FILIP ZAVADLAV, ŽRTVA REPUBLIKE HRVATSKE…

Počelo je suđenje Filipu Zavadlavu, mladiću koji je početkom godine počinio trostruko ubojstvo u gradu Splitu.
Ova tragedija, koja je tragična jedino po Filipa, mogla je imati sasvim drugačiji završetak da su ljudi koji su trebali raditi svoj posao, radili svoj posao.
Po dobrom starom hrvatskom običaju, policija ni u ovom slučaju nije radila ništa, ne zato što nije imala dokaza ili povoda za izlazak na teren, već zato što su neki ljudi u njihovim redovima vrlo vjerojatno imali korist od svog tog zla kojeg su splitske harabaše raspačavale po gradu.
Koliko je mladih života odnio trojac kojeg je Filip poslao po vječnu pravdu, koliko ih je zbog ucjena završilo sa živčanim slomom, razbijenih glava i pobrojanih kostiju?!
Ne znamo, broj je vjerojatno zastrašujuć, jedino što znamo je da se sve to događalo uz blagoslov institucija koje su na sve to skupa žmirile.
Filipov slučaj otkrio je sav apsurd u Republici Hrvatskoj, momka izvrsnih sposobnosti za gađanje mete “drito u čelenku” danas gledamo okovanog kao Prometeja, onakve mjere sigurnosti vjerojatno nisu bile ni u Nürnbergu na suđenju nacistima, ali eto izgleda da je Filip previše opasan po određenu skupinu, koja bi da je pravde i morala danas gradila Pelješki most bez majice i vode po ovim vrućinama, kao i bez prava na predah.
Dok lopovi, dileri, nasilnici i ubojice slobodno šeću ovom zemljom, sjede u Saboru, biraju i imaju pravo biti birani, Filip, koji je bio primoran uzeti pravdu u svoje ruke okovan sjedi u sudnici i sluša kojekakve gluposti o nevinosti loših motorista.
Obitelji ovisnika, za čiju je ovisnost krivo društvance s vječnih lovišta zna veličinu Filipova djela.
Ruku na srce, taj dečko, da je tim svojim činom spasio barem jedan život, puno je učinio, a i sami znamo da je spasio mnoge od pakla droge, ucjene, kamatarenja i otimačine.
U Republici Hrvatskoj postoji bezbroj slučajeva “Zavadlav”, ali nema svatko hrabrosti kao Filip stati na kraj ljudskom ološu.
Da ih je kojim slučajem država kažnjavala prošli bi s uvjetnom kaznom, guljenjem krumpira ili bi sud odbacio optužbe zbog nedostatka dokaza, kako se velike biznismene ne bi ometalo u biznisu od kojeg profitiraju i policajci, kao i njihove dilerske kompanije, a čije usluge na koncu uživa i sam državni vrh.
Da je prava i pravde, po Filipu Zavadlavu bi se zvale škole, trgovi i ulice, a “žrtve” njegova pohoda našle bi se na ionako prepunim stranicama knjige imena sramote Republike Hrvatske.
S lisicama na rukama, remenjem oko pojasa, maskom na licu i blagim pogledom, okovan od glave do pete, ovaj momak prikuplja simpatije ogorčenog hrvatskog puka, ne zbog svoje simpatičnosti, već zbog svojeg herojstva i hrabrosti kakvu isti taj narod nema da stane na kraj kriminalu koji je na vlasti.
Prisjetimo se nedavnog suđenja Draganu Vasiljkoviću koji je pred sud doveden s bijelim rukavicama baš poput nekog gospodina, a ne malog genocidnog zlotvora koji je uživao sve blagodati hrvatskog pravosuđa, apsurdistan da ne može veći.
Ipak, ostaje nam nada, da će sav apsurd, kao i corona nestati kada sat otkuca ponoć.
Iva Svaguša