By Dan poslije zbora liječio sam mamurluk, drijemao u naslonjaču, ispijao kave i sokove. Telefon je svako toliko zvonio, čestitali su znanci, prijatelji, rodbina, ljudi iz stranke. Noć sljedeću nisam imao mirna sna. Naši su zamijenili dan za noć, pa su zvali s raznih strana svijeta. Ante iz Sydneja radovao se poput djeteta što će sada moći slobodno doći u svoje selo Rakitno, u Hercegovinu, u Hrvatsku, što će imati hrvatsku putovnicu, što će moći vidjeti hrvatski barjak kako se vijori po kućama diljem Lijepe naše. Ćiro i Marko iz Toronta probudili su me u tri sata noću. Vikao je u slušalicu rodijak Markes, govorio kako tamo slave. Isto tako radovao se moj šulkolega iz pazinske gimnazije fra Veselko zovući iz Johanesburga s dna Afrike, a daidžić Đilić iz Berlina kazao je kako bi sada kad je srušen Berlinski zid trebalo ga premjestiti na Drinu, da zauvijek razdvoji dva svijeta, Istok od Zapada, bizantinski od zapadnog svijeta, koji neće više dopuštati nasilje i tiraniju nad malim narodima. Govorio je kako će on predložiti podizanje visokog zida između Srbije i Hrvatske. Nisam uspijevao doći do riječi od Điline tirade. Na kraju je zaključio da je komunizam na koljenima, ali su drugovi komunisti ostali i neće biti lako s njima se obračunati, riješiti se njihovih metoda, debelih naslaga laži, opresije i zlosilja.
– Što veliš, rođeni moj, hoće li to sve proći mirno, hoće li biti rata? – upitao je nenadano Đilo. Ostali smo neko vrijeme šutjeti, jer kao da neka strašna istina nahrupi sa svih strana. Počeo sam ga uvjeravati kako će komunisti mirno predati vlast, kako će sve proći mirno, demokratski, ljudski, jer su komunisti svjesni da je njihovo vrijeme prošlo i da sada treba živjeti po mjeri i volji naroda.
– Misliš li da će Srbi tek tako pustiti Hrvate iz svog „bratskog“ zagrljaja – opet će Đilo i nešto tiho opsova.
– Njima njihova Srbija, a nama naša Hrvatska. Razići ćemo se kao oni koji su neslavno i teško živjeli zajedno.
– A što će hrvatski Srbi u Hrvatskoj uraditi, srpska šaka jada u zemlji Hrvata. Zar misliš da će prihvatiti hrvatsku državu, našu slobodu, demokraciju…
– Morat će, stari moj, morati. Živjeti im je s nama zajedno u novoj, samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj. Uostalom, morat će prihvatiti Hrvatsku kao svoju Domovinu, a nitko im neće smetati da i dalje budu Srbi.
– Nisu oni Teslini potomci, čovječe.
– Nego čiji su, Đilo?
– Garašaninavi, Stojadinovićevi, Pašićevi, Vukovi, Dražini, Miloševićevi. .. a jugoarmija i partizanija?
– Gdje si ti zabrazdio, pobogu brate!
– Dok smo noćas i danas slavili pobjedu demokracije na ovim prvim poslijeratnim izborima u Hrvatskoj povremeno me hvatao strah od onoga što bi moglo doći. Nisam to nikom govorio, a evo to sada kažem tebi, jer smo zajedno proveli djetinjstvo među njima i znamo kakvi su oni. Sumnjam da će Srbi i hrvatski komnisti mirnim putom pustiti Hrvate u slobodu. Oni će krenuti na nas, vidjet ćeš. Neće oni prihvatiti našu državu, neće kad ti kažem. Da je najdemokratskija, najbolja i najbogatija, neće je oni prihvatiti, niti će htjeti u njoj živjeti i pokušat će je silnom uništiti. Hoće, tako mi svega!
– Ma daj, Đilo, što te crne misli opsjedaju. Imaš li išta ljepše i vedrije reći. Kako tamo naši, kako žena, djeca, šta ima rođo novoga u Berlinu ?
– Ne smeći me, nemoj bježati od onoga što nas čeka – bio je uporan, a ja zdvojan upitah rođu:
– Što nas to čeka?
– Rat – odsjekao je kratko i zašutio. Nijema, stroga kao sudbina, šutnja se odjednom protegla od Berlina do Zagreba. Ta rijač od tri slova koju je Đilo izgovorio zasjekla nas je duboko poput mača. Kao da ostadosmo u pustinji, u nečemu što nas moćno pritiskalo, njega u Berlinu, a mene u Zagrebu.
– Sviće – uspio sam izustiti i spustiti slušalicu.
Nisam se mogao osloboditi crnih misli,koje su me opsjedale. Nemirno sam počeo šetati po sobi, od jednog do drugog zida, pa u hodnik i sve tako, opsjednut strašnim mislima o mogućem ratu. Onda nenadano donesoh odluku da nazovem Vuka u Beograd, s kojim sam tamo studirao. Probudio sam ga i saletio upitom:
– Idete li preko Drine, Vuče?
– Brat Hrvat sve do Dubrovnika – odsječe on i poče se smijati glasno, cinično i dozlaboga ubitačno.
– Što će vam tuđe, pa imate svoje – pokušao sam nešto reći što mi je prvo na um palo.
– Kakvi vaše, burazeru. Sve je to naše, srpsko, bre. Vaše je ono što ćete da vidite sa katedrale u Zagrebu.
– Ipak je bi u pravu Matoš što je za vas kazao. Ali, je nešto i zaboravio reći.
– Šta to, bre, reče taj vaš Matoš.
– Srbi lažu – to im je od Boga. A ja kažem i ne lažem, hoćete tuđe – to vam je od Đavla – uspio sam kazati, a on je počeo vikati u slušalicu.
– Idi bre, svi ste vi ustaše. Vas ima da nema, burazeru. Došlo vreme da srpska sila krene i oslobodi napaćeni srpski narod, da žive svi Srbi u jednoj državi, u velikoj, nebeskoj Srbiji. Sve će to da bude srpski svet!
– Odjebi s tom vašom silom i Velikom Srbijom. Odsada smo na dvije strane: ti hoćeš ropstvo i krv, a ja slobodu i blagostanje. Na kraju ćete morati smrditi u svom beogradskom pašaluku.
– Slušaj brat Hrvat, čuješ li me bre …
– Ma tko ti je brat, budalo četnička – odsjekao sam i spustio slušalicu. Nije prošlo ni minut zazvonio je telefon. Vuk je počeo vikati, derati, prijetiti, a ja sam odbrusio da se goni preko Drine u tri materine, zalupio slušalicom i isključio telefon.
U redakciji se slavilo, čestitalo, a ja sam bio jedini među njima član stranke opasnih namjera, koja je pobijedila na izborima. Trebalo je imati, da prostite, muda i biti član stranke opasnih namjera. Počeli su mi se neki ulagivati, tapšati po ramenu, čak dodvoravati i uvlačiti u, da prostite, guzicu. Čak je i Milan dosadno novinarsko zanovijetalo iz imotske vukojebine i njegov kum Markica, čak su i oni počeli ulagivat, palamudit, falit Tuđmana i stranku opasnih namjera, koja je pobijedila na izborima, a oni su, inače bili u nekoj koaliciji sa Savkom i Tripalom, Goldsteinom, Budšom, Gotovcem…
Nisam mogao vjerovati da se ljudi tako brzo pretvore u nešto drugo, da tako vješto glume i okreću se brže od suncokreta. Isplivali su odsvakle neki čudni ljudi, snalažljivi, promućurni, pa postdoše generali, časnici, ambasadori, konzuli, ministri, doministri, tajnici i dojavnici, urednici, načalnici, direktori, ravnatelji…
Kad bih morao nekom Amerikancu, Englezu, Japancu ili Kinezu odgovoriti na pitanje: kakvi su Hrvati? – teško bih mogao smoći snage i reći istinu.
Hrvati imaju ono što su zaslužili. Bog im dao zemne ljepote kakve se rijetko mogu vidjeti na planetu, a oni to nisu znali cijeniti, niti su znali jedan drugoga cijeniti. Ne znam imali naroda koji tako brzo zaborabvlja i oprašta neoprostivo, i koji je toliko naivan, da je to strašno. Uvijek su im bili krivi drugi za sve nevolje, nesreće, stradanja i neuspjehe. Krivnja je u njima, naivcima, hlebincima, sa vjekovnim sluganskim mentalitetom i komunističkim mentalnim sklopom i, da prostite jugo jebadom! Hrvati pokazuju svu svoju raskoš podjela: tako se dijele na Hercegovce, Bosance, Dalmatince, Slavonce, Podravce, Međimurce, Istrane, Ličane, Zagorce, Moslavce, Šokce …
Dva su Zagorca u posljednjih sotinjak godina stvorila dvije države, Joža iz Komrovca postade “najveći sin naroda i narodnosti”, stvorio je Jugoslaviju, a drugi Zagorac Franjo iz Trgovišća, Titov general i obraćenik, odvoji Hrvatsku od Jugoslavije i učini je samstalnom i neovisnom državom.
O tempora, o mores!
Nastavlja se
Ante Matić
