Podjeli

Nakon vratolomnog prevrata na Pantovčaku, kada je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović smjenom svojih ključnih savjetnika, a poglavito smjenom savjetnika za unutarnju politiku gospodina Mate Radeljića znakovito i pragmatično promijenila smjer svojih politika priklanjajući se neoliberalnim centrističkim politikama HDZ-a pod vodstvom Andreja Plenkovića, opravdano se postavljaju mnoga retorička, ali i suštinska pitanja o njenoj svjetonazorskoj vjerodostojnosti. Više je nego razvidno i kristalno jasno da su u predsjedničinom užem savjetničkom timu prevladale analitičke strategije koje upućuju na to da Predsjednica neće moći osvojiti drugi mandat bez podrške Plenkovićevog HDZ-a. Legitimno je pitanje za svakog onoga koji je dao svoj glas Predsjednici u prvom pohodu na Pantovčak, a u ogromnoj većini to su bili glasovi konzervativne i kršćansko demokratske Hrvatske, jesu li glasovali za konzervativnu, kršćansko demokratsku, nacionalno osviještenu kandidatkinju s jasnim svjetonazorskim temeljima koji se ne mijenjaju i ne presvlače kao iznošene haljine, ili je izabrana predsjednica tada populistički odjenula konzervativnu haljinu da bi je danas presvukla u globalističko liberalnu, onakvu kakvu Andrej Plenković kroji za cijelu Hrvatsku. Paradoks u ovoj političkoj, ali i osobnoj drami Predsjednice je u tome, što se ogromnoj kršćansko demokratskoj većini u Hrvatskoj koja je izražena čak sa visokih 86% nameće ne pripadajuća svjetonazorska haljina i čini se da danas u vrijeme karnevala prisilno sudjelujemo u pravom mega političkom karnevalu u režiji onih koji nas nasilno presvlače u ono što nismo. Presvlačenjem odijela, presvlačenjem haljina da bi se u svojevrsnom „aggiornamentu“ poslale uvjerljive poruke biračkom tijelu kako bi se zagrabilo u centristički ili lijevo liberalni bazen glasača, Predsjednica se dovela u paradoksalnu situaciju da joj ne će vjerovati ni lijevi ni desni s pravom se pitajući, tko je zapravo ona? Postavila je sebe između čekića i nakovnja i mogu se očekivati još snažniji napadi na nju i s lijeve i desne strane.
Dakle, nije dovoljno obući kršćansko demokratsko ili neoliberalno ruho da bi ti glasači vjerovali već je potrebno artikulirati kristalno jasne svjetonazorske i državničke stavove kakve je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović istinito ili populistički imala onog prekrasnog, sunčanog, petnaestog dana u veljači 2015.godine kada je prvi put nakon 15 olovnih godina pozdravila velebni skup na svojoj inauguraciji riječima „Hrvatice i Hrvati…..“. Mnogima je tim riječima izmamila suze radosnice, ali i ostavila gorak okus na usnama onih struktura koje su već toga dana počele vrlo ozbiljno raditi na njenoj dekapitaciji, kao što su u kampanji činili sve da gospođa Kolinda Grabar Kitarović nikada ne ugleda odaje kultnog Pantovčaka. Danas je sve razvidnija činjenica da se ti mentalno komunistički krugovi nisu bojali lika i djela Predsjednice, nisu se bojali njenih čvrstih svjetonazorskih temelja, kojih čini se danas uopće nema, već su imali opravdane strahove da će ona u interakciji sa svojim glasačima, pod pritiskom ogromne kršćansko demokratske statističke većine, postati njihov integrirajući stup suverenizma na logičnim kršćanskim korijenima, te da će se u toj sinergiji pokrenuti kolokvijalno nazvana „konzervativna revolucija“, rak rana za vladare „duboke države“. Te strahove mentalnih komunista opravdano je osnažila činjenica da je na vrata drugog hrvatskog brda u Banskim dvorima ozbiljno kucao Tomislav Karamarko s Domoljubnom koalicijom, jer sklad i sinergija konzervatizma na jednom i drugom brdu neminovno bi dovelo do tektonskih promjena u hrvatskom društvu i do završetka bolne tranzicije iz komunističkog u istinsko tržišno i demokratsko društveno uređenje. Staro-novi vladari duboke države to nisu mogli dopustiti pa su prvo urotnički dekapitirali Tomislava Karamarka, a istovremeno su svim silama radili na „preodgoju“ Kolinde Grabar Kitarović. Strahovi vladara Hrvatske da će Predsjednica u sinergiji s Tomislavom Karamarkom pretvoriti Hrvatsku u konzervativnu, kršćansko demokratsku državu, u nacionalnu državu Hrvatica i Hrvata, djelomično su uklonjeni kada je Predsjednica nakon silnih pritisaka odlučila osporiti legitimno pravo relativnom izbornom pobjedniku Karamarku, kada je odlučila ne dodijeliti Karamarku mogućnost da kao mandatar pokuša formirati saborsku većinu, što je značilo početak njegovog kraja. Danas se čini da su tom „preodgoju“ Predsjednice potpuno uspjeli i da je ona kao „posljednji Mohikanac“ Karamarkovih domoljubnih popustila pod pritiskom neoliberalizma? Postavlja se logično pitanje, koje uporno postavlja i Velimir Bujanec? Koja je prava Kolinda Grabar Kitarović, ona sa slike njene inauguracije ili ova njena najnovija slika u krilu politika Andreja Plenkovića. Odgovor na to pitanje možemo dobiti jednostavnom analizom tragova njene političke karijere koja počinje u činovničko-birokratskim zrinjevačkim hodnicima, nastavlja se nizom aktivnosti u bjelosvjetskim globalističkim „trilateralnim strukturama“, pa sve do danas kada joj je ključni savjetnik na Pantovčaku Mate Granić „zrinjevački“. Postavlja se opravdano pitanje kako Mate Granić-„očenašek“ uopće smije imati tako značajnu ulogu u kreiranju vanjskih i inih hrvatskih politika nakon njegovog suspektnog mirogojskog gafa „pola tebi, pola meni, pola Bagi“? Kako je Mate Granić uopće prošao sigurnosnu provjeru za tako visoku funkciju nakon te apsolutno suspektne mirogojske epizode? Na kraju, postavlja se opravdano pitanje briljantnog Zvonimira Hodaka, nije li Kolinda Grabar Kitarović smijenila „krivog Matu“? Gledajući iz kršćansko-demokratske vizure svakako je smijenila krivog Matu, a gledajući iz analitičke vizure njene globalističke političke karijere koja je začeta u birokratskim zrinjevačkim hodnicima, na Pantovčaku je zapravo ostavila svog pravog Matu.
S obzirom da je Andrej Plenković proizvod tih istih globalističko neoliberalnih struktura sasvim je logično i legitimno da se Kolinda Grabar Kitarović danas nalazi u njegovom krilu. Jer ako je Andrej Plenković mogao makijavelistički prevariti svoje biračko tijelo izigravajući volju naroda i do sada ne trpi nikakve političke posljedice te prijevare, zašto to ne bi učinila i Predsjednica po uzoru na „velikog vođu“ u skladu sa svojim karijerističko globalističkim odrastanjem i odgojem. Nažalost, Kolindu Grabar Kitarović nije odgajala ogromna kršćansko-demokratska većina u Hrvatskoj, nisu od nje uspjeli stvoriti inkluzivni simbol ujedinjenja konzervativaca i čini se da je umrla i ta posljednja nada i da je ugašeno „svjetlo na kraju tunela“ o kojemu sam s nadom pisao. To je svjetlo, čini se, ugasila je sama Predsjednica, jer je pristala na truli kompromis izgubivši tako snagu i poziciju biti iskreni korektiv neoliberalnim politikama Andreja Plenkovića. Njenim vratolomnim prevratom, a isti takav saltomortale učinio je i Andrej Plenković micanjem Karamarkovih politika iz HDZ-a, desni politički spektar u Hrvatskoj dodatno je oslabljen i obezglavljen, a onima koji pažljivo analiziraju kristalno je jasno da to nikako nije slučajno.
U tom kontekstu, postavlja se legitimno pitanje ne prostire li zapravo Kolinda Grabar Kitarović crveni tepih Zoranu Milanoviću za dolazak na Pantovčak i nije li to konačan cilj urote svih urota protiv konzervativnih politika Tomislava Karamarka? Nije li Pantovčak unaprijed predodređen za Zorana Milanovića kao svojevrsni zalog za formalnu veliku koaliciju koja neformalno već danas besprijekorno funkcionira?
Odgovor na to pitanje možemo potražiti i u simbolici micanja Tita s Pantovčaka, kada je Kolinda Grabar Kitarović na oduševljenje svog biračkog tijela koje ju je izabralo ispunila svoje najvažnije predizborno obećanje. Na žalost, u opijenosti njenom pobjedom, zaboravili smo Predsjednici postaviti ključno pitanje? Zbog čega je Kolinda Grabar Kitarović maknula Tita s Pantovčaka, je li to samo populistička simbolika ili postoje objektivni razlozi da Tito zauvijek ode s tog svetog hrvatskog brda? Nismo joj postavili to pitanje, jer mi znamo odgovor. Tito je mora zauvijek otići s Pantovčaka, ne samo zato što je bio čelnik diktatorskog režima, već zato jer je dokazano visoko rangirani zločinac. Državnički bi bilo čuti taj jednostavan odgovor i od predsjednice Kolinde Grabar Kitarović no mi ga nismo čuli, ne čujemo ga ni danas, kao što ga vjerojatno nećemo čuti ni sutra. Državnički bi bilo, kako sve ne bi ostalo na pukoj populističkoj simbolici zakonom zabraniti svakodnevno protuustavno veličanje diktatora i zločinca Tita. Državnički bi bilo zakonom zabraniti veličanje Tita kao „najvećeg sina hrvatskog naroda“, jer ako se Hrvatska ponosi genocidnim zločinima i zločincima onda je tu stvarno u pitanju čista patologija!
Nikada u javnom prostoru nismo čuli nikoga da uzvikuje pozdrav „Za poglavnika i dom spremni“! Nikada za takav možebitni čin nije nitko optužen niti procesuiran, jer se to jednostavno nikada nije dogodilo, jer nema veličanja Poglavnika ni NDH. I dok se na jednoj strani vodi nesmiljena kampanja protiv legitimnog HOS-ovog pozdrava „Za dom spremni“ poistovjećujući ga sa ustaškom nostalgijom, a pod kojim je bez ikakve sumnje obranjena čistoća i svetost Domovinskog rata, antifašističkog rata, koji je jedini istinski temelj današnje demokratske Republike Hrvatske, s druge strane svjedoci smo nekažnjenog veličanja dokazanog zločinca Tita. Kome u Hrvatskoj trebaju dokazani zločinci kao uzori bez obzira s kojeg režimsko-diktatorskog spektra dolazili? Pantovčak o tome šuti, unatoč svim legitimnim predsjedničkim ovlastima inicirati ili znakovito podržati zakonska rješenja koja bi konačno dovršila ideološke sukobe. S obzirom da nema reakcija na tu temu moglo bi se iščitati da Predsjednica na taj način prešutno priznaje kako je micanje Tita s Pantovčaka bila čista populistička kratkoročna simbolika. Tom šutnjom, ako se nastavi, prostire se zapravo crveni tepih za dolazak na Pantovčak onome tko će Tita trajno ustoličiti na mjesto s kojeg je simbolički uklonjen, onome tko će ponovo izgraditi novi trg zločincu Titu ili nove fontane njemu u čast. Zbog toga bi suverenistička platforma za ujedinjenje snaga na desnom političkom spektru trebala postati borba za donošenje zakona „Lex Tito“, u skladu sa svim povijesnim dokazima, rezolucijama Parlamentarne skupštine vijeća Europe 1096 i 1481, u skladu s našom saborskom deklaracijom iz 2006. godine koja precizno govori o nedvosmislenoj osudi Titovog komunističkog režima kao i u ozračju činjenice da su brojni istaknuti hrvatski intelektualci s lijevog i desnog spektra, članovi HNES-a na veličanstvenoj javnoj sjednici tog etičkog sudišta u dvorani Lisinski osudili diktatora i zločinca Tita i njegove sljedbenike. Jedan od tih osuđenih sljedbenika Tita , a ime mu je Zoran Milanović, danas ozbiljno kuca na vrata Pantovčaka!
Svi imamo i obvezu i otvoreni poziv Andreja Plenkovića uključiti se u javnu raspravu i predlagati zakonska i podzakonska rješenja na temelju zaključaka „Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“!? Umjesto gubljenja silne energije na vođenje obranaških rasprava o pozdravu „Za dom spremni“, koji je u kontekstu Domovinskog rata čist i nedodirljiv i to više ne treba posebno dokazivati, potrebno je do kraja napasti i završiti s Titom, njegovom ideologijom i njegovim ideološkim sljedbenicima. Ako padne Tito, na hrvatsku sveukupnu povijest past će sasvim novo svijetlo! U tom kontekstu konzervativna desnica treba tražiti jasnu i nedvosmislenu podršku predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kako bi dobili odgovor na pitanje je li micanje Tita s Pantovčaka bila populistička simbolika ili njena državnička odluka utemeljena na brojnim dokazima? Ili je možda za takve odgovore već danas prekasno, a u vrijeme karnevala su stavljene nove maske u zamjenu za one koje su pale? Dakle državnici se prepoznaju prema djelima, a ne prema pukim predizbornim obećanjima!
Tomislav Karamarko je pokazao svoje državničke karakteristike i hrabrost i prije nego što je postao kandidat za poziciju predsjednika Hrvatske vlade, djelatnim uhićenjem Josipa Boljkovca nakon prikupljanja brojnih dokaza i snažnih indicija da se radi o poratnom Titovom zločincu. Uhićenje Boljkovca direktno je vodilo raskrinkavanju njegovog nalogodavca Tita, a tim činom Karamarko je pokazao da potreba za lustracijom u Hrvatskoj nisu samo njegove puste populističke doskočice. Danas mnogi dušobriznici tvrde da mu je to bila najveća politička pogreška i da nije bilo uhićenja Boljkovca i danas bio u vrhu hrvatske politike. Dakle, sugeriraju mu da je i on trebao prevariti svoje simpazitere i birače i lustraciju prokazati kao puki predizborni blef i prodati se za „judine škude“. Danas mi je iz pouzdanih krugova poznato da su neki hrabri djelatnici SOA-e prikupila ključne dokaze za izručenje zločinaca Perkovića i Mustača i te dokaze predala u ruke krunskog svjedoka Bože Vukušića u tom pravomoćno završenom sudskom procesu. I ti osuđeni zločinci nepogrješivo vode prema Titu i njegovoj UDBI. Za razliku od onih koji tvrde da je Karamarko srušen zbog uhićenja Boljkovca, zbog inzistiranja na lustraciji i borbi protiv totalitarnih režima, ja sam sklon tvrditi da Karamarko nikada ne bi bio izabran za predsjednika HDZ-a i nikada ne bi ostvario niz od pet izbornih pobjeda da je odustao od antikomunističkih i anti totalitarističkih platformi u svom političkom djelovanju. U tom slučaju nikada ne bi dobio moj glas! Pao je, ali je ostao dosljedan i pošten.
Danas smo svjedoci da na vrata Pantovčaka kuca onaj „King Kong“, iliti politički kapitalac kako ga naziva njegov prijatelj Ivan Vrdoljak, Zoran Milanović, koji je učinio sve da udbaški zločinci, Titovi šegrti, ne budu nikada izručeni i osuđeni. Danas na vrata Pantovčaka kuca onaj koji će prvom prilikom rehabilitirati Tita, a njegove zločinačke šegrte Perkovića i Mustača prvom prilikom, ako mu se ukaže čast, u skladu s predsjedničkim ovlastima pomilovati i pustiti na slobodu.
Ne slažem se s onima koji tvrde da u Hrvatskoj nikada neće prestati ideološki ratovi kao što se ne slažem ni s onima koji tvrde da bi bilo kakve zakonske zabrane u tom kontekstu bile kontraproduktivne i štetne. Ako smo u Hrvatskoj došli do te razine relativiziranja zločinačke svijesti da šutke gledamo veličanje zločina i zločinaca u javnom prostoru i te zločine i zločince umjesto u pravni, etički i moralni kontekst stavljamo u okvir populističkog ideološkog nadmetanja, ako kukavički prešućujemo morbidni genocid nad vlastitim narodom i dozvoljavamo veličanje onih koji su taj genocid kreirali i proveli, onda nismo ni zaslužili imati Državu!
Hrvatskoj ne treba ni Predsjednica ni Predsjednik koji svoj moralni integritet ne će graditi na zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa kroz punu istinu o svim povijesnim prijeporima. Hrvatskoj je potrebna Predsjednica ili Predsjednik koji će hrabro inicirati povijesnu reviziju na znanstvenim osnovama i potpuno odbaciti onu povijest koja je pisana diktatorskom i zločinačkom rukom J.B.Tita! Hrvatskoj je potrebna Predsjednica ili Predsjednik koji će Srbiji reći snažno „ne“ dok god i posljednji posmrtni ostatak naših branitelja, Hrvatica i Hrvata ne bude pokopan u Hrvatskoj, dok god se ne dozna puna istina o srpskim fašističkim koncentracijskim logorima u kojima su mučeničkom smrću umrli za domovinu. Hrvatskoj je potrebna Predsjednica ili Predsjednik koji će se svim srcem, umom i znanjem zalagati za svetost blaženog Alojzija Stepinca, za njegovu ulogu „Pravednika među narodima“ i time zauvijek začepiti usta onima koji ga svakodnevno proglašavaju zločincem. Za ovakve državničke poteze zaštite ključnih nacionalnih interesa ni Predsjednici ni Predsjedniku ma tko to bio nisu potrebne dodatne ustavne ovlasti već je potrebno imati „svoje ja“ i konačno „lupiti šakom o stol“!

Kazimir Mikašek-Kazo


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema