By „Šefe naš najdraži! Vidite li Vi kako se kod nas situacija zakomplicirala. Eto, mi uvozimo radnu snagu, ukinut će se i kvote za to, a ljudi rade druge poslove umjesto da se bave svojom strukom… Eto žali mi se neki dan onaj naš Slijepčević… Nomen est omen… Kaže da je htio operirati oči i već je imao dogovoren termin, a onda se otkrilo da čovjek ni nije liječnik nego zidar… Sva sreća da mu nije otišao pod nož… Kaže da je ostavljao izvrstan dojam, ima velike bistre oči, na zidu u ordinaciji su slike zvijezda koje je operirao… Tu su Ray Charles, Stevie Wonder i mnogi drugi… Čovjek bi se lako prevario…. A s druge strane, ja sam lani trebao popravljati temelje na roditeljskoj kući… Stara kuća, građena odavno, stari temelji nikako nisu mogli izdržati još dva kata… I žalim se ja u društvu kako ne mogu naći majstora, a svi šute… Bio je tamo i onaj iz DORH-a… Kaže da ne poznaje nikakvog majstora, nažalost… Na kraju se pokazalo da je i on zidar, a kažu da je onaj koji operira oči veliki majstor… I to mi je veliki majstor kad je pobjegao iz struke…“
„E moje Zrcalo drago… Pogriješili smo mi u kadroviranju… Ovaj je iz DORH-a tako dobro skrivao svoje kvalifikacije da je to tek nedavno izašlo na vidjelo, a kako su svi doznali što mu je struka, a svakome je trebalo tu i tamo nešto doma napraviti, svi su mu toliko zamjerili da su odmah htjeli da ga se zatvori… Jedva sam ih uspio smiriti tako da sam ga maknuo na drugo, jednako odgovorno mjesto, ali manje izvrgnuto pogledima… On se pravda da njegov sindikat traži da taje koje su struke i da zato nije to ni spominjao dok nije izronilo onih par fotki na kojima je u radnom odijelu… Kaže da su oni tajno društvo i da se ništa o njima ne smije znati… Naime kad bi se znalo da za gablec jedu jeger i somericu… Ne bi bilo dobro… Sve si mislim da sam ga možda trebao staviti na mjesto šefa obavještajne zajednice, a uključiti i sve one njegove dečke jer tako dobro čuvaju tajne da bi bili savršeni za to mjesto… Ali moram pričekati da se bura malo stiša…“
„O, Odabrani, Svjetlo našeg puta, ja predlažem da malo aktivirate svog najdražeg koalicijskog partera Žalosnu Sovu… Neka malo podsjeti da su mu sljedbenici ugroženi, a tko ne bi bio ugrožen kad ga zastupa takav… E, kad se puk počne zabavljati njime, onda Vi samo ove posložite po svim službama… Ne će to nitko ni primijetiti… Moramo kovati željezo dok je vruće, a svatko je kovač svoje sreće!“
„Zar i ti sine, Brute! Zar mi i ti tog Kovača nabijaš na nos. Pa zar ne može proći ni sat-dva da ne čujem za to zmijsko leglo… A taj bi htio postati kalif umjesto kalifa… Ja im stalno pjevam onu ‘Ne, ne mi dihat za ovratnik…’, a oni i dalje po svome.“
„Ma Vaša preuzvišenosti, nisam ja ništa loše mislio, to je stara izreka… Nije to isti kovač… Da Vam ispričam jedan vic? Danas mi je to susjedov mali ispričao, dijete čulo u školi…“
„Hajde, pa da se malo nasmijemo… Potrebno mi je malo smijeha, vedrine i corona virusa da potuče ove što bunu dižu.“
„Evo ovako: leti mali zrakoplov i crkne mu motor… Kaže pilot: „Dragi putnici, zrakoplov još malo jedri, ali ne će dugo… Pripremite se za iskakanje… da vidimo kako stojimo s padobranima i koliko nas je… Dakle, tu sam ja, ovaj nogometaš, političar, djed i mali unuk kog smo provozali nakon škole…To je sve skupa pet ljudi… Nezgodno, nas pet a imamo samo četiri padobrana… Morat će se netko žrtvovati… Ja sam pilot i bitan sam jer je moje školovanje skupo, pa ću iskočiti prvi, a vi se dalje dogovarajte.“
Javi se nogometaš: „Ja sam svjetska zvijezda, bez mene naša reprezentacija ne bi postigla ovakve rezultate i zato se moram spasiti, zbog višeg cilja…“
Uzme on drugi padobran i skoči.
Ostale su još tri osobe: političar, stari djed i mali unuk osnovac…
Političar će:“Ja sam najpametniji čovjek na svijetu, bez mene bi propala, moja domovina koju tako volim i vodim ovako uspješno… Zbog naše domovine i naroda koji bi bez mene propali, ja se moram spasiti.“ rekao je on i iskočio…
Djed će unuku: „Sinko, ja sam star, ionako ne bih više dugo živio, uzmi ti padobran i skoči. Spasi se, život je pred tobom, a sa mnom što bude, bude…“
„Dedek, nikaj se naj žifcirati, najpametniji čovek na svetu je zel moju školsku torbu mesto padobrana i ž njom je iskočil…“
„Zrcalo, idiote jedan, jel’ ti to o meni viceve pričaš? Sa mnom se sprdaš ti zgubidan i niškoristi… Marš van i da te više ne vidim!“
„Ali šefe, pa otkuda Vam to da vic govori o Vama? Nisam ja to tako mislio, oprostite mi, molim Vas…“, zaplače Zrcalo
„Ma nemoj, ti stvarno misliš da sam ja idiot? Pa tko bi drugi zamijenio školsku torbu za padobran. Nema druge takve osobe. Marš da te više ne vidim!“
Anđelko Jeličić
