By Evo proslavili smo Veliku Gospu, kraljicu i zaštitnicu Hrvatske, te i naše nakane moraju biti sukladne miru, istini, pravdi, ljubavi i životu. Baš dan ranije, uz kavu, naletio sam na „Obzor“, Politički magazin Večernjeg lista gdje mi je u rubrici „Kontrapunkt“ za oko zapela kolumna gosp. Branimira Pofuka (u daljnjem tekstu Pofuk). Da, kolumna je zanimljiva, posebno poradi teme koja nikako da mrtve ostavi na miru, odnosno, od strane živih osigura mir mrtvima, a ima tu i ponešto drugog. Odnosno, uz problematiku odnosa prema mrtvima u ratnim zbivanjima, Pofuk je posegnuo za uspostavljanjem dva važna datum, odnosno, za Europu i cijeli svijet, pa tako i Hrvatsku, datum sloma krvavih totalitarnih režima i datum koji za Hrvatsku označava Oluju i konačno objedinjavanje hrvatske, pa se tu isprepliću datumi 08. kolovoza i 05 svibnja. Obzirom da se tu radi o dvije teme, to ih, poradi njihove ozbiljnosti, neću paralelno obrađivati, već pojedinačno.
Dakle, u ovom tekstu obraditi ćemo najprije složeni i višedimenzionalni odnos prema poginulima u ratnim događanjima, sa posebnim osvrtom na Hrvatsku.
Kada razmatramo složenost odnosa živih prema poginulima u ratu onda treba razmotriti aspekte tog odnosa, kako i Pofuk postavlja, a ja to specificiram kao sljedeće:
- Odnos države prema svojim poginulim vojnicima, braniteljima, u obrambenom ratu, uz napomenu da me napadački i agresorski rat ne zanima, jer kao Hrvatu to mi je nepojmljivo,
- Odnos države prema tuđim poginulim vojnicima, agresorima, u obrambenom ratu,
- Odnos države prema poginulim/ubijenim vojnicima braniteljima unutar svog vojnog korpusa,
- Odnos države prema svojim civilima poginulima u obrambenom ratu u području vojnih akcija,
- Odnos države prema svojim civilima poginulima u obrambenom ratu izvan područja vojnih akcija,
- Odnos države prema pogibiji civila od strane vojnika bilo koje strane,
- Odnos države prema svim drugim civilima poginulima u obrambenom ratu,
- Osobni odnos prema situaciji kada civili jedne strane koriste priliku pa uzimaju u svoje ruke pravo na tuđi život, silovanja, materijalne stvari i druge opačine,
- Osobni odnos prema svim prethodno navedenim situacijama, u smislu žaljenja,
- Osobni odnos prema svim prethodno navedenim situacijama, u smislu kajanja,
- Osobni odnos prema svim prethodno navedenim situacijama, u smislu vjerskog, Božjeg odnosa.
Dakle, kako vidimo radi se o brojnim situacijama koje su moguće tijekom rata i koje su nažalost prisutne u svakom ratu od strane svih vojski, što zahtjeva da ih treba jasno riješiti poradi budućnosti i mira.
Prema tome, da budemo jasni, nije to samo hrvatska tema i problem, jer kako i Pofuk navodi primjer Ratnog requiema Benjamina Brittena, jasno je da taj problem tišti i druge države znatno stabilnije i kulturnije od nas. Svakako, za primjer je izvedba Ratnog requiema Benjamina Brittena gdje su, u obnovljenoj katedrali Coventry, zajedno zapjevali engleski tenor i njemački bariton 1962., što je zaista lijepi primjer kako države mudro rješavaju stare probleme iz međusobnog ratovanja. Ipak tu ima i druga strana te krvave medalje, ona jednako važna, osobna i međuljudska. Pa evo da objasnim. Živio sam u Londonu 2000. godine i upoznao Englesku uzduž i poprijeko, kao i život u njoj. Nažalost, svakodnevnica ipak daje jednu drugu sliku nego je ovaj lijepi primjer koji Pofuk navodi, jer u stvarnosti ipak nije tako. Pa ako u Londonu progovorite njemački vidjet će te, u najmanju ruku, prezir na licima Engleza, ako ne i nešto gore. Nadalje, bio sam jednom na izletu u posjeti Kentu, posjetio divnu Canterbury katedralu, kao i mjesto gdje su ubili Tomasa Becketa, ali čim smo izašli iz autobusa prva rečenica turističkog vodiča bila je: „Dobrodošli u Kent koji su njemački avioni u Drugom ratu sravnili sa zemljom“. Nije mi bilo jasno zašto nam ovaj to govori, ali eto, njemu je to valjda bilo jako važno,,, idemo dalje. Živeći zatim u Njemačkoj, bio sam u Concert Hall u Nürnbergu na koncertu Engleske kraljevske filharmonije, gdje sam kao ipak nekakav muzičar uživao u perfekciji izvedbe svake skladbe. Koncert za pamćenje. Ali kad je na kraju uslijedio „biss“, nekoliko starih Nijemaca sa suprugama diglo se i otišlo. Bilo mi je čudno, ali zatim sam povezao ono iz Kenta pa sam sve shvatio. Rane velikih krvavih ratova teško zacjeljuju, čak i generacijama ljudi ne zaboravljaju, a stavovi i mišljenja su oprečna. To treba znati, i na tome treba raditi poradi mira. Dakle, jedno su rješenja koja koriste države, poradi međudržavne suradnje, i svakako su za pozdraviti, pa da ne bude nesporazuma, prevažna su, ali razmišljanja i osjećaji naroda su nešto drugo. Rješenja države takvih teških ratnih povijesnih problema unose red, uvjetni mir, uvjetno sređene odnose, daju zakoniti način razmišljanja i ponašanja, te su stoga izuzetno važna i potrebna. Ipak, ta rješenja ne mijenjaju stavove, osjećaje i misli jednog dijela građana, ali upozoravaju da je svako iskakanja od zakona kažnjivo. Dakle, onaj pravi mir traži jako dugo vremena, ali i rada sa narodom, kojeg treba generacijama odgajati u istini i miru, ali onom trajnom i stabilnom, a to je onaj mir na koji nas uči evanđelje. Stoga je Pofuk dobro otvorio i pitanje Božjeg oprosta, pa ću i to, na kraju ove anluize uzeti u obzir.
U svojoj kolumni „Ako 5.8. bude samo dan za sućut prema svim žrtvama rata, onda to vrijedi i za datum 8.5.“ Pofuk citira dio pisma hrvatskih biskupa iz 1995., koji, kako Pofuk ističe, između ostalog navode da „nesposobnost zaključivanja jednog rata dovodi do drugog“, što je posve točno, jer primjerice, Drugi svjetski rat rezultat je nerješavanja uzroka Prvog rata. Pritom Pofuk pokušava otvoriti dobro pitanje, citiram: „žaljenja žrtava druge zajednice i priznavanja krivlje u vlastitoj zajednici“. Tu Pofuk citira biskupa Košića koji je u svibnju 1995., između ostalog, rekao, a Pofuk to citira, a ja pak citiram dio tog citata: „svima nam smeta što se umjesto patnji naših hrvatskih ljudi koji su trpjeli 4 godine zvjerska zlodjela onih koji su izveli agresiju na Hrvatsku iznose patnje koje su 4 dana trpjeli oni koji su bili uz okupatore“. Obzirom da je Pofukova kritika, kao i cijela kolumna usmjerena na povezivanje datuma 05.08. i 08.05., a što ću obrazložiti naredni put u drugom tekstu, to citiram početak njegove kolumne gdje otvara cijelu temu dobrim pitanjima, citiram: „Nije glavna težnja pitanja o tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako dobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?“ Da, dobro postavljena pitanja, pa iako sam na neka nedavno odgovorio na ovom portalu, očito neki nisu čuli pa ću sad malo detaljnije obrazložiti. Ovdje treba istaknuti da se sve ovo odnosi na pokušaj iznalaženja rješenja koja bi hrvatska službena državna politika trebala primijeniti, a sve poradi mira i bolje međudržavne, kao i unutardržavne suradnje. Ipak, sve ovo mora se temeljiti na istini, kao i vrijednostima koje baštini kršćanska europska kultura.
Stoga i ovaj moj prilog prihvatite kao sugestiju službenoj politici, a sve na tragu mira, istine, morala, mudrosti i europske kulture.
Pa pokušajmo odgovoriti na pitanja: (1) žaljenja tuđih žrtava, a zatim (2) priznanje krivnje u vlastitoj zajednici, što ću analizirati, kao i još neka pitanja koja Pofuk ističe. Obzirom da se sve ovo, kako Pofuk ističe, radi o, citiram: „našim“ ratovima koje nismo u stanju završiti ni 25, a ni 75 godina od njihovog prestanka“, to ćemo uzeti u obzir duži vremenski period, kao i turbulentnu hrvatsku povijest.
Kao prvo, treba znati da kroz cijelu povijest Hrvatska je uvijek bila u situacije odbrane svog teritorija, nacionalnosti i naroda, a u tome je uvijek je bila žrtva, država/zemlja koja se cjepkala na komadiće, a koje su zatim drugi prisvajali. Moj dragi maestro pok. Ljubo Stipičiš opjevao je Dalmaciju i Hrvatsku kao „poviješću pritrujena“, zbog čega je bio zatvaran u bivšoj Jugi. Primjerice, Dalmaciji je 1918. oduzeta Boka Kotorska, poznata kao „zaljev hrvatskih svetaca“, otišao je i dio Slavonije, Dubrovnik i hrvatski jug ostao je odsječen, a u hrvatskoj prijestolnici Kninu oblikovala se para-država Srpska krajina sa svojim Ustavom i vojskom. A onda Savudrijska vala i njeno oduzimanje Hrvatskoj,,, eh… Zamislite samo kakav je to bio kaos, u tada nejakoj Hrvatskoj 90tih godina, a sve kao dio starog lošeg odnosa prema Hrvatskoj i posezanja za njenim teritorijem. Ne treba biti puno obrazovan da se jasno vidi kako djeluje vjekovna velikosrpska politika, kao i njeni ciljevi, težnje i agresivno posezanje za tuđim. Ta je srpska politika rastočila BiH, koja sad ne liči na ništa, jer Srpska Republika je država, ali i Federacija BiH je država, pa imamo pravi „bosanski lonac“ na djelu. Ali kako god je velikosrpska politika rastočila Balkan, od Kosova do Hrvatske i BiH, tako je na kraju to platila, ali ni tu se nije opametila. I u bivšoj Jugoslaviji, kao i onim pra-Jugoslavijama, Hrvatska je bila negirana i nikad svoja, nikad suverena Hrvatska u kojoj živi hrvatski narod, a svi drugi su manjine. Stoga, već postaje trivijalno spominjati velikosrpsku politiku koja ni danas ne prestaje, jer Srbija i njena politika nije naš hrvatski problem. Stoga treba pozdraviti izjavu Gosp. Borisa Miloševića koji je konačno rekao onu pravu misao, a to je odmak pravoslavaca od politike Beograda. Točno, jer život u Hrvatskoj vezan je prije svega za unutarnje probleme Hrvatske, kao i miran i uspješan život u njoj, svih koji u njoj žive, bez uplitanja izvana. Mislim i nadam se da je ova Vlada, na čelu sa premijerom Plenkovićem, konačno stasala da to i ostvarimo.
Dakle, sad konačno imamo svoju suverenu državu Hrvatsku, ali očito je da se još uvijek teško „odljepljujemo“ od prošlosti, odnosno, kako Pofuk dobro kaže: „nismo u stanju završiti ratove“. Da, točno je, ni ovaj Domovinski rat nikako da završimo, i konačno oblikujemo Hrvatsku po uzoru na sve druge države. Nikako da prihvatimo Domovinski rat i njegove razloge kao stup-temeljac na kojem treba graditi državu Hrvatsku za koju smo se borili i pogibali. Zapetljali smo se, primjerice, o „ljudska prava“ pa kao da ne razumijemo gdje je mjesto manjinama u građanskoj demokratskoj državi, te prednjačimo u EU sa mjestima u Saboru za manjine, gdje im zaista nije mjesto. Ali vratimo se na temu i pitanje koje postavlja Pofuk: „kako žaliti tuđe žrtve“, i pitanjima otvara tu temu. Ovdje treba razlučiti koje su to žrtve, odnosno, u kojim su uvjetima dobile status „žrtva“. Mislim da se ovdje govori o dvije vrste žrtava, (1) poginuli vojnici one druge, agresorske strane, i (2) poginuli civili poradi ratnih djelovanja, a pridružiti ću tu i neke druge situacije.
Dakle, ako se radi o ovim prvima, vojnicima agresora, onda bi se ovdje mogla primijeniti ona krilatica: „ko se mača laća od mača i pogibe“. Odnosno, poginuli vojnici agresorske strane, a koji su pokopani na hrvatskom teritoriju, imaju pravo na tihi uljuđeni obiteljski pokop, kao i žaljenje od strane njihovih obitelji. Istodobno, mi ovdje u Hrvatskoj možemo samo žaliti, kao Božji ljudi, da mladi ljudi, bez obzira tko oni bili, pogibaju na glupi način nasjedajući prljavoj politici i bolesnim težnjama srpske državne politike. Da to bude jasnije navesti ću nekoliko primjera. Sjećate li se „oba su pala“, kada su dva aviona srpskog agresora Šibenčanci pogodili i proslavili se. Taj se uspjeh sa pravom slavi, a postao je i divna klapska pjesma. Ali, ta dva vojna pilota imaju svoje obitelji, negdje u Srbiji (ne znam), i ljudski je da je njihova pogibija izazvala veliku tugu u njihovim obiteljima, i to treba razumjeti, jer ljudi smo. Njihove ih obitelji žale, ali krivnja je samo i isključivo na onome tko ih je poslao da ubijaju hrvatski narod, kao i na njima samima koji su to prihvatili, pa su to platili životom. I tu je kraj ikakvog daljnjeg obrazloženja. Sa nikakve hrvatske strane nema žaljenja, a kamo li kajanja, dapače.
Druga grupa su poginuli civili poradi ratnih djelovanja. Tako poginuli civili čiste su žrtve, nevine žrtve, ma tko god oni bili. Tu razlike nema, a što za ove naše hrvatske prilike znači je to da bi svima njima zajedno, bez obzira na vjeru, boju kože i drugo, trebalo odati počast i pokloniti im se uz „Pokoj vječni daruj im Gospodine“. Svi oni imaju pravo spomenploče bez ikakvih dodatnih oznaka, kao primjerice, Hrvat, Srbin ili Bošnjak. Svi su oni nedužno poginuli civili. Kod civila ne smije biti ikakve razlike, ali također na jednaki način i primjereni intenzitet odgovorno istražiti, pa ako treba i procesuirati, ako su te civilne žrtve poginule od strane vojnika bilo koje strane. Ovdje ipak treba donekle razlikovati poginule civile koji su se našli u zoni ratnog djelovanja, kao civile koji su poginuli tijekom rata, ali izvan zona ratnog djelovanja, što ću u nastavku malo detaljnije obrazložiti. Načelno, vojnik ima pravo ratovati samo sa drugim vojnikom, a civil se mora iz toga distancirati i zatražiti zaštitu od strane države u kojoj žive. U ovom činu „tražiti zaštitu države u kojoj žive“ leži jedan problem, pa da pojasnim. Dakle, kako nazivamo „Vojno-redarstvena akcija Oluja“ pojam je koji treba malo bolje obrazložiti, jer tu leži jedan veliki i mogući problem u razumijevanju civilnih žrtava. Odnosno, vječne težnje za Velikom Srbijom i bolesna, megalomanska, srpska politika uvjeravala je pravoslavce u Hrvatskoj da imaju pravo na svoju državu Srbiju u državi Hrvatskoj. U vremenu kad je Hrvatska 90tih bila nejaka, pa su se javili pokušaji njenog uništenja, na način da je se cijepa na dijelove, pravoslavci su sa centrom u Kninu formirali svoju para-državu Srpsku Krajinu. Još na 1990. prolazeći kroz već tada okupirani Knin, na bivšoj robnoj kući vidio sam kartu Srpske Krajine. Srpski cilj je bio jasan, rastočiti Hrvatsku. Tada se na jugu Hrvatske javio i Apolonije sa idejom obnove tzv. Dubrovačke Republike, a koju bi zatim pridružio Srbiji. Javila se i Lorgerica sa težnjom da se Dalmacija odcijepi od Hrvatske. Hvala Bogu sve je to naišlo na dovoljno snažan otpor hrvatske politike i naroda, osim što se Srpska Krajina ipak realizirala i počela oblikovati kao nekakva država u državi Hrvatskoj. Ipak, godinama koje su prolazile, Hrvatska je jačala, postajala vojno moćna, te je dočekala Oluju dovoljno jaka da riješi taj problem srpske države u svojoj priznatoj suverenoj Hrvatskoj. E sad, ovdje treba znati i istaknuti ulogu „Plana Z-4“, iz kojega je jasno da su se u Oluji sukobile dvije vojske, jedna vojska države Hrvatske, a druga para-vojska para-države Srpske Krajine. Samo kratko, Plan Z-4 izradila je tzv. Kontaktna skupina, odnosno predstavnici SADa, Rusine, EZ i UNa, i to kao Nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu. Taj je nacrt sporazuma, poznat kao Four talks – Z-4, a predstavljen je početkom 1995. Suštinski, sporazum je težio mirnoj reintegraciji dijelova Hrvatske, onih dijelova Hrvatske koji su se po starom osnovnom cilju htjeli uklopiti u srpski projekt Velike Srbije. Srećom, srpska je strana taj Four talks – Z-4 odbila, a ni hrvatskoj strani to nije odgovaralo, što je rezultiralo Olujom, legalnim vojnim sukobom i konačnim objedinjavanjem rascjepkane i ugrožene Hrvatske. Pravda je ipak pobijedila. O svemu tome imate na Internetu pa nema potrebe duljeg obrazloženja. Ovo je važno znati, poradi obrazloženja civilnih žrtava u tom sukobu.
Dakle, ako znamo prethodno navedeno, jasno je da je to bio sukob dvaju vojski, jedne legalne i jedne nelegalne. Pritom, srpska je politika uvjeravala pravoslavno stanovništvo da živeći u Hrvatskoj, u biti žive u svojoj Srbiji, odnosno Srpskoj Krajini, ali tu su pogriješili. Dio stanovništva koji je podlegao suludom srpskom uvjeravanju našao se pred izborom, (1) iseliti iz Hrvatske u Srbiju ili (2) prihvatiti Hrvatsku kao svoju državu. Dakle, neki su otišli, svojevoljno pa su postali žrtve su svoje gluposti i srpske politike od koje ni danas Vučić ne odstupa pa to naziva genocidom Srba u Hrvatskoj. Drugi su pak ostali, i možda nevoljko, ali ipak prihvatili Hrvatsku da žive u njoj. E sad, ostavimo taj problem i vratimo se civilnim žrtvama, odnosno, poginulim civilima u Oluji. Svakako, kao što sam rekao, civilne žrtve u ratnim zbivanjima iste su i treba im se pokloniti, a svako dijeljenje, kao primjerice na Hrvate i Srbe ili Bosance, pogrešno je i ne teži miru nego otvara nove sukobe. Nadalje, ako je pak bilo zločina, to je apsolutno neprihvatljivo i nema opravdanja, a podjela na „naše“ i „njihove“ neprihvatljiva je. Zločin je kada vojnik ubije civila, ali i kada civil ubije civila. Zločin je i kada vojnik ubije vojnika na svojoj strani, a bilo je i toga. Sve to, baš sve zločine, treba procesuirati i zato Penava ima pravo ljutiti se na prešućivanje zločina u Vukovaru. Zato Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković ima obavezu poboljšati, do sada, lošu statistiku koja se odnosi na zločine, i ne sumnjam da će On to i učiniti.
Ovdje treba shvatiti još nešto. Zlo u čovjeku je vrlo jako i u pravilu jače od dobra, pa kada se osobi koja nije u stanju suzbiti zlo u sebi, dodijeli oružje onda ta osoba za sve postaje opasna. Ta se osoba, bez obzira imala vojnu uniformu ili civilno odijelo, pretvara u zločinca što zahtjeva reakciju države i procesuiranje, prvenstveno poradi one velike većine poštenih i časnih branitelja na koje moramo biti ponosni. Dakle, Oluja je čista ko suza, a sve one zločine koji su počinjeni na bilo koji način, državna administracija treba riješiti. Takvi zločini ne smiju opteretiti, ni obavezati Oluju ili bilo koga, i nema tu nacionalnog žaljenja, već ih država treba riješiti i na častan način odvojiti zločine od Oluje i Domovinskog rata kao temelja naše hrvatske države. Dakle, nema tu okajavanja, niti ikakvog priznavanja krivnje unutar zajednice, kako Pofuk navodi i pita. Odgovor je tu i na pitanje: Kako okajati krivnju, kako dobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?“ Razluče li se pojmovi sve je jasno, a ako baš hoćete možemo reći da ono kad Pofuk citira biskupa Košića koji je navodno rekao; „svima nam smeta što se umjesto patnji naših hrvatskih ljudi, koji su trpjeli 4 godine zvjerska zlodjela onih koji su izveli agresiju na Hrvatsku, iznose patnje koje su 4 dana trpjeli oni koji su bili uz okupatore“, ja bi na to odgovorio sljedećim. Niti jedan dan zla, niti jedna sekunda zla, ne mogu se opravdati, a ni prihvatiti. Da, velika je razlika u duljini trpljenja, 4 godine ili 4 dana, ali zlo je zlo i treba ga osuditi i satrti da se ne ponovi, a Hrvati su trpjeli ne samo 4 godine nego puno, puno dulje, a nažalost i danas imamo pojave kada Hrvat trpi samo zato što je Hrvat, ali o tome neću sada.
Dakle, evo, dao sam odgovor na pitanja koja je otvorio Pofuk, a koja se odnose na civilne žrtve, krivnju, okajavanje, Božji odnos, kao i rješenja kojima bi se osigurao toliko potreban mir u Hrvatskoj. Ipak, zaključno, da sve bude matematički jasno i posloženo dajem obrazloženje svih situacija, kriterijski:
- Odnos države prema svojim poginulim vojnicima, braniteljima, u obrambenom ratu, uz napomenu da me napadački i agresorski rat ne zanima, jer kao Hrvatu to mi je nepojmljivo,
PIJETET I POČATI: sve državne počasti i vječni spomen, da se ne zaborave.
ŽALJENJE: državna i osobna
KAJANJE: nema
BOŽJI MIR: ide i Raj, i molitva
- Odnos države prema tuđim poginulim vojnicima, agresorima, u obrambenom ratu,
PIJETET I POČASTI: nema
ŽALJENJE: nema, otklon
KAJANJE: nema, otklon
BOŽJI MIR: ide i Raj
- Odnos države prema poginulim/ubijenim vojnicima braniteljima unutar svog vojnog korpusa,
PIJETET I POČASTI: nečasni otpust, istraga i procesuiranje zločina
ŽALJENJE: da
KAJANJE: nema
BOŽJI MIR: da, i molitva
- Odnos države prema svojim civilima poginulima u obrambenom ratu u području vojnih akcija,
PIJETET I POČASTI: vječni spomen
ŽALJENJE: da
KAJANJE: nema
BOŽJI MIR: da, i molitva
- Odnos države prema svojim civilima poginulima u obrambenom ratu izvan područja vojnih akcija,
PIJETET I POČASTI: vječni spomen, ali i istraga
ŽALJENJE: da
KAJANJE: da, djelomično
BOŽJI MIR: da, i molitva
- Odnos države prema pogibiji civila od strane vojnika bilo koje strane,
PIJETET I POČASTI: tom vojniku nečasni otpust i istraga pa procesuiranje zločina
ŽALJENJE: da
KAJANJE: da
BOŽJI MIR: da, i molitva
- Odnos države prema svim drugim civilima poginulima u obrambenom ratu,
PIJETET I POČASTI: vječni spomen
ŽALJENJE: da
KAJANJE: uglavnom nema
BOŽJI MIR: da, i molitva
- Osobni odnos prema situaciji kada civili jedne strane koriste priliku pa uzimaju u svoje ruke pravo na tuđi život, silovanja, materijalne stvari i druge opačine,
PIJETET I POČASTI: istraga i procesuiranje zločina
ŽALJENJE: da
KAJANJE: da
BOŽJI MIR: da, i molitva
Dakle, mislim da je tu sad sve razjašnjeno. Ovdje treba napomenuti da je odnos prema svim situacijama države, u smislu, počasti, žaljenja i kajanja ipak drugačiji nego osobni odnos, a zatim onaj vjerski, Božji zakon ima svoje kriterije i pristupe koje treba poznavati i poštivati.
Ovdje je primjereno navesti razmišljanja bl. Alojzija Stepinca koji se tijekom rata pridržavao samo jedne maksime, a to je da su svi ljudi samo jedna rasa, Božja rasa. Tako je razmišljao, tako je i postupao, dopalo se to nekome ili ne. Njegovo je razmišljanje ostao kao uzor i u ovim našim vremenima.
U narednom tekstu 8.5. i 5.8.
U nadi mira, mudrosti, znanja i razvoja Hrvatske molimo Boga i našu Gospu zaštitnicu.
Prof. dr. sc. Tihomir Luković
Zagreb, 15. kolovoza 2020.
