oblici ispoljavanja hrvatskog nacionalizma su brutalno sankcionirani. Dovoljno je bilo okvalificirati nekoga kao hrvatskog nacionalistu i isključiti ga iz javnog političkog života sa odgovarajućom kaznom.

Prvo,opravdano je i legitimno tražiti i imati vlastitu nacionalnu državu,te svi idejni oblici i pokreti koji imaju u osnovi ovakav zathjev,su opravdani i legitimni.

Temeljna pretpostavka je postojanje nacije što podrazumijeva de facto teritoriju koju nastanjuju pripadnici iste socijalne i društvene grupe koje dijele istu povijesnu tradiciju,usmenu i materijalnu, koji dijele i služe se istim jezikom i pismom, koji posjeduju odgovarajuća mentalna osjećanja o pripadnosti i vezanosti jednoj socijalnoj i društvenoj grupi i nadasve religijske/ kršćanske vrijednosti. To je temeljna pretpostavka društvenog ugovora medju njima i političke organizacije u formi zajednične države.Hrvatima se mogu označiti  osobe koje pripadaju hrvatskoj naciji,odnosno kao socijalne i društvene grupe koje imaju vlastitu svijest o svom povijesnom razvoju i osjećaj pripadnisti istoj.Prema tome, osnovni uvjeti su ispunjeni da bi hrvatska nacija se pozitivno odredila prema vlastitoj želji za uspostavljanje nezavisne i samostalne države. To se može uzeti kao temeljni nacionalni interes. Samim time,pojam hrvatski nacionalizam dobiva sasvim drugačije značenje zbog toga što izražava pozitivan odnos pripadnika hrvatske nacije prema ideji i pokretu formiranja nezavisne hrvatske države.Naravno, i Austrija i Madjarska kao i gospodari dvije Jugoslavije vidjeli su u ovome problem  vlastite opstojnosti i stoga su ovom pojmu davali negativno značenje.

Drugo, ukoliko hrvatski nacionalizam podrazumijeva pozitivan odnos prema hrvatskim nacionalnim vrijednostima kao što su teritorija,vlastita povijest, krsćanske vrijednosti, običaji,moralne i društvene norme, pismo i jezik,tada se može konstatirati da pojam hrvatski nacionalizam dobiva sasvim drugačije i pravo,odnosno,izvorno značenje. Nosioci hrvatskog nacionalizma i pokreti koji se okupljaju oko ove ideje, time dobivaju izvorno tumačenje onih koji se trude da se prvo,afirmiraju nacionalni interesi i drugo,da se isti praktično realiziraju.Idejni nosioci pokreta tzv.hrvatskog proljeća su proglašeni neprijateljima Druge Jugoslavije,samo zato što  su se javno odredili prema konkretnim hrvatskim nacionalnim interesima.

U osnovi pojma hrvatski nacionalizam dakle nalazi se kategorija hrvatske nacije i nacionalni interes,te to samo po sebi predstavlja pozitivnu povijesnu kategoriju. Ukoliko se pojam hrvatski nacionalizam,prema tome, stavi u istu ravan sa hrvatskom nacijom i njenim izvornim interesima,tada se može ustanoviti pozitivan odnos nacije prema nacionalnim interesima i nacionalnoj državi. U skladu sa ovakvim shvatanjem,hrvatski nacionalizam,koji podrazumijeva prvo,hrvatsku naciju i drugo,hrvatske nacionalne interese,predstavlja povijesno gledano pozitivnu socijalnu,društvenu i političku kategoriju. Tada ovaj pojam poprima pravo odnosno izvorno značenje. Ukoliko pojam hrvatski nacionalizam sadržava zahtjeve za teritorijalnom cjelovitošću,očuvanjem povijesne nacionalne svijesti,suvereniteta na čitavom teritoriju,samostalnu vanjsku i unutarnju politiku, cjelovitost hrvatskog bića u Hrvatskoj i izvan njenih granica,dobrosusjedske odnose prema svima,gospodarsku samostalnost i domaćinski odnos prema nacionalnim resursima, onda u sadržini pojma hrvatski nacionalizam nema ničega lošeg ili problematičnog,dapače,on predstavlja izvor  pozitivnog odnosa prema naciji i njenim interesima, a u krajnjoj liniji afirmativan odnos prema čovjeku i njegovim potrebama.

Suvremena hrvatska država upravo je rezultat pozitivnog odnosa hrvatskog nacionalizma prema ideje državnosti i nacionalne pripadnosti. Ovaj pojam je suprotan pojmu nacionalnog ekspanzionizma, u obliku različitih idejnih i praktičnih pokreta, koji podrazumijava ugrožavanje nacionanih interesa drugih nacija,poglavito susjednih.Hrvatska suvremena povijest prepuna je prijetnji različitih oblika nacionalnog ekspanzionizma( nacionalnikolonijalizam): krupan dogadjaj kao što je Domovinsko-obrambeni rat upravo je nastao kao reakcija na srpski  nacionalni ekspanzionizam. Stoga se povijesno negativno značenje nacionalizma treba odnositi zapravo na pojam nacionalnog ekspanzionizma. Hrvatski nacionalizam nikada nije imao ovakvu sadržinu, nikada se dakle nije kao takav dokazao,prelamao na teritorijalno proširenja na susjedne nacije, i stoga se on ne može okvalificirati kao povijesno,sociološki i politički negativna kategorija.Dapače, u suvremenim uvjetima veći značaj dobiva kulturološki nacionalni ekspanzionizam,praćen gospodarskim.Tipičan primjer njemačkog gospodarskog i kulturološkog ekspanzionizma.I doista, dovoljno je empirijskih podataka koji govore u prilog tvrdnje da je tzv.teritorijalni nacionalni ekspanzionizam zamijenjen sa drugim oblicima uključujuci ekonomski i kulturološki ,koji je,dakle teže za identificirati ali čije su posljedice duboko negativne na naciju i njene pripadnike.Hrvatski nacionalizam do sada nije nikada posjedovao navedene karakteristike što govori u prilog tvrdnje o širokoj i znonamjernoj,posebito,političkoj zlouporabi njegovog korištenja i objašnjenja.

Na temelju toga, pojam hrvatski nacionalizam u suvremenoj hrvatskoj političkoj mislii povijesti,dobiva,pojmovno i etimološki,sasvim drugačije,pravo,izvorno odnosno pozitivno značenje i tumačenje. Shodno tome, pod pojmom hrvatski nacionalizam trebaju se podrazumijevati idejne,teorijske i političke koncepcije i vrijednosni stavovi kroz koje se,odnosno putem kojih se,pojedinci,uže i šire socijalne i društvene grupe kao pripadnici hrvatskog nacionalnog bića, u pozitivnom smislu odnose spram vlastite nacije i nacionalnih interesa.

 

Pojam i značenje nacionalnog suvereniteta:

 

Pojam „nacionalni suverenitet’ usko je povezan sa prethodnim pojmovima i označava pravo i legitimitet pripadnika jedne nacije da suvereno raspolažu nacionanim resursima (materijalni,duhovni,ljudski,idejni) u upravljanju vanjskom i unutarnjom politikom.To je de facto dominantna pozicija nacije u ostvarivanju prava na legitimnu zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa.Ovaj pojam istina nije imao diskrimnarno tumačenje kao kad se radi o prethodno opisanom pojmu,ali je u sklopu tzv.globalističkog modela upravljanja ili tehnokratskog,poprimio poprilično negativnu konotaciju.

Naročito kada se usporedi sa suverenitetom tzv.nad-nacionalnih organizacija kao što je EU.

Nacionalni suverenitet se temelji i proizilazi iz nacije kao kolektivnog subjekta koji posjeduje legitimitet da utvrdjuje i realizira nacionalnu politiku.Hrvatski nacionalni suverenitet se manifestira kroz dva osnovna oblika ili načina.Prvi je pravo i obaveza pripadnika nacije da uredjuju i ostvaruju temeljne nacionalne interese na unutarnjem planu ili poslovima: oblici povezivanja i organizacije nižih i viših tipova lokalne samouprave,zaštite unutrašnjeg teritorijalnog integriteta odnosno očuvanja ustavnog poretka,zaštita prava hrvatskih gradjana,ostvarivanje odgovarajuće gospodarske politike u općedruštvenom interesu,promoviranje Crkve i kršćanskih tradicijskih vrijednosti,zaštita nacionalne valute i obrana hrvatskih nacionalnih interesa posebno u domenu nacionalnih resursa. U mjeri u kojoj narodni predstavnici u Saboru kvalitetno odlučuju o ovim pitanjima i legalno izabrana vlast sprovodi iste na autentičan način, u tom mjeri se može govoriti o suverenoj unutarnjoj politici ili nacionalnom suverenitetu na unutarnjem planu.Drugi oblik je prakticiranje ostvarivanja nacionalnih interesa na vanjskom planu:zaštita nacionalnih interesa u odnosima sa drugim medjunarodnopravnim subjektima,predstavljanje izvornih hrvatskih nacionalnih interesa putem diplomatsko-konzularnih predstavništava,predstavljanje i zaštita hrvatskih nacionalnih interesa u drugim medjunarodnim organizacijama,kao što su OUN i njena tijala,medjunarodne finansijske institucije i slično. U mjeri u kojoj je predstavljanje i ostvarivanje hrvatskih nacionalnih interesa u skladu sa stvarnim narodnim interesima,u toj se mjeri može govoriti o vanjskom suverenizmu.

Na žalost, Hrvatska je pristupanjem ( koje je formalno-pravno nelegitimno) EU dobrovoljno, u skladu sa tzv. Lisabonskim ugovorom,prenijela dio nacionalnog suvereniteta na nad-nacionalne EU tijela i institucije što se može smatrati vulgarnim kršenjem temeljnih prava i interesa pripadnika hrvatske nacije.Otuda je primjereno suvremenu hrvatsku državu,temeljem priključenja EU,okarakterisati kao državu koja u ograničenoj mjeri i stvarno raspolaže odnosno ostvaruje nacionalnu suverenost na unutarnjem i vanjskom planu. Drugim riječima, to se može nazvati organičena nacionalna suverenost. Samo etimološko značenje ”suverenost“ potječe od pojma suveren,odnosno,onaj koji isključivo pravno-normativno i stvarno ostvaruje dominantnu vlast u unutrašnjoj i vanjskoj politici.Budući da se danas pojam suveren odnosi na organizacione oblike kroz koje se ostvaruje parlamentarna demokracija, u uvjetima suvremene hrvatske države,hrvatski Sabor bi trebalo da predstavlja osnovno  takvo tijelo u kojem narodni predstavnici zajedno i uskladjeno,kreiraju temeljne smjernice nacionalne politike kratkoročnog i dugoročnog razvoja.Suvremena hrvatska povijest načelno se ne razlikuje u većoj mjeri od hrvatske povijesti recimo na prijelazu iz desetog u jedanaesto stoljece. Uništen je vojnički sloj ( negativan odnos prema učesnicima i dragovoljcima Domovinsko-obrambenog rata,prikazivanje u pogrešnom svjetlu uloge HOS-a, odnos prema pozdravu „ Za dom spremni“ kao pozdravu korištenom od strane pripadnika hrvatskih oružanih/obrambenih snaga tijekom Domovinskog rata,odnos prema simbolima totalitarnih sustava), i naglasak na pravo i upravnu službu.Sasvim je prirodno da se svi sporovi sa stranim državama rješavaju ugovorima i odustajanjem od nekih hrvatskih nacionalnih interesa.To samo govori da su u suvremenoj hrvatskoj povijesti kormilo broda odnosno države preuzeli tehno-birokrate a glavnu riječ povedoše finansijski činovnici. ( o tome detaljnije vidjeti u mojem intervju za „Hrvatski fokus“ od 26.06.2020. ove godine). Naravno, u uvjetima suvremene hrvatske povijesti svjedoci smo da odredjene socijalne grupe temeljem zajedničkih interesa ( tzv. tehnokratska država) u nekim aspektima ostvaruju preovladajući utjecaj na formiranje i ostvarivanje hrvatskih nacionalnih interesa, te se doista i de facto može označiti kao ograničeni oblik nacionalnog suverenizma.

Ograničena nacionalna suverenost u značajnoj mjeri odredjuje sadržinu pojma hrvatskog nacionalnog bića budući da ograničava institucionalne oblike parlamentarne demokracije i mehanizme neposredne( narodne) demokracije. Budući su legitimnoizabrani ( i to je upitno obzirom na manipulacije u procesu izbora narodnih predstavnika) oni stvarno ne odgovaraju hrvatskim gradjanima, te je opravdano govoriti o disfukcionalnosti suvremene hrvatske države.

 

Ljevica kao čimbenik hrvatskogpolitickog bića:

 

Tradicionalno shvatanje tzv.političke ljevice vezuje se za genezu političkih organizacija i uspostavljanja tzv. parlamentarne demokracije. Usko je vezano za nastanak i razvoj radničkog pokreta i sindikalnog organiziranja odnosno,kao posljedica francuske revolucije,zamjene monarhističkihi autokratskih oblika vlasti sa parlamentarnim. Tradicionalno shvatanje ljevice nastalo u tom kontekstu bitno se razlikuje od suvremenog. Teorijske osnove tog tradicionalnog gledišta su marksizam/lenjinizam i teorijska škola frankfurtske orijentacije.Prema ovom shvatanju radnički pokret i politički oblici organiziranja istog,predstavljaju oblike oslobadjanja narodnih masa (radničke klase)i oblik  ostvarivanja njihovih interesa ( tzv. diktatura proleterijata).Otuda je djelovanje političkih stranaka i pokreta ovakve teorijske i praktične orijentacije označavano kao progresivno ili kao ljevica kao antipod vladavini pojedinaca ili uskih grupa.

Kada se radi o hrvatskoj političkoj povijesti i stvarnosti,važno je istaći nedostatak empirijskih podataka o djelovanju ljevice.U vremenu kada je hrvatski narod predstavljao samo jednu naciju unutar Austrijske i Madjarske unije, odnosno za vrijeme Prve i Druge Jugoslavije, političke stranke izvorno hrvatskog porijekla i namjera, bile su de facto proglašene nepoželjnim i zakonski su zabranjivane.Otuda i nije razvijena odgovarajuća praksa djelovanja ljevice.Zapravo,u naznačenim vremenskim periodima i ne može se govoriti opolitičkim strankama i pokretima ljevičarske orijentacije budući da se prevashodno radilo o izvorno hrvatskim nacionalnim strankama koje su težile osnovnomcilju, a to je uspostavljanje hrvatske države. Izvorno, europska politička ljevica u svom vidokrugu i djelokrugu, su propagirale idejuoslobadjanja radnike klase putem komunističke/socijalističke (nasilne )revolucije odnosno  njenom klasnom oslobadjanju okova kapitalizma.Odista, u osnovnom fokusu europske političke ljevice su radnička prava kao instrumenat ostvarivanja višeg cilja a to je socijalistička revolucija i uspostavljanje diktature proleterijata.U vremenu postojanja Prve i Druge Jugoslavije ne može se govoriti o postojanju i djelovanju tzv.političke ljevice. Ne postoje takvi empirijski podaci budući da su političke stranke koje su se tako deklarirale stvarno predstavljale ekspozituru Komunističke Internacionale i stvarno nisu imale u svom programu djelovanja izvorna radnička prava. S druge strane,djelovale su,kada se radi o Hrvatskoj,stranke i pokreti kao nosioci izvorno hrvatske državnotvorne ideje i one se ne mogu okvalifirati kao ljevičarske stranke i pokreti. I doista,postoji praznina u političkoj sceni onog vremena što dokazuje odsustvo valjanih empirisjkih podataka o postojanju i djelovanju ljevičarskih stranaka i pokreta.Prema tome, osnovni kriterij za utvrdjivanje da li je stranka ili pokret ljevičarske orijentacije,je programska i praktična odlučnost/dosljednost za poboljšanje i unapredjenje radničkih prava.

Tek sa uspostavljenjem suvremene hrvatske države i prihvatanjem modela višestranačke parlamentarne demokracije,na političku scenu u Hrvatskoj uvodi se kategorija tzv.ljevice.Što ljevica u suvremenoj Hrvatskoj političkoj organizaciji predstavlja?

Samoproklamirani nosilac i pretedent za hrvatsku ljevicu je SDP.Da li je ova politička stranka i stvarno ljevica,to će se vidjeti kada se istraži njena geneza i ideološko-politička platforma djelovanja.Ova politička stranka je nasljedica KPH odnosno SKH koje se mogu označiti kao osnovne poluge u vršenju totalitarne vlasti i izvorom totalne kontrole društva u periodu tzv.Druge Jugoslavije.Može li stranka sa ovakvim porijeklom i „pedigreom“ predstavljati hrvatsku ljevicu kada se uistinu nije formalno-pravno niti stvarno odredila prema praktičnom djelovanjuKPH/SKH.Naravno da ne može budući da su ideološko-političke premise njenog djelovanja ostale iste kao i u periodu brutalnog gušenja političkih sloboda i misli.Suvremena hrvatska ljevica nije na tragu tradicionalnih europskih ljevica,kojima je osnovno polje političke aktivnosti predstavljalo/obuhvatalo, bolji uslovi rada pripadnika radničkog sloja,skraćeno radno vrijeme,bolja plaćenost,učešće u raspolaganjuj dijela novoostvorene vrijednosti, učešće predstavnika radničkog sloja u procesima upravljanja na lokalnoj i nacionalnoj razini.I doista,evidentne su značajne promjene u socijalnom,društvenom i političkom djelovanju/angažmanu suvremenih europskih ljevičarskih stranaka,koje se sve više odriču izvornog interesa za radnička prava a priklanjaju konceptu globalizma odnosno konceptu modernih ljudskih prava i sloboda.Suvremena hrvatska ljevica( koja je dakako upitna još uvijek) je na tom tragu, dakle,suštinski se ne bavi socijalnim i društvenim pitanjima radničke klase (odnosno onog socijalnog sloja koji se tako može označiti)što bi trebalo predstavljati njeno autentično polje djelovanja,već prevashodno drugimpitanjima koja su na tragu modernog neo- liberalizma: hrvatska tzv.ljevica predvodnik je i nosilac neo-liberalnih ideja i koncepcija koje se tiču denacionalizacije i kulturoloških promjena ( promjena socijalne strukture pučanstva i njena zamjena odnosno uspostavljanje multi-kulturnog društva u kojem se crkva  marginalizira odbacivanjem kršćanskih vrijednosti a uspostavlja kategorija gradjana umjesto nacije), afirmativnim prihvatanjem koncepta homoseksualnosti i rodne ideologije bez dovoljno znanstvenih dokaza i provjere,prihvatanjem principa političke korektnosti,pitanjem planiranih i organiziranih migracija,pitanjem pobačaja i uopće pitanjima ljudskih prava i sloboda.  Hrvatska ljevicasvojim praktičnim djelovanjem,na tragu svjetskih i europskih sličnih pokreta i projekata,de facto dovodi do ograničavanja ljudska prava i sloboda time što nameće odredjene obrazce ponašanja i nove društvene norme koje nemaju znanstvenu ipovijesnu utemeljenostujedno drugačije,znanstveno i povijesno dokazane obrasce društvenog ponašanja i normi,proglašava nazadnim.

Insistiranjem na ponašanju u skladu sa novoformiranim i odskora postojećim  načelom „političke korektnosti“ ona zapravo zagovara ideju ograničavanja tzv.ljudskih prava na djelu i propagira poželjne obrasce ljudskog i društvenog ponašanja.Takvi obrasci ponašanja i norme nemaju dakle znanstvenu i povijesnu provjeru te su stoga vrlo upitni.Time se onemogućava sloboda ljudske misli i društveno-političkog djelovanja. To uostalom i nije izvorno polje djelovanja hrvatske ljevice što svjedoči o svojevrsnoj socijalnoj i političkoj mimikriji: hrvatska ljevica ( SDP) se ideološki i politički bitno ne razlikuje od KPH/SKH budući da propagira jednoumlje i totalitarni oblik kontrole socijalne i društvene organizacije odnosno sankcioniranje ideja i pokreta koje su drugačije prirode.

Prema tome, suvremena „hrvatska ljevica“ se može označiti kao idejni i ideološko-politički koncept neo-liberalnog ili post-modernog kapitalizma (globalistički model) što dovodi u pitanje temeljne vrijednosti ovakve političke orijentacije.Buduci da hrvatska ljevica nema u svom fokusu djelovanja izvorna radnička pitanja,već predstavlja dio krupnijeg globalističkog koncepta (ili se nastoji kao takva predstaviti )ona se kao takva ne može okarakterisati kao izvorna ljevica.Štovise, može se označiti kao neprimjerena vremenu i uvjetima, politička koncepcija i čimbenik na političkoj sceni suvremene hrvatske društvene i državne organizacije.

 

Pojam desnica i hrvatsko političko biće:

 

Kao i u slučaju pojma ljevice,tradicionalno i suvremeno značenje tzv.desnice bitno se razlikuju.Tradicionalno,pod pojmom desnica se razumijeva širok krug političkih ideja i pokreta kojima je svojstveno organičavanja ljudskih prava i sloboda,uspostavljanje tradicionalnih monarhističkih i diktatorskih oblika upravljanja odnosno nacionalni ekspanzionizam i dominantna uloga vojnog sektora.Prema istom shvatanju vojnički stalež,uz podršku konzervativnih političkih struja, treba imati vodeću ulogu u društvu u kojem će civilne udruge i pokreti imati marginalnu ulogu.Istina, idejne osnove desnice temelje se na tradicionalnim vrijednostima i dostignućima koji su se povijesno pokazale opravdane i legitimne.Svaki oblik vezivanja za tradicionalne vrijednosti temeljem nacionalnih država, zlonamjerno jekarakterisan  kao desnica.Političke stranke i pokreti koji su polazište imali u naciji i nacionalnoj državi predstavljane su kao oblik uskraćivanja demokratskih prava  i oblik nazadnosti. Uistinu, sve političke stranke i pokreti koje su ispoljavale sklonost ka afirmaciji nacionalnih država i dokazano tradicionalnih vrijednosti,svrstavane su u grupu „desnica“.

U uvjetima suvremene hrvatske države,moderna desnica se primjereno i utemeljeno može okvalificirati kao suverenistički ili pronarodni pokret i model.Tzv.suvremena desnica u svom idejnom djelokrugu i programskoj platformi se afirmativno odnosi prema: naciji i nacionalnoj državi kao i vrijednosnim sustavima koji iz toga proizilaze,nacionalnom suverenizmu na unutarnjem i vanjskom planu,tradicijskim kršćanskim vrijednostima koje su u temelju europske humanističke misli,obitelji kao bračnoj zajednici muškarca i žene,samostalnoj gospodarskoj politici i suverenitetu na ljudskim i prirodnim resursima.Suvremena hrvatska desnica stoga predstavlja pozitivan korektur u odnosu na globalisticki model upravljanja, okidač pozitivnih socijalnih,društvenih i političkih reformi. U skladu sa takvim gledištem, suvremena hrvatska desnica se može označiti i kao pro-narodna struja i koncept.Civilizacijsko- kulturološki i vrijednosno, suvremena hrvatska desnica predstavlja pokret na tragu nacionalnog suverenizma i pozitivan društveni i politički fenomen ne samo po svom etimološkom značenju koliko po svojoj sadržini.Očigledno da su tradicionalna ljevica i desnica zamijenile mjesta u suvremenom povijesnom razvoju, ne samo na  Hrvatskoj političkoj sceni.

 

Oporba kao čimbenik hrvatskog političkog bića:

 

Oporba je u sustavu višestranačke palamentarne demokracije ključan faktor zdravog i normalnog političkog/nacionalnog bića i važan pokazatelj stupnja razvijenosti istog.

S jedne strane,politički odnosi koji isključuju primjerenu oporbu predstavljaju pogodan socijalni i politički okvir za vladavinu jedne stranke i različite oblike autoritarne vlasti.S druge strane, funkcionalna i primjerena nacionalna oporba svjedoči o punoći i sadržinskoj ispunjenosti političkog života.Kao u slučaju ljevice i desnice, Hrvatska ima vrlo kratku povijesnu tradiciju oporbe i kao takva nije dostatna empirijskim podacima.U povijesnom razvoju hrvatske države,kao i svih mladih država nastalim na ruševinama komunističkih sustava,ne postoji dovoljno dokaznog materijala da bi se moglo govoriti o hrvatskoj oporbi.U primjerima organiziranosti u sklopu monarhističkih institucija (Austrija i Madjarska,Prva Jugoslavija) ne postoji niti jedan dokaz o postojanju hrvatske stvarne oporbe budući je ona de facto zabranjivana i onemogućavanoartikuliranje njenih interesa.U sklopu DrugeJugoslavije ta je mogućnost potpuno isključena, što svjedoči o nedostatku dovoljno empirijskih podataka o postojanju i djelovanju hrvatske oporbe. Tek sa ustrojstvom suvremene hrvatske države, pojavljuju se rudimentarni oblici oporbe koja se još uvijek nalazi u prvim fazana razvoja.Principijelno,bez obzira kojoj ideološkoj i političkoj platformi pripada oporbena stranka ili pokreti,njen osnovni zadatak i cilj je primjereno učešće u ostvarivanju hrvatskih nacionalnih interesa,pod pretpostavkom da oporbene stranke i pokreti imaju u svojoj političkoj platformi takve interese.Slikovito,vodja vladajuće stranke je kapetan broda i vodja oporbene stranke je zamjenik . Oba učestvuju u navigaciji broja odnosno hrvatske države i trebaju se pri tome rukovoditi hrvatskim nacionalnim interesima kao temeljnim smjernicama djelovanja.Štoviše,ako kapetan skrenebrod sa kursa,zadatak zamjenika je da ga upozori i traži povratak na izvorni put.Otuda se oporbena stranka i pokreti mogu definirati kao politička korekcija vladajuće stranke ili stranaka koje čine koalicionu vlast.Svakako to nije u cjelosti slučaj u Hrvatskoj budući da prvo, ne postoji nacionalni konsensus o hrvatskim nacionalnim interesima i drugo,stoga što oporbena stranka vrlo često djeluje na temelju interesa koji nisu i stvarno nacionalni.

Pristojna i primjereno organizirana,i interesno aktikulirana hrvatska oporbena stranka i pokreti, trebaju se kritički odnositi prema vladajućoj stranci ili koaliciji temeljem hrvatskih nacionalnih interesa a ne nekih drugih. U suvremenoj hrvatskoj povijesti svjedoci smo da u pojedinim periodima oporbena stranka upravo zastupa druge ( npr. interesi EU i drugih interesnih grupa) interese koji nisu primjereni Hrvatskim. To nije istinska oporba i otuda to predstavlja značajan izvor neefikasnosti suvremene hrvatske države i podlogu ideološko-političkih podjela.

Zaključak:

Hrvatsko nacionalno( političko) biće je u procesu formiranja i nalazi se u prvim fazama nacionalnog osvještenja.Hrvatska suvremena država nije,odnosno ne smije biti, predmet bilo kakvog eksperimenta,budući smo svjedoci desetljećima manifestiranih loših strategija i odluka,te se otuda sve političke stranke i pokreti na suvremenoj političkoj sceni trebaju ponašati domaćinski,odgovorno i kritički,odnosno,transparentno učestvovati u kreiranju i sprovodjenju hrvatske nacionalne politike temeljem hrvatskih nacionalnih interesa.Na žalost svjedoci smo često eksperimentalnog odnosa pojedinih stranaka i pokreta prema hrvatskoj državnoj organizaciji i ustrojstvu.

Glede suvremene hrvatske povijesti može se konstatirati da su dva krupna i odlučujuća dogadjaja,medjusobno povezana, presudno utjecala na genezu i razvoj hrvatskog nacionalnog (političkog) bića:

prvo, uspostavljanje suvremene hrvatske države i neposredna uključenost narodnih masa u taj proces,i

drugo,domovinsko-obrambeni rat koji se nalazi u njenim temeljima,

Ovi krupni dogadjaji presudno su utjecali na razvoj novije hrvatske povijesti i pozitivno su utjecali na razvoj hrvatskog nacionalnog i političkog bića.

Ivica Ivo Josipović

Datum: srpanj 2020.godine