Sirotinjo državi si teška…

Mi smo surov i neinventivan narod.Možda nas je takvima učinila naša teška povijest, možda ovo podneblje a možda Balkan – ovo čudesno i mistično mjesto, sjecište kultura i civilizacija, ne čini nam dobro.Umjesto otvorenih srca i duša za sve što je na ovim prostorima mi sve više težimo zatvoriti se u svoj vilajet i odatle kao iz busije gledati prezrivo na druge. Ono su Slaveni pa potomci Ilira pa boga pitaš što i koji a mi smo tako čistokrvni. Kako nas je poučio naš mili pokojnik mi smo zapravo iz Irana, namučili smo se dok smo stigli do Jadrana i tu se zaustavili uvjereni kako je to najbajkovitije mjesto na svijetu koje je samo čekalo nas. Uglavnom dišemo tu od stoljeća sedmog kako je precizno utvrdio povjesničar Žanko.Surove sudbine učinile su nas surovima, nenaviklima na toleranciju prema drugima. No da pređemo na neinventivnost.
Kao u svim uređenim državama zapadne civilizacije i mi usvajajući moderne navade težimo spremiti naše starije članove obitelji u domove za stare i nemoćne. Evo već na prvi pogled kako to užasno zvuči: “Dom za stare i nemoćne” U SAD se dom neće tako zvati. Tamo prevladavaju imena “Zlatno doba”, “Druga mladost”, “Šansa za ljubav” i sve tako lijepi nazivi. Ni u primisli da bi ustanovu nazvali domom za stare i nemoćne. to bi odbijalo i klijente i članove obitelji. To odmah podrazumijeva posljednje odredište, kao neko spremište za stare metle iz kojega ne možeš nigdje nego put mrtvačnice. U Domovini postoje i privatni domovi ali ima ih koji ne ispunjavaju ni minimalne standarde pa se dogodilo da je onomad doslovno izgorjelo šest nepokretnih ljudi smještenih u nekoj pomoćnoj zgradi, više baraki. Protiv vlasnice je podignut optužni prijedlog. Dajući imena tim domovima vlasnici su dali mašti na volju pa ima imena “Cvijetni dom”, “Zeleni dom” . “Oaza sunca”, “Mjesečeva sonata” i sl.
Ova zemlja i aktualna vlast ne stižu voditi računa ni o mladim obiteljima ni o radno aktivnom stanovništvu a seniori na tek na začelju, samo što se poneki, zaslužniji vidi. Kako mirovine ne dosežu ni za par dana boravka u domu mlađi članovi obitelji koji žele osloboditi stan najčešće su prisiljeni na značajne finacijske troškove za lošu uslugu. Uostalom više nema klasičnih obitelji kada su po tri generacije živjele zajedno pa su stariji podizali djecu a kad bi onemoćali o njima bi brinuli odrasli članovi obitelji. Ljudi su prezaposleni i često ne stižu pozabaviti se ni vlastitim životom pa nije čudo da ne stižu opskrbiti svoje roditelje.
Kako je starija populacija u ovoj zemlji najvećim dijelom sirotinjska i siromašna to država i ne vodi računa ni tko vodi te ustanove. Tako je moguće da bivši gradonačelnik propao na lokalnim izborima, potegne stranačke veze pa visoki dužnosnici smjeste “našeg čovjeka” na poziciju ravnatelja doma iako sa gerijatrijom ima jednako toliko veze koliko s prolaskom asteroida pokraj planete zemlje.Ali ima iskaznicu a u ovoj zemlji prava iskaznica zamjenjuje sve: i stručnu spremi i radno iskustvo. “Naš čovjek” radi kako zna i umije i onda se dogodi katastrofa. Svijet preplavi Korona ili stručno Covid 19, osobito pogibeljan za stariju populaciju. Desetak štićenika doma ima simptome za koje bi se moglo reći da izazivaju opravdanu sumnju na Covid19 ali se deset dana šuti, šopa štićnike antibioticima od kojih im ne biva bolje sve dok na kraju glavna sestra ne inzistira na dolasku epidemiologa. Noću se štićenici prevoze na bolnički tretman, stvar se nastoji držati u diskreciji koliko se to može jer novoformirani stožer svaki dan izvještava javnost o oboljelima, ozdravljenima i onima koji su krenuli put Jeruzalema. I ljudi počinju odlaziti. Naravno pojavljuju se i zlatousti ministar zdravstva bivša mutava ministrica socuijale koja se, za svoga mandata nije uspjela sastati sa svojim poslom i daju oštre izjave o sankcijama koje slijede čim se utvrdi odgovornost. Sam župan kao odgovorni čimbenik također se ljuti i gnjevno prijeti onome tko je zanemario simptome i tako ugrozio živote tih staraca.Dolaze stručne komisije i zaključuje se: “kriv je virus” Virus je peh koji kosi starije ljude i otprema ih put Lovrinca. Dnevno slušamo iz stožera kako su umrli osim Covida 19 imali i komordibitet: hoće reći niz kroničnih bolesti.Kakvo čudo! Posebno se naglase godine..kao i tako bi ubrzo bili pokojni. Zastrašujuće je što su ljudi postali statistički podaci svrstani u onu grupu od 70 do 90 godina kojima i tako nije dugog vijeka. A bili su nečiji roditelji, nečiji djedovi i bake…umrli su sami, uz nihovo uzglavlje nije bilo nikog jer se ulaziti u bolnicu ne smije. To je tako strašno, tako neljudski..kao da se radi o strojevima koji su radili i onda se pokvarili. Ne o živim ljudima koji su imali svoja sjećanja, uspomene pa čak i slabašne nade da će doživjeti idući mjesec, možda iduću godinu da će im se nešto lijepo dogodit, da će ih zagrliti sin, kćer, najstariji unuk.Covid 19 ne pznaje rodbinske vezei i kosi, pažnjom dobrog kosca.
Ako mislimo da ćemo nakon ovog biti bolji, tolerantniji, suosjećajniji za bol bližnjih grdnno se varamo. Ostat ćemo oni koji na vijest o smrti odmahnu rukom: “Imao/la je godina.”. I tu prestaje sućut. Svatko gleda kako da odrobija ovaj život tako težak i okrutan i ponekad nepodnošljiv na ovom komadiću zemlje.
Anna Kowalska