Ni danas , sva djeca nemaju još svoje školske klupe…

Počinje škola, nakon previše proteklog vremena. Kada su proljetos djeca poslana kući, mislilo se da je to kratkoročno, no uslijedio je potres i rastanak sa školom je potrajao.
Ni danas, sva djeca nemaju još svoje školske klupe, već će biti gosti negdje drugdje.
No sva ta situacija u njihovim očima nije ugasila sjaj, koji se cakli radi povratka u školske klupe.
Otvorena dječja srca raduju se susretu  sa školskim prijateljima, svojim učiteljima i profesorima.
Njihove glavice spremno čekaju nova znanja, nove izazove. Na žalost, iako još ni nisu počele raditi, neke škole, već su odgodile, zbog prodora virusa, dan kada će otvoriti vrata za svoje učenike.
Teško je to razumjeti tim malim glavicama, nitko ih o tome do sada o tome nije ni mogao podučiti, jer niti starijima nisu jasne sve igre i predigre, život i ples s virusom.
Opaki je to ples, nema radosti u tome, samo čemer, briga u roditeljskom srcu i tuga u očima djedova i baka.
Od danas bit će manje susreta, staračke ruke strah će zaustaviti, da miluju raščupane glavice svojih unuka..
Strah od bolesti koja može biti i ne mora biti smrtonosna. Odrasli su se zaigrali, umjesto da su svu energiju usmjerili u borbu s tom nevoljom, izazvali su strah koji je podijelio ljude.
Pored nacionalnih, regionalnih, vjerskih sada imamo i podjelu na one koji se boje i one koji se ne boje. Svako cijepanje, svaka podjela u društvu, ide u korist nepoštenih koji svaku nevolju pretvaraju u profit.
Škola na daljinu ne može i ne smije biti jedini izbor. Danas se u svijetu troše ogromni novci kako bi se stariji natjecali,da bi u nečemu bili posebni.  Ne smijemo djeci to uskratiti.
Krajnji cilj svake škole morao bi biti doseg krajnjih osobnih mogućnosti djeteta, razviti svaki talent, svaku posebnost prepoznati, pogurati, uočiti i nagraditi.
To se ne može na fizičkoj udaljenosti, mora se osjetiti puls i sjaj u očima djeteta.
Škola bi morala biti sigurna kuća svakog djeteta, država kao institucija, morala je stvoriti takve uvjete.
U ovom ne i ne tako dugom razdoblju, prošli smo  sve oblike strahova, bili smo uskraćeni za mogućnost kretanja, zatvorili smo starce i djecu,  da bi nam vladajući , kada je njima odgovaralo, priredili raskalašenu proslavu izborne pobjede, opušteno ponašanje na godišnjem odmoru, da bi sada opet nespremni dočekali jesen i novu školsku godinu.
Novac je u svemu bio presudan, nikakve mjere nisu imale kontinuitet,
 čovjek koji je postavljao šatore u bolnici u Dubravi, istovremeno je štampao nekoliko stotina pozivnica za svadbeno slavlje u svojoj obitelji.
Isti ljudi propisivali su mjere i tada i sada.
U strahu za materijalnu osnovnu potrebu za preživjeti, nastao je kaos. Ljudi znaju da nije dobro, no ne znaju kako si pomoći.
Prosvjed nastao zbog kaosa, dobro je došao vladajućima, koji su sigurno našli svoj interes u njemu. Sigurno je bilo ubačenih provokatora od njihove strane, ispuzali su i neki ljudi koji svoje karijere grade na nesretnoj povijesti našeg naroda, no sveopćeg transa i odgovora na provokacije nije smjelo biti.
 Distanca od provokatora i karijerista trebala je biti i fizička, trebala se mjeriti metrima, bolest ma kakva bila, ne smije se slaviti pjesmom.
Ništa nismo naučili, puno dobrih ljudi bilo je tamo, njihove namjere su čiste, no poslužit će sada kao savršeni alibi vladajućima, svoju nesposobnost utopit će u posljedicama prosvjeda.
Mladost mora naći svoj put, mora živjeti bez straha, oduprijeti se svim silama, no mora naći rupu u štitu koja se potkrala scenaristima kaosa, no ruku pod ruku s onima koji su podržavali te iste scenariste, ne nudi izlaz, već put u novi strah, novo kolo opasnog plesa, povratak u vremena starih podjela i odricanje od davno stečenih prava.
Staza koja vodi u oporavak posuta je trnjem, mi smo bosi i goli, vladajući su pripremili oaze bez trnja, no to su samo vješto sakrivene zamke, kako bi nas uveli u kolo, gdje mi plešemo na njihovu muziku.
Svirače je odredila režija Josipe Rimac i njoj slični, a ima ih poznatih i nepoznatih.
Za borbu za bolji i dobar život, za sebe i svoju djecu, moramo imati suborce, koji svoj život grade radom i poštenjem, jedino tako možemo uspjeti.
Našoj dječici dužni smo ostaviti 
život, mira, reda i pravde, 
počnimo raditi na tome, 
obećajmo im danas, 
da ćemo naći pravi put! 
Dragica Trumbetaš