Qou vadis Hrvatska, parlamentarni izbori 2020., treći dio…

Evo ušli smo i formalno u predizborno vrijeme, pa od 3. lipnja 2020. i službeno počinje predizborna kampanja. U ozračju izbora zadnjih se dana odvija tiha politička utrka, rekli bi „tiha buka“, po svemu posebna, a što potvrđuje moju tezu da će ovi izbori ostati zapamćeni po mnogim neuobičajenim političkim fenomenima. Ono što se mora primijetiti je izostanak izbornih programa, a što također ukazuje na niz negativnosti, ne jedne stranke, nego svih. U ono malo što smo mogli vidjeti od obraćanja narodu vidjeli smo samo neuljuđene kritike SDPa prema HDZu, ali ni HDZ nije ostao bez odgovora u tome. Te njihove prepirke i međusobna vrijeđanja, koja ove dvije stranke, partija i stranka, uzimaju sebi za pravo, samo govori o općem hrvatskom nivou verbalne političke komunikacije koja je neuljuđena. Takva komunikacija prožeta je, posebno od strane SDPa, tonom koji sliči na onu monarhističku izjavu francuskog kralja Luja XIV „Država to sam ja“, a koja odiše uzvišenošću status maiestatis. Tom uzvišenošću, manirom vladara, traži se poslušnost birača i lojalnost vladaru i partiji, a da se pritom ne promiče zajedničko, nacionalno dobro. Kao pozadina toga promovira se država pod vlašću partije koja traži lojalnost i poslušnost. Ako se sjetimo početka uspjeha njemačke ekonomije, a koji se u kontinuitetu odvija do danas, ne možemo zaboraviti da je početak tog uspjeha Njemačke označila izjava pruskoga cara Fridrika II. Velikoga: „Ja sam samo sluga države“. Ta izjava ne izražava samo promjenu koja se unutar apsolutnih monarhija dogodila tijekom XVIII. st., ona je sažetak procesa koji je dokinuo vladara kao Bogom poslanog suverena. Taj je proces prerastao u domoljubni, nacionalni pokret pa se oblikovala država „iznad svega“, ali ta nova država stavila je narod u centar pažnje i posredno mu se podredila, stvarajući koncept socijalne države, odnosno, države socijalnog kapitalizma i tržišne ekonomije. Oblikovana u ozračju države socijalnog kapitalizma poduzetništvo je postavila kao stup temeljac i centralni državni ekonomski cilj, a koji je država podupirala shvaćajući svoju sociološku i gospodarsku ulogu. Upravo to razvilo je lepezu ekonomskog razmišljanja, a koji je komunističkom i totalitarnom mentalitetu vladanja i danas posve nepoznat, Kao primjerice, u bivšoj Jugo-državi, ali nažalost i današnjoj Hrvatskoj, taj mentalitet i tržišna ekonomija ostali su nepoznati. Odnosno, ono što je najgore, taj dio mentalne svijesti koji razvija poduzetništvo, a koji se krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća u Hrvatskoj počeo razvijati, u komunizmu je naprosto umro i izgubio se kao mogućnost realnog korištenja. Ostali smo i danas na dominantnoj državi i politici, pa se lošim rezultatima ne treba čuditi.

Ali što to znači za Hrvatsku, posebno u ovom predizbornom vremenu?

Da bi odgovorili na to pitanje potrebno je znati da se svako društvo, pa tako i hrvatsko, promatrano u sociološkom smislu, sastoji od dva segmenta društvene strukture iz kojih se oblikuju dva temeljna sustava. Promatrano kao segmente, radi se o ekonomskoj osnovi i društvenoj nadogradnji. Ta se dva segmenta kroz izgradnju države oblikuju kao sustavi i to:

  1. Sustava ekonomskih odnosa i podsustava koji podržavaju osnovni sustav i model države,
  2. Složeni sustav društvene nadogradnje, a koji se sastoji od podsustava društveno političkih organizacija, kao i od podsustava društvene svijesti.

Ova dva podsustava društvene nadogradnje formiraju društvene odnose i djelovanja, kako u relacijama među ljudima, tako i u relaciji države i građana. Ovdje se posebno misli na odnose između društvenih uloga (kulturni obrasci i norme), a manje na osobe.

Ta dva segmenta i sustava društvene strukture neizostavni su stupovi svake države, posebno one koja sebe hoće zvati modernom građanskom državom. Izostanak jednog od tih sustava ruši državu u smislu njene kvalitete i stupnja oblikovanosti, odnosno, kvaliteta društvene strukture koji formira objektivitet građanske države, pa tako i Hrvatske. A ono što je najgore, Hrvatska, kao država, do danas nije izgradila niti jedan od navedena dva sustava pa je njena državna oblikovanost realno upitna. Kao rezultat izostanka tih dvaju sustava imamo sve nedaće koje imamo, nažalost. Obzirom na nadolazeće izbore pitam se da li naši političari nude toliko neophodne promjene koje bi počele oblikovati ovu državu, našu državu Hrvatsku.

Ako pogledamo tzv. programe stranaka i partije lako možemo zaključiti da promjene ostaju obećanja na „dugom štapu“, odnosno, niti jedna stranka nije oblikovala program koji iole liči na program, što dokazuje visoki stupanj neznanja i odsustva toliko potrebnih rješenja nagomilanih problema. Pa analizirajmo po vodećim strankama.

SDP je program usmjerila na kritiku HDZa, i tek nasumce, kao dio programa koji bi trebao privući birače navodi, primjerice, razdvajanje privatnog zdravstva od sustava državnog zdravstva. Prestrašna izjava koja ukazuje da duboko raslojavanje naroda, s jedne strane, i vidnu devastaciju kvalitete zdravstvenih usluga građanima Hrvatske. Ujedno, to znači objavu rata poduzetništvu, jer je očito da SDP ne doživljava poduzetničke pothvate kao dobrodošle u zdravstvu, a što znači i uopće. Da, to je ona tužna izjava koju sam u bivšoj državi slušao radeći u jednoj Općini: „svi privatnici su lupeži i treba ih oštro oporezovati“. To su uznemirujuće izjave koje vode grubom rušenju hrvatskog gospodarstva. Čuli smo i izjavu druga/gospodina Miranda Mrsića koji je na TVu rekao: „ukinut ćemo boračke mirovine“. U najmanju ruku to znači da branitelje koji ne mogu raditi i koji su poradi ratnih zbivanja na prvoj crti izgubili sposobnost raditi, sada treba kazniti i svesti na onaj minimalac koji ih upućuje na skupljanje boca po kantama za smeće. Da, očito je da je SDP ljut na branitelje, jer oni su najveći krivci da Hrvatska uopće postoji! A onda, da se obračuna sa Hrvatima, isti SDPovac izvalio je, onako u stilu vrlog znalca političkih prilika u Hrvatskoj: „nikad nećemo koalirati sa Škorom jer su tamo Ustaše“. E pa eto, kada netko danas vidi Ustaše u Hrvatima, suludo je, strašno, zabrinjavajuće i opasno! Kao što sam rekao, „onaj tko danas vidi u Hrvatskoj Ustaše sam je Četnik ili je budala“, jer samo Četnik u svojoj zloj i bolesnoj mašti vidi postojanje Ustaša u Hrvatskoj, a to je ono što najozbiljnije zabrinjava. Pa se pitam, kakvim sam to ljudima okružen? A onda, kada vidim da jedni kažu: „mi ćemo dati 5.000 kuna“, a onda drugi ulete kao na tržnici „a mi ćemo dati 5.500 kuna“, pitam se zar je hrvatski narod toliko glup da će na to pasti kod izbora, ili su pak naši političari izgubili razum? Zašto? Kao prvo, takve izjave i obećanja, kao dio predizborne kampanje, previše su naivne, jer su na nivou verbalnog nadmetanja djece u dječjem vrtiću. A drugo, ako i krećete sa time u kampanju, vrli naši političari, zar vam nije jasno sa čijim novcem se nadmudrujete? To nije vaš novac nego naš novac, novac hrvatskog naroda, ali vi u neshvaćanju sociologije države to ne razumijete i mislite kao i u bivšem totalitarističkom sustavu da imate pravo upravljati sudbinama ovog naroda, a to upravo radite. Kad sve to vidim bojim se ovih izbora, jer SDP (čitaj: Stalno Degenerična Partija), obzirom na svoj stari partijski korpus birača, ipak ima najbolje šanse za pobjedu. Tužno L

Ali zanimljiv je izraz koji SDP koristi, čisti hrvatsko izraz „Restart“ J ,,, baš zanimljivo kako je engleski duboko ušao u političke redove SDPa pa izbjegava hrvatske izraze. Pitam se što bi to trebalo „restartirati“? Koju politiku? Koja razmišljanja? Koje ciljeve? Što? Ili se pak radi o sitnoj lingvističkoj pogrešci, jer bi više odgovaralo „REST ART“, a to bi Hrvati bolje razumjeli. Eto, „rest“ znamo, jer to su neki „ostaci“ u slobodnom govoru, a znamo i „art“, umjetnost, dakle neki ostaci neke stare umjetnosti, pa kad je SDP u pitanju eto nam dakle na pomolu neke nove političke umjetnosti koja promovira neke ostatke stare politike. Zanimljivo je pitati koje!?

A što je sa HDZom? Ništa dobro. Ova stranka lijepo pokazuje sve mane i bolesti hrvatske politike. Korupcija, protiv koje nije napravila ništa, kompromitirala je tu stranku, koja istini za volju, pokazuje neke „tihe“ elemente demokratičnosti, barem kada vidimo da Plenky svoje poražene stranačke protivnike nije nogirao iz stranke, kao što se to radi u SDPu. Ali, ostaje činjenica da je HDZ „razbucan“ kao stranka, a kada pogledamo Vladu i brojne ministre koji su „odletjeli“, onda vidimo totalnu nesposobnost cjelokupnog državnog političkog sustava. Manje je važno što protivnici HDZa mašu sa tom činjenicom brojnih ministara koji su radi „nepodopština“ morali otići, nego je najvažnije, i to u lošem smislu, da su se ti isti ljudi našli u Saboru, kao da se ništa nije dogodilo. E pa, kada vidimo kako to kod nas funkcionira mora biti jasno da političke odgovornosti u hrvatskoj politici nema, građanske odgovornosti nema, da su svi, u biti, „uhljebi“, da cjelokupni sustav ne funkcionira, da sustav podržava negativnosti političara, da političari nemaju ni minimalna znanja o sociologiji države i svojoj ulozi. Dakle, kroz sve to postavlja se upitnost oblikovanosti države, u smislu građanske države i vladavine naroda, kao i onemogućavanja svih loših djela. Nažalost, sve su to obilježja vremena vladavine HDZa, ali da budemo jasni, sve to bilo je i bilo bi isto u vladavini bilo koje stranke, jer nivo znanja i pozitivne društvene i političke svijesti u Hrvatskoj je porazan, i to u svim strankama. Svakako, treba priznati da je period COVID 19 HDZov tim izvrsno odradio, unatoč svim zlobnim kritikama, ali to nije niti može biti dovoljno da se sve drugo zaboravi i oprosti. Da, ako pogledamo izborni program HDZa, tu nema one kritike drugim strankama, a što inače, kad počnu kritike samo pokazuje nemoć same stranke, pa se okrivljuju drugi za negativnosti same stranke. Niti jedna stranka, pa ni HDZ, ne zna kako se radi na programu. Odnosno, program je obaveza, lepeza ciljeva i konkretnih rješenja, ali rješenja koja su istinska rješenja, a ne prazne izjave, kao primjerice „smanjit ćemo poreze“. Sukladno programu, tijekom vladavine stranke na vlasti, ocjenjuje se, i to vrlo oštro, što se od toga programa ostvaruje, a što ne, te se prema tome ocjenjuje uspješnost stranke na vlasti. Nažalost u Hrvatskoj toga nema, a nema poradi nezrelosti hrvatske političke scene. Primjerice, na jednom nedavnom sučeljavanju na TVu gosp. Stier je rekao „mi nudimo rješenja“, ali nažalost nitko ne nudi rješenja pa ni HDZ.

I kao treća ozbiljna stranka javlja se Domovinski pokret, za koga se ne može puno toga reći. To je nova stranka koja nije ništa pogriješila, jer ništa nije ni radila, a njene izjave, barem ja kao branitelj, Hrvat, i sve ono što jesam, najbliže su onim idealima koji su nas vodili u Domovinskom rati i radi kojih smo sretni da smo se izvukli iz grdog zagrljaja totalitarističke Juge. Ipak, ono što mi kod Škore smeta je opsesija za muziku i pjevanje, a što nije nikakva garancija da se radi o političaru koji će koristiti svoje umne i znanstvene kapacitete kojima bi proveo promjene koje su nam nasušno potrebne. Tek na Internetu doznao sam da je Škoro doktor znanosti, a što bi trebalo biti njegova najsnažnija karakteristika, ali njega to ne zanima. Šteta.

A što reći o svima drugima? Malo se može reći, jer tu je tek pravi kaos. Odnosno, da se uhvati koja saborska stolica dešavaju se neshvatljive koalicije, a koje potvrđuju onu moju tezu da je pogrešno koristiti u hrvatskoj politici „lijevi“ i „desni“, jer toga nema. Ovdje svatko sa svakim koalira, bez obzira na neku stabilnu stranačku političku orijentaciju, jer je nitko nema. Pravi Bosanski lonac.

I sad, pogledajte, nijedan program ne navodi da podržava Domovinski rat kao jedan od stupova temeljaca hrvatske države i politike, osim što bi SDP ukinuo boračke mirovine, a vjerojatno i branitelje. Pa kamo to idemo sa svom tom našom političkom elitom?

A što je sa kadrovima?

SDP kadrove vidi u karanfilima i nekom novom članstvu od kojih nitko nije vrijedan spomena, barem ne u smislu nade u bolju budućnost. Sa druge strane HDZ uvodi i koristi neka hrvatska časna imena kako bi dokazao svoje poljuljano domoljublje, ali sve je to previše naivno. A Škoro ide prema ljepoti nježnog hrvatskog spola pa maše sa nekoliko lijepih dama u kojima vidi velike političke i stručne kapacitete, ali ipak se više radi o ljepoti, a manje o stručnim kapacitetima. A drugi? Ma ništa,,, nitko stručan i pametan neće se petljati i izlagati kompromitiranju u ovom nekulturnom i po svemu lošem političkom okruženju.

Imam za kraj jedno pitanje i nejasnu situaciju. Da, čestitam svima 22. lipnja, Dan antifašističke borbe, borbe barem do onog vremena kada je to bila antifašistička borba, a nakon čega je postala krvava komunistička antinarodna vladavina, i vremena kada se izjednačila sa fašizmom. Dakle, čestitajmo svim onim čistim početnim idealima za koje su mnogi poginuli, a što je bilo poslije, znamo. Ali mene je u tome zaintrigirala izjava našeg Predsjednika Zorana Milanovića koji je u pisanom obliku nas TVu čestitao Dan antifašističke borbe, zahvalio se hrvatskom narodu koji je svojedobno sudjelovao u toj borbi, ali je onda navedeno nešto što nije jasno. Odnosno, navedeno je da je hrvatski narod pobjednički i da je uvijek u povijesti bio na pobjedničkoj strani. Odakle sad to? Opet manipuliranje sa povijesti? Mislim da se naš Predsjednik opet posve zabunio, ili su ga opet nasadili savjetnici kao ono sa Lisicom J. Zaboga, pa svi znamo da su od Prvog svjetskog rata hrvatski narod i država bili su na strani poraženih i zato smo na sve načine bili kažnjavani, a sa Hrvatskom se manipuliralo bez volje naroda. U tome je Srbija dobrano profitirala. Prva pobjeda, i prva „prava strana“ Hrvata bio je Domovinski rata i hrvatska država. Pa se pitam, o kojem je to narodu Milanović govorio? Strane u povijesti, koje su birali Hrvati, bile su uvijek suprotne strani koju su birali Srbi, i uvijek smo bili na gubitničkoj strani. Barem to znamo. Eh, kako se manipulira svime i svačim u ovo predizborno vrijeme, i kako se sve temelji na lakovjernosti neukih ljudi, a što je zaista ispod svakog kulturnog nivoa.

Poznata njemačka filozofkinja Hannah Arendt jednom je rekao: „Nitko nema moralno pravo biti antifašist ako nije istodobno i antikomunist“.

Svakako, nesporno, u Hrvatskoj smo bez izuzetka svi antifašisti, ali i antinacisti, pa trebamo biti i antikomunisti, jer totalitarizam je totalitarizam, i zlo je zlo, bez mogućnosti da se ičim opravda. Nitko nema moralno pravo u ime neke ideje oduzimati živote drugih ljudi niti ih ugrožavati na bilo koji način, a to znači da smo protiv svega što čini bilo kakvu razliku među ljudima. To je kršćanski, to je ljudski, to je europski, to je moralno, to je dobro i nitko i ništa to ne mogu mijenjati. Zato je Domovinski rat uzvišen, antifašistički pokret dok je to bio, uzvišen je, borba za svako dobro uzvišena je, i to trebamo istinski razvijati u Hrvatskoj, te svakako širiti dobro i ljubav izvan granica naše obitelji, našeg grada, naše domovine i svugdje gdje smo obavezni smo širiti dobro. A da bi to bilo korisno i dobro treba biti u granicama uljuđenosti. Stoga želim upozoriti na nešto najneuljuđenije što sam vidio ovih dana, a dvoumio sam se između mnogih loših stvari. Na površinu su mi isplivale dvije jako loše slike, a to su, službeno prostačko pismo gradonačelnika Primoštena gosp. Petrine Sudu u Šibeniku, a koje kruži porukama na Whatsappu, i onaj dignuti prst Kolinde. Naprosto neuljuđeno i pitam se zašto im je to trebalo, jer ma koliko iza toga bila dobra nakana, ono što je neuljuđeno ne smije se koristiti. Borbu žena za svoja prava i svoje zdravlje i život svakako treba podržati, ali podignut srednji prst nije lijepo vidjeti, a o onom pismu Petrine da ni ne govorim,,, užas. Sa druge strane, najbolja izjava u ovom predizbornom razdoblju bila je izjava gosp. Mira Kovaća (HDZ) u sučeljavanju sa gosp. Sinišom Hajdaš Dončićem (SDP) na TVu, kada je na pitanje o pravu žena na pobačaj rekao da Hrvatska treba uvesti Njemački model i Centre za savjetovanje žena koje razmišljaju o pobačaju. Svakako, to je najbolji i najkvalitetniji komentar koji sam čuo ovih dana, ali jedan od onih rijetkih pametnih, nasuprot prekobrojno loših i posve nelogičnih izjava političara, koji su nas nekad svojim glupostima razveseljavali, ali sad ih je previše pa nas rastužuju.

Dakle, zaključno, ajme nama draga moja hrvatska državo, ajme nama hrvatski moj narode, jer quo vadis Hrvatska ne označava ništa dobro, a što je najgore, nada u boljitak polako nestaje. Predstoje nam, po svemu, tužni izbori i neshvatljiva kuhinja, a sve samo radi uhljebljivanja u vlasti. Ali nemamo se pravo puno tužiti, jer ostaje ipak ona istina, a to je da svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje pa se to odnosi i na nas, na Hrvatsku.

Umoran sam i tužan, i vrlo razočaran kao branitelj, kao Hrvat, kao sve ono drugo što jesam u Hrvatskoj i Europi, pa ću vas dragi moji čitatelji lijepo pozdraviti. Ovo je moj zadnji tekst, ali da ne bi „pobjegao“ kad je najgore, netko će me zamijeniti, netko kome vjerujem, netko tko će me dostojni zamijeniti, netko tko će govoriti mojim jezikom i nadam se da će znati nastaviti sa dobrim komentarima, kao i edukacijskim novinarstvom koje se oblikuje na ovom portalu.

Bog, Hrvatska i Hrvati, uvijek su u srcu, a jedino se tome trijumviratu treba pokloniti i odgovorno služiti!

Voli vas svih vaš

Skipper