ZATVORENI, NE MOŽE SE DO NJIH…

Imali smo prilike vidjeti da su se proteklih tjedana roditelji djece koja žive normalnim

obiteljskim životom izborili za mogućnost da ih viđaju u vrijeme kad se maleni razbole i liječe u bolnici.

Na drugoj strani imamo bolesnu djecu koja u svojoj svakodnevici nemaju sreću da ih njeguju njihovi roditelji, bilo zbog bolesti, socijalnog stanja ili drugih razloga. To su bolesna djeca koja su u institucionalnom smještaju, žive u domovima.

U vrijeme ove epidemije toj djeci nije omogućeno da se raduju susretu sa svojim roditeljima, odnosno drugim bliskim osobama.

Djecu težeg socijalnog statusa, koja su bolesna, s nekim oblikom invaliditeta, zabranjeno je posjetiti u domovima.

Oni nemaju roditelje koji će potaknuti desetine tisuća drugih da potpišu zahtjev za odobravanje posjeta u vrijeme korone.

Oni su u svojim zgradama od ožujka. Možemo se samo nadati da borave i u dvorištima oko zgrada, da ima dovoljno već preopterećenog osoblja i u vrijeme godišnjih odmora, dovoljno ruku za svaka invalidska kolica da ih izvezu na zrak. Bliskim osobama koje bi to činile, nije dozvoljeno prići.

Što je hrvatsko društvo učinilo za tu djecu u vrijeme ove epidemije kao protutežu teškom zatvaranju? Od ožujka ne napuštaju svoje zidove i dvorišta.

Dok najslabiji nose težak teret borbe protiv epidemije, u zdravoj populaciji teme su problem stavljanja maski i određivanje broja stotina gostiju na svadbama.

Po takvim mjerama najmanji od najmanjih su već osuđeni da svih godina trajanja ove epidemije budu zaključani.

Ignorira se njihovo postojanje. O njima se ne razgovara.

Diskriminira ih se time što nemaju pravo ni na petnaest minuta vidjet svoje voljene. Od njih mnogi nemaju roditelje, ali imaju prijatelje i bliske osobe u rodbini.

Oni su bolesna djeca neke druge kategorije kojoj radost susreta i utjehe nije potrebna?

Kakva je razlika nađena između bolesne djece u bolnicama i bolesne djece u domovima koja bi opravdala ovako različit epidemiološki pristup? Prvima posjete svaki dan, drugima nikad. Okrutno?

Zaboraviti bolesnu djecu u domovima, izbrisati ih iz sjećanja drugih ljudi – je li to novi hrvatski poredak?

Njihov položaj apelira na našu savjest, da se otvore i njihova vrata, ali i da se učini više da imaju ljepše ljetovanje.

Umjesto da ih se jača izolacijom, da se to učini i morskim zrakom i vodom, susretima, ljubavlju.

Hrvatska, imaš li mora i za njih?

Djeca u kolicima, autistična, sa i bez roditeljske skrbi, u domovima – postoje!

I ne može se do njih…

 

Gokika