ŠTO JE STRAH I KAKO NASTAJE KOLEKTIVNI STRAH ?

Da bi mogli razumijeti, evo tek mali podsjetnik što je zapravo strah?
Strah je  intezivan  i neugodan  osjećaj koji čovjek doživljava  kada osjeća ili očekuje opasnost. Bilo realno ili nerealno.
Strah je urođena, genetski programirana reakcija primarno kao i sreća i tuga.
U raznim kulturama se izražava  na isti način.
Strah nam služi za zaštitu tijela od daljnjih oštećenja.
Strah je ono što svi rođenjem  donosimo u sebi.
Strah često može biti opravdan i onaj drugi.
Ponekad je najlakše zastrašiti ljude kako bi se lakše proizveo masovni učinak zastrašivanja, tzv. kolektivni strah.
Ljudi koji su skloni manipulativnim aparatima  odmah  će poprimiti norme ponašanja koje zapravo i žele polučiti.
Mainstream je  glavni  manipulativni mehanizam koji djeluje na masu, upravo onako kako je zamišljeno.
Svakodnevno smo  izloženi   medijskim, svojevrsnim bombardiranjem.
Slušajući i gledajući sve ili gotovo sve vijesti, čovjek naprosto povjeruje u to što čuje i vidi.
I tu počinje svojevrsna manipulacija masom, ili bar većinom.
Oni drugi, nekako uvijek u manjini i njihov glas se slabije čuje, ostaju tek “Vikači”, netko tko unosi nemir u cilj.
Zar je teško ponekad misliti svojom glavom i shvatiti od kuda dolazi strah i zašto i što mu je krajnji cilj?
Ako je, onda smo postali odavno društvo koje je zavedeno lažima, kako bi postali svojevrsni robovi. A, kad postaneš rob onda nemaš pravo glasa niti odlučivanja.
 Tko to od nas želi biti porobljen dok mu um govori sve, samo ne ono što  mu se nameće?
Znam, neki su pasivni (kako drugi tako ću i ja?!) , drugi pak odmahuju rukom jer to se njih ne tiče, bar trenutno. Još imaju posao ili im nije dovoljno jako dotaknulo egzistenciju.
A oni koji imaju  “masla” na glavi pokorno klimaju jer tako ostaju odani svojim prijateljima, zaštitnicima i svima onima kojima je za cilj posijati  sjeme kolektivnog straha.
A, dok sjeme klija svi smo prisiljeni biti bar trenutno porobljeni. Sve dok smo u tom psihotičnom stanju, moramo, željeli mi to ili ne, slušati a misliti svoje.
Jer u protivnom većinu nas počinju prozivati kako ne poštujemo i stvaramo razne ugroze.
Zar, nije dovoljno gledati i primijetiti kako određene  skupine ljudi (razna politička okupljanja) koji nas postrojavaju kao vojnike zapravo krše sve ono što nama nameću. Pa, se s pravom pitam: Kako za neke isto ne vrijedi, a da nije vezano za pravo i pravdu? Kako se dotični koji nam iz raznih stožera saopćavaju vijesti ne boje za sebe , za svoje obitelji i sve ostale sebi bliske? Ili su oni daleko ispred nas, u nekim za nas nevidljivim  zaštitnim odijelima koja ih štite?
Bilo, kako bilo najlakše je posijati strah i onda vladati.
A cilj ne bira sredstvo.
Autor teksta: Ljiljana Pasariček