Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Mogu misliti što je sirota tajnica u sebi mislila kad sam napustio ured. Doktor Boras, nažalost, bio je u pravu. Stoka koju su drugovi komunisti takvom učinili. Drugovima je bilo bitno da ne lajete protiv države, da se bunite protiv režima, da ne dirate Tita i Partiju, a ostalo ste mogli raditi što vas volja. Neće biti lako mijenjati te njihove navade, koje su stekli u tom socijalizmu.

– Nije lako preporoditi duhovno i materijalno ovu jadnu zemlju, kako misle ovi što su sada pobijedili na izborima i dokopali se vlasti. Drugovi komunisti mijenjaju košulje i vidjet ćete da će masovno prijeći u stranku koja je pobijedila na izborima. Sad mi recite što ste učinili tim vašim službenicima koji su prije vremena napustili posao?

– Nisu samo ta dvojica. Bilo ih je još, iz drugih soba. Kad su došli u moj ured u točno određeno vrijeme, izgledali su jadni, preplašeni, kukavni. Kao pokisle kokoši. Ja sam podigao ruku i pogledao ih kroz prste govoreći kako ću im ovoga puta progledati kroz prste, ali ubuduće neću imati milosti.

– I sve je na tome završilo.

– Ne, doktore. Rekao sam im tri stiha koja sam čuo od mudrog starca Bariše, a ti stihovi idu ovako:

Sidi di si da si

jer kakav si

ni za di si nisi.

– Sjajno, genijalno. Djed je shvaćao stvari, onako naški, seljački mudro, dubinski. I što je bilo dalje?

– Strah i strepnja učiniše svoje. To je ono što ljude kroti, diciplinira na poslu. Kad pojedinac shvati da može izgubiti posao zbog neopravdana zakašnjenja ili odlaska s posla, onda je sve posve drukčije. Ili, ako ne naprave ono što treba uraditi. Ako to uspijemo, zemlja će procvasti.

– Vi ste nepopravljivi idealist.

– Dijelim vaše mišljenje, gospodine doktore. Ali, ostaje ono vaše kako stoku naučiti redu i radu.

– Trebat će za to dosta vremena. To je proces koji će trajati godinama. Ostavite se vi vlasti, ostavite i pišite!

– Nisam ni htio ovo što sam sada. Jednostavno su rekli da me čeka stranačka stega, a to vam je prije bila partijska disciplina, ako ne prihvatim što su mi odredili .

– I tko je to odredio?

–  Franc i Joža!

– Koji Joža?

– Joža Udbaš, organizator stranke koja je pobijedila na izborima. Naravno, s blagaslovom glavnog šefa Franje. On je odlučivao gdje će tko i što raditi. Tako je mene zapalo ovo  minstarstvo. Bez njegova znanja i pristanka ne ide ništa. Franc i Joža, odlučluju gdje će tko, što će tko biti; taj dvojac bez kormilara upravlja ovom hrvatskom lađom.

– Zar je tako postao moćan?

– On je drugi čovjek u državi.

– Bit će dobro ako razbije kosovce i udbaše. On to zna bolje negoli itko u ovoj zemlji – kazao je doktor, jer je odmah shvatio o komu je riječ i tko zapravo vlada mladom hrvatskom državom. Prisjetio sam se detalja iz barake, pak sam doktoru ispričao kako sam u baraci rekao, onako uz kavu, Joži, kako su ga odmila zvali, da su on i Franc te neki drugi stariji, stvarali nesretnu Jugu, pa neka je izvole razoriti kao Kartagu ili Troju, a mi ćemo im mlađi u tome pomagati. Na taj će se način iskupiti za ono lošega što su činili u mladosti narodu iz kojeg su potekli.

– I to ste se usudili reći?

– Jesam, doktore. Morao sam to reći, pa što bude.

– Kažete, što bude? Neka vam Bog pomogne.

– Zašto, doktore?

– Partizani i drugovi komunisti ne znaju za praštanje.

– Što on ima meni praštati. Ništa. Ali, ja njima, imam. Ubili su moje ujce i strice; ujce za rata, srica poslije rata.

– Kako ste se našli s njima?

– Znate kad je počelo vrijenje u Rusiji, kad je pao Berlinski zid i kad je Tuđman i još neki počeli buditi narod iz mrtvila, osjetio sam da je došlo vrijeme rađanja novoga, vrijeme izlaska iz srpske hegemonije i komunističkog jednoumlja i bezumlja. Ne znam doktore hoćete li se složiti sa mnom, ali ja sam im povjerovao.

– Ostajete li pri tomu i sada?

– Mislim da nisu kadri izdati hrvatski narod.

– Ne radi se uopće o izdaji. Drugo je u pitanju.

– Ne razumijem, oprostite.

– Bolje ih poznajem negoli vi, mladi gospodine. Znam ja dobro i Franca i Jožu i ostale čelnike stranke koja je došla na vlast. Oni stvaraju crvenu Hrvatsku, a govorili su i obećavali prije izbora kako će to biti zemlja utemeljena na Starčevićevu pravaštvu, Radićevu sveljudstvu i nekakvoj njihovoj pozitivnoj ljevici. Što se mene tiče ljevica nikad i nigdje nije bila pozitivna, niti će ikada biti. Ništa lijepo nitko nije doživio od tih lijevih, od drugova partizana, komunista, molim vas lijepo. Pao komunizam,  ostali drugovi i jugoslavenski čovjek.

– Žao mi je, gospodine doktore, ali ne mogu se složiti s vama. Istina je da su bili partizani, komunisti, da su u mladosti možda radili što ne bijaše dobro, ali oni su progledali i sada rade veličanstvene stvari.

– Veličanstvene? Nemojte me nasmijavati – uteče mi se u riječ doktor i zajedljivo se nasmije.

– Oni će razbiti Jugu, odvojiti Hrvatsku, osloboditi nas jarma koji nas desetljećima pritiskao. Ima nešto u njima što izaziva poštovanje, vjerujte mi doktore!

– Vi ste naivni, mladi gospodine. Bolje ih poznajem negoli mislite. Ne mogu oni iz kože. Istina, general će dopustiti neku vrstu demokracije, ali će zato Joža stvoriti jaku policijsku državu. Svoje ljude postavit će na ključna mjesta u državi. Davno se potiho govorilo, da Ozna sve dozna, a nikoga ne pozna i da nam je Udba bila sudba. Ne zaboravi da je taj čovjek bio kapetan Ozne i pukovnik Udbe. Ima on na duši neke ljude. Sudjelovao je u velikom pokolju hrvatskih zarobljenika i civila poslije rata. Zar si zaboravio da je sprovodio Stepoinca u zatvor i da je bio šef svih zatvora u komunističkoj, socijalističkoj Hrvatskoj.

– Ne vidim u tome ništa osobito lošega, doktore.

– Ne vidite vi, ali vidim ja.

– Dug je i krvav put od batine do demokracije. Ovaj jadni narod koji je godinama živio u diktaturi proleterijata i strahovladi maršala, onog monstruma Tita, nije odmah spreman prihvatiti istinsku demokraciju. Prije će biti da je sklon prihvatiti blažu diktaturu, dok posve ne doživimo katarzu, očišćenje od naslaga boljševizma, komunizma, policijske opresije, robijanja za misao i riječ, dok se posve ne preobrazimo u zemlju sretnih i slobodnih ljudi.

– Ostavite se tih fraza, molim vas. Vi ste rođeni iza rata, pa ne znate što su oni radili pri kraju rata i u poraću. Komunizam je gori od atomske bombe, on je razorio nukleus morala, stvorio sve umjetno, protuprirodno, vještačko, virtulano, ništavno. Nisu oni imali duha i sluha, a ni smisla za slobodu i ljudsku sreću. Možete li si predočiti koliko su drugovi milijuna ljudi ubili u tim komunističkim zemljama, koliko mučili, zatvarali? Brojke su to, dragi gospodine, od kojih se čovjeku diže kosa na glavi. Otkad se zemlja vrti i od kada na njoj žive i umiru ljudi nije bilo ništa pogubnije, ni strašnije od te komunističke ideologije, od njihove krvave, jezive prakse. Sve su silovali, svemu oduzeli nevinost, a obećavali su raj na zemlji, društvo bez klase, zemlju u kojoj će svi biti jednaki, podjednako imućni, sretni i zadovoljni. Pogledajte što je iza njih ostalo; materijalna bijeda i duhovna pustoš.

Šutio sam kao ošamućen od teških riječi,koje je doktor izgovorio, a ja sam ga pozorno slušao. Doktor je nastavio iz sebe izbacivat nataloženu lavu zatomljenih činjenica od kojih me, moram priznati, gotovo zaboljela glava. Slušao sam ga pokušavajući domisliti kako je uspijevao godinama predavati na fakultetu i sve to u sebi kriti, zatomljivati, pa je sada to iz njega provalilo kao bujica koja je sve valjala pred sobom. Čak mi se činilo da će me ta njegova silovita rijeka riječi odnijeti iz lokala. Nastavio je svoj monolog.

– Neron i Atila bili su diletanti u odnosu na drugove Staljina, Lenjina, Tita, Maoa, Kastra, Kima  i ostale komunističke zvijeri. Da, drugovi su zvijeri. Možete si misliti: onom čudovištu bez noge na pokop dođoše vladari velikih i malih država, gotovo čitavi svijet. Narod je bio u deliriju. Na zagrebačkom kolodvoru su plakali kad je prolazio plavi vlak s kovčegom u kojem je ležala mrtva zvijer bez noge. Vidio sam svojim očima kako ljudi masovno plaču. To je grozno, mladi gospodine. Tako su plakali i u Moskvi kad je Staljin umro. Bogom se’ proglasio i klanjahu mu se kao bogu. Pjevali su mu i djeca i starci.Nije bilo grada gdje nije imao ulicu ili trg. Zapravo svi se kleli da će nastavit njegovim putom i kad ga ne bude među živima. Politički mrtvac. Ne! On za drugove nije mrtav. On u njima živi. A za njegove vladavine, manjina je uživala, a većina patila i bila zlostavljana. Ovi što sada na vlasti, njegovi su drugovi i učenici.

– Nemojte tako, molim vas, doktore!

– Bojiš se, a?

– Ma, nije riječ o strahu već o nečemu drugom.

– O čemu?

– Vjerujete li vi u konvertitstvo?

– U vjerskom smislu da, ali u političkom; ne!

– E, vidite tu se razlikujemo.

– Bilo bi strašno da jednako mislimo. U tomu je ljepota i draž postojanja. Raznolikost ljudskih mišljenja, pa to je nešto što treba njegovati. Vi ste zaneseni tim bivšim komunistima, a ja sam realan čovjek. Nema bivših, gospodine. Jednom drug, stalno drug. Jednom komunist, stalno komunist. Neće oni meni oduzeti pravo na nadu i mišljenje. Opetujem, jednom komunist, uvijek to ostaje, jednom udbaš isto tako, zlo i naopako njihova nasljeđa.

– Zaboga, doktore, pa vrijeme je demokracije.

– Objesite vi to mački o rep, mladi gospodine!

Uto je odnekud banuo poeta Ivan Toljaga. Htio sam ga upoznati s doktorom, a on me zaskočio riječima:

– Znamo se mi već godinama.

– Sad možemo u troje, ako dopustite: ja ću biti Sokrat, a vas dvojica se dogovorite tko će biti Aristotel, tko, pak Platon. – kazao je doktor prijaznim glasom što je Ivan prihvatio kimnuvši glavom. Bijaše očito da je doktora poznavao bolje od mene.

 

Glasovi u Platonovoj pećini

 

– Onda počnimo, učitelju Sokrate. Pita vas Platon: što mislite na što će sve ovo izaći?

– Na krvi i užas, Platone.

A Platon ga gledao smiješeći se čudnim smiješkom. Ja sam pokušavao pretvoriti se u nekakva Aristotela.

– Kažete, krv i užas. Kako je moguće da ne vidite ništa svjetlije, ništa utješnije što nas čeka.

– Ne vidim, Aristotele. Bio bih najsretniji kad bih mogao vidjeti drukčije, kad bih imao toliko ludosti u sebi da smetnem s uma kako je došao komunizam i kako će otići. U ovom tunelu ja ne nazirem svjetlost.

– Kako, učitelju Sokrate? – upita Platon.

– Komunizam je u krvi nastao, u krvi će nestati.

– Strašno je to i tužno čuti iz vaših usta, štovani učitelju Sokrate – kazao je Platon vadeći upaljač iz džepa.

– Kažem vam, u krvi i iz krvi. Jugoslavija je nastala u krvi i u krvi će se raspasti kao strvina. Zaudarat će do neba smrad komunističkih užasa. Drugovi će postat lešinari.

– Onda se doktor, koji sebe nazva Sokratom, na čas zamislio, udaljio, kao da je brzinom svjetlosti odletio u neka davnija vremena i vratio se sebi, stolu za kojim smo sjedili, pak je počeo smirenim glasom, opet  svoj monolog.

– Eh, eh! Kad bijah mlad bio sam u onoj vojsci koja nestade na dugom, strašnom, krvavom putu. Gledao sam svojim očima što rade partizani i njihovi skojevce, mlade komunističke zvijeri. A imao sam tada samo 17 godina. Možete si zamisliti mlada, golobrada mladića u tom strašnom maršu smrti o kojem se šutjelo pola stoljeća. Tko je smio reći ubojici: ubio si mi oca, brata, sina, sestru, majku… kažem i ne lažem, godinama smo šutjeli, nosili u sebi tu strašnu i bolnu tajnu, skrivali je u dubini duše, patili za onima kojih nema, za onima kojima se ni za grobove ne zna. Onda je došla nekakva obnova, pa se na tim dobrovoljno prisilnim radnim akcijama pjevalo:

Nema odmora dok traje obnova.

Druže Tito ljubičice bijela

Onda su došle zadruge, kolektivi, seljake su htjeli sabiti u torove kao stoku, oduzeti im pravo na slobodu, pa dođe obračun među njima, tko je za Staljina, a tko za Tita – narod se pita. Onda dođe opresija, nasilje svake vrste, otvoriše tamnice i ludnice, zatvoriše čvrsto granice i raspali bre Srbine, “govori tako da te ceo svet razume”. Onda krene štafeta na dugi put, pak su zaustavljali strojeve u tvornicama dok prolazi štafeta, gubili se milijuni radnih sati, pa tribine, govorancije, žderanke, pijanke, partijske terevanke, a sve na račun jadne raje. Onda se Hrvati pobuniše u navrijeme i to nazvasmo hrvatskim proljećem. Bijaše to vrijeme stradanja naših intelektualaca, mladića, naših generala, direktora, običnih ljudi, malih i nemoćnih, siromašnih i strahom okovanih. Onda dođe vrijeme progona, izgona, srpske najezde, naseljavanja u naše krajeve, golemo zagađenje hrvatskog naroda. Onda iskočiše iz mraka i blata hrvatske prodane duše, doušnici, udbaši, kosovci, kako se sve nisu tajno zvali, pak počeše ubijati naše ljude po svijetu. Pade glava i Brune Bušića usred Pariza, a padale su na svim kontinentima. Bijaše to neviđena hajka na Hrvate ovdje i u zemljama gdje su god živjeli na planetu. O nama i našim precima prosuše odvratnu kišu laži, ubaciše se u moćne svjetske medije, u kompanije, našim novcem plaćali su naše ubojice, širili laži o našoj prošlosti, o našemu narodu isto onako kako se povodanj širi i, kad se voda povlači nezadrživo ostavlja u glibu cvijet, kamen, kotač, kokoš, plahtu strgnutu sa užeta na kojem se sušila i bijelila se kao naš potopljeni svijet slobode i nade u bolje dane. Onda pokušaše nekakvim reformama izvući se iz vlastitog gliba, nerada, krađe, tlačenja onih koji nisu smjeli ni reći da im odnose i mrvice sa stolova. Sve te godine nabavljali su oružje, proizvodili ‘  jugo-oficire isto onako kako se proizvode volovi ili vukovi. Onda su srpski svetosavci akademici, svećenici, pisci, glumci, novinari, počeli pisati i glasno govoriti, nakon smrti onog maršala i čudovišta, Tita, kako su Srbi ugroženi i kako moraju živjeti u jednoj državi. Udarili su u silnu kuknjavu kako su patnici na Kosovu, u Hrvatskoj, u Bosni, posvuda kako su jadnici, ugroženi, a svugdje su vladali, bili bogovi i batine, primitivci, neradnici i ološ svakojake vrste izmiješao se s našom krvlju, naše su djevojke ženili, udavale se njihove curetine za naše drugove, stvarao se čudan svijet poluljudi, dolazile su na svijet spodobe koje nisu znale što su, komu pripadaju, u što vjeruju, a sve su to činili svetosavci i hrvatski komunisti, drugovi, gospodo moja, oni koji su i sada na vlasti u Hrvatskoj. Tako je nastao jugoslavenski čovjek. I još je živ, neda se pasji sin. Što znači sada stranačka stega, odgovorite mi, molim vas, vi koji ste u istoj stranci s partizanskim generalom i udbaškim pukovnikom?

– Partijska disciplina – odgovorio sam spremno.

– Ne bih se složio – usprotivio se Platon.

– Pokaži mi ako nije tako – rekao sam hitro.

– Vrijeme će pokazati tko je bio u pravu.

Doktor Sokrat se nasmiješio sjetno i dodao jetko:

– Osjetit će narod tu stranačku stegu.

– Mislim da pretjerujete, doktore – protivio se Platon.

– Pretjerao je i onaj jadnik u Kunderinoj “Šali”, pak je osjetio na svojoj koži sve zlosti i blagosti komnizma i novoga vremena u kojem je srušen komnizam, a ostali drugovi komnisti na vlasti, ostao sovjetski čovjek,  kao što je ovdje ostao na životu jugoslavenski čovjek.

– To je vrijeme ostalo iza nas – ustvrdio je Platon.

– Kako si u to siguran. Čime jamčiš? – pitao Sokrat.

– Ovim što se događa. Zar nije pao Berlinski zid, zar se komunizam u Rusiji, u nas i posvuda ne raspada.

– Raspada – zamišljeno dobaci Sokrat.

– Da, raspadao se kao lešina, strvina – kazao je Platon.

– Ugušit će nas taj njihov smrad – cinično će Sokrat.

– A naš smrad – izletjelo mi je s vrha jezika.

– Odstranit ćemo ga  – reče Platon i srknuo kavu.

– Ti ćeš se domoći vlasti – rekao je Sokrat.

– Otkud vam sad to – bunio se Platon.

– Sve je borba za vlast, za moć, a ti si na dobrom putu da sjedneš na važnu stolicu – prigovorio je Sokrat što Platona zasmeta, pak će pomalo uvrijeđeno:

– Nije meni stalo do vlasti.

– A do čega ti je, ako nije do vlasti? – pitao je Sokrat.

– Do Hrvatske i njezine slobode – reče Platon.

– Svi to govore, a potajno se nadaju zasjesti gdje sada sjede drugovi komunisti. Ali, oni će vas preveslati, jer nisu sisali vesla toliko godina. Znaju oni kako se dolazi na vlast i kako se ona čuva, a čuvali su je mrkvicom i batinom.

– Dosta dugo i uspješno – uskočio sam mu u riječi.

– Eto vidite, gospodo moja, narod je to dobro kazao: vlast je slast. Neće se komunisti tako lako odreći vlasti. Drugovi će, ako treba da ostanu na vlasti, obući će i luđačke košulje. Ta njihova nove vlasti i stare navade.

– Što ste time htjeli reći, Sokrat? – upita Platon.

– Vama se žuri da što prije zauzmete njihova mjesta.

– Oprostite Sokrate, ali vi to grubo govorite i ne vidite što se događa tu oko nas i na starom kontinentu.

– Mene bi više radovalo da vidim što se događa u nama i s nama – priklopi Sokrat.

Platon ušuti, a ja nasrnuh na doktora.

– Vi ste prošli onaj rat, izgubili ga, kasnije doživjeli koješta što nije zgodno ni govoriti, pa sve gledate očima koje gledaju kroz prste užasa. Mi smo rođen iza rata i ovoga puta nećemo tako lako pogriješiti.

– Gdje sam to ja, odnosno gdje smo to mi pogriješili?

– Na bleiburškom polju – odsjekoh kratko.

– A što smo mogli drugo učiniti?

– Što ste se dali prevariti?

– Od koga zaboga!?

– Od njihovih i vaših glavešina – odbrusih oštro.

– Nemojte tako, nemojte, mladi gospodine – kaza neveselo doktor Sokrat, i licem mu prijeđe jedva primjetan grč. Tko zna čega se prisjetio, što ga dirnulo i zasjeklo duboko. Možda se na tren vratio na to strašno polje, među stotine tisuća vojnika, civila, Hrvata, koji su s tog polja nestali u strašnim mukama na dugom, krvavom putu, dugom tisuću i više kilometara, od Bleburga do grčke granice, do Vardara i Strumice. Da bi nekako ublažio ono što je kazao, što mu se omaklo, nastavio je pomirbeno eda bi ublažio žestinu sporenja o najvećoj hrvatskoj tragediji.

– Znate, doktore, to i mene progoni premda nisam prošao taj strašni put poput vas, i mnogih drugih, ali slušao sam stravične priče od ljudi koji su iznijeli žive glave iz toga partizanskog pakla, kojeg smo nazvali – križni put.

Onda se Platon umiješao u razgovor kako bi donekle ublažio mučninu koja je izbijala iz izgovorenih riječi.

– Ne dirajmo žive rane, tamne i duboke, kao one jame u slovenskim brdima i tenkovski rovovi u dolinama, u kojima trunu kosti hrvatski vojnika, zarobljenika, ustaša i domobrana. To je golema hrvatska živa, otvorena rana pod krvavim podnebesjem. Neka počivaju u miru zemlje koju ćemo uskoro osloboditi od srpske čizme i svetosavskog, komunističkoga zagrljaja. Oslobodit ćemo se i drugova.

– Tako su nas dugo bratski čvrsto grlili da je pravo čudo kako nas nisu ugušili – kazao je Sokrat odlučno.

Tko zna dokle bi tako ostali u ugodnom, i na trenutke žučnu i mučnu razgovoru glumeći Sokrata, Aristotela i Platona da se nisam sjetio kako zorom moram na put. Rekavši da ujutro moram putovati, Sokrat upita:

– Kamo, Aristotele?

– U zemlju Enejinih potomaka.

– Lijepo, bogme. Čim si sjeo na važnu stolicu odmah se otvoriše vrata putovanja – primijeti doktor Sokrat.

– Na putu do Rima, zasigurno ćeš svratiti u Danteov grad, a zna se zašto – zagonetno će Platon. Doktor htjede znati razloge, detalje, pak sam na brzinu istresao.

– Pozvali me Talijani u Rim. Moramo riješiti neke stvari iz ostavštine nekih naših dični Hrvata, koji su tamo živjeli i stvarali. Bit će to korisno putovanje, nadam se. Tamo su živjel i stvarali Bošković, Klović, Kašić…

– I strasno – cinično će Platon.

 

– Ako misliš što i ja, onda si u zabludi. Nisam je vidio dvadeset godina. Čak ne znam gdje živi i što radi.

– Tko? – upita Sokrat.

– Njegova Beatrisa – odgovori Platon umjesto mene.

– Ohoho, moj sokole! Zato se žuriš. Treba se dobro naspavati, biti sutra svjež i spreman, zar ne?

– Platon se šali na moj račun.

– A da, da, šali se, kažeš. Zar nisi tamo studirao.

– Pet godina, Sokrate – dobaci Platon slavodobitno.

– Sad mi je posve jasno. Službeni put, a usput obnoviti sjećanje, vidjeti Beatrisu, kako reče Platon.

– Ma dajte, doktore. Nije vrijeme za provode. Čeka nas zlo, dolaze dani gnjeva i užasa. Ne pada mi na pamet to o čemu mislite i zborite. Veliko je zlo na pomolu. Rat je na pragu Hrvatske, a vi zbijate šale.

– I u ratu se to radi – nije se dao Sokrat smesti.

– Treba obračunati s Beatriče, a potom sa drugovima svetosavcima i našim komunistima. Nije li tako, Platone?

–Amicus Plato, sed magis amica veritas – kaza Aristote aludirajući na ono što Platon prešućuje.

– Kad se vratim možda ćeš stvarno postati general – pokušao sam smetnuti i njega i doktora.

– Ne izvodi krivine! Ne bulazni.

– Drug general će te učiniti možda gospodinom generalom. Kad se vratim, pričat ću kako je bilo, a sada, ostajte zdravo, dobro i veselo, ja odlazim po državnom poslu u, kako rekoh, zemlju Enejinih potomaka.

Zaželiše mi sretan put. Ja njima ostanak.

Ante Matić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika