By Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je u Sremskoj Mitrovici (Politika, 26.2.2020.) da ne će zaboraviti nijedno ime onih koji su provodili politiku istrebljenja jednog naroda, misleći na Hrvate, poglavito na žrtve u logoru Jasenovac. Također je rekao da se „ne smije zaboraviti nijedan logor, malj, nož ili metak, niti zločin prema srpskom narodu“ te dodao da: „Nemamo pravo zaboraviti, jer bismo se tako odrekli i okrenuli glavu od pravde, slobode, vlastitog postojanja, pa i Boga“, poručio je.
Međutim, kad se u Hrvatskoj održavaju komemoracije za one koji su u Drugom svjetskom ratu, a poglavito nakon njega, ali i u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, stradali od srpskih i inih „sjekira, čekića, noža ili metka“ kod nas se ne može čuti da se javno prozivaju ratni zločinci. Naime, kad ste čuli da je primjerice u nas netko spomenuo balkanskog krvnika Slobodana Miloševića ili pak ratnog zločinca Veljka Kadijevića?
Ni jedan od njih nije dočekao, da se malo našalimo, ni presudu za krivo parkiranje, a kamoli za neki od zločina, recimo u svezi Škabrnje, Pakraca ili Vukovara.
Srbi će još ove godine prikazati i igrani film o Jasenovcu, gdje će ponovno Hrvate deklarirati kao genocidan narod, koljače, ubojice. A što mi čekamo? Kakvi se u nas snimaju filmovi?
Zašto još nitko nije snimio igrani film o Vukovaru, razorenom gradu, razorenoj bolnici, o masovnoj grobnici na Ovčari ili o 938 bijela mramorna križa koji se nalaze na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata?
Ili o 150 zasad otkrivenih masovnih grobnica?
Tko hrvatskim redateljima brani da se ne dotaknu i ove i ovakvih tema?
Nakon Drugog svjetskog rata nije bilo značajnijeg redatelja koji nije snimio najmanje jedan partizanski film, a u kojem su partizani uvijek pobjeđivali, u kojima nije bilo ni jednog njihovog zločina, sve je bilo čisto i bistro kao Jadransko more.
Umjesto da hrvatski političari i politikanti pričaju kako treba baciti pojedine spomen ploče, bilo bi bolje da se založe da se „ne okreće glava od pravde, slobode, vlastitog postojanja, pa i Boga“!
Nu, kad su i neki (Sedlar, Vrdoljak, Milić…) i snimili domoljubne igrane i dokumentarne filmove od pojedinih kritičara dočekani su na „nož“, kao da se u nas ništa drugo ne smije snimati i prikazivati do laži i falsifikata (Dnevnik Diane Budisavljević).
Neka Srbi snimaju, neka govore, ali idemo i mi i na umjetničkom polju napokon iznijeti istinu – do bola, prikazati je i svjetskoj publici, koja i danas o nama ima iskrivljenu sliku!
Hrvatskim domoljubima je već dosta da ih svako malo netko iz Srbije ili Republike Srpske ošamari, a oni umjesto da uzvrate podmetnu i drugi obraz!
Mladen Pavković
