By Beogradski sveučilišni profesor Miroljub Jeftić objavio je 30. lipnja 2020. na
mrežnim stranicama beogradske Politike članak: Tajna dubrovačkih Srba
rimokatolika, što me ponukalo da si posegnem u riznicu moje osobne prijepiske
iz 70.-tih godina prošloga stoljeća, te vam ponudim za objavu neka moja
saznanja na ovu temu.
Uređivao sam hrvatsko emigrantsko glasilo „Odjek“ od prvog (1974. god.) do
posljednjeg broja (u kolovozu 1978. „Odjek“ je pristupio „Hrvatskom listu“).
Skoro svaki broj toga glasila resio je neki prilog, iliti slika Dubrovnika.
Sudeći po pisanim uradcima i/ili pismima čitatelja srpski mediji (i ne samo u
inozemstvu!), a i srpsko općinstvo pratili su te uratke pozorno i uredovito i
reagirali na njima tipičan (srpski) način.
Tako pred sam kraj 1977. godine srpska novina «Naša reč» (iz Londona) piše:
«… zadnji broj Đurasovićevog „Odjeka“, koji nam deli lekcije iz istorije, pišući:
‘I tako, dok su 1562. godine u Hrvatskoj harali kao službeni jezici: latinski,
njemački, madjarski, i dok se u Zagrebu i diljem Hrvatske proganjala domaća
riječ, u Carigradu je hrvatski bio dvorski i diplomatski jezik’ …».
Nekako, u isto vrijeme objavio je engleski «The Daily Telegraph» članak «Božić
u Dubrovniku», koji je nostalgično uzburkao moje osjećaje, pa sam u „Odjeku“
dao masnim slovima istiskati sa engleskog prevedeni slijedeći dio teksta:
«… što s pomoću franjevaca uz glavni ulaz u stari grad, što dominikanaca
dolje na obali i jezuita (isusovaca) gore na brijegu, komunističko je vjerovanje
naprosto potonulo u sveopćem kolendovanju kršćanstva. Iz zvona osam
crkava unutar dubrovačkih zidina odjekivala je božićna poslanica. Duh dobre
volje prelio se na trošne kamenom popločane ulice i prisilio Lenjinove
sljedbenike na trag Dobrog kralja Vjenceslava…».
Skoro dogovorno i kao bujica uslijedili su osvrti, komentari, kritike i pisma,
mahom srpskih čitatelja, kako na uredništvo „Odjeka“, tako i na mene osobno.
Tako mi 14. siječnja 1977. između ostalog piše izvjesni Ljubiša S. Damjanovich iz
Oxforda (presliku pisma dostavljam uredništvu!):
„… ODJEK mi je skrenuo pažnju jer nema (bar u ovom broju) onu dečački
neozbiljnu kartu hrvatskih zemalja. Ima samo hrvatski grb bez onoga
zloglasnog „U“, pa tako izgleda nekako dostojanstvenije. Privukla me je i slika
Dubrovnika na naslovnoj strani ODJEKA …“, a da bi pri kraju dopisa
Damjanovich napisao: „Još kao dete učio sam o Dubrovačkoj književnosti i
docnije me je interesovalo sve što je vezi sa Dubrovnikom. Posle Napoleona
Dubrovnik je izgubio smostalnost. Ostale su lepe zgrade i divno more a od
državnog ustrojstva ostao je čuveni DUBROVAČKI ARHIV. Zato Vam i šaljem
priloženi članak poč. profesora Jorje Tadića, koji je imao sreće da godinama
proučava taj najbogatiji naš pisani dokumenat srednjeg veka.
Usporedjujući pisanje prof. Tadića sa izvorima do kojih se može doći ovde u
Oksfordu, nemam razloga da sumnjam u istinitost informacija koje je dao
prof. Tadić. Ukoliko pak Vi kao urednik ODJEK-a smatrate da takvi podaci ne
postoje u Dubrovačkom arhivu, mogli bi preko prijatelja u Jugoslaviji
proveriti, pa ako pisanje prof. Tadića nije istina, to objasnite u Vašem listu i
time bi doprineli mnogo ideji za koju se zalažete…“.
O čemu je zapravo riječ“?
Zagrebački „Telegram“ je u vrijeme hrvatskog proljeća donosio više kritičkih
uradaka o posezanju Srba za hrvatskim duhovnim (književnim) blagom.
U „Telegramu“ od 10. veljače 1971. godine povjesničar hrvatske književnosti,
kritičar i esejista, a uz to i jedan od potpisnika Deklaracija o nazivu i položaju
hrvatskoga književnog jezika, Miroslav Vaupotić piše doslovce: „… U okviru tih
političkih i politikantskih koncepata stvoren je umjetni problem Dubrovnika i
posebne dubrovačke književnosti, o kome srpski pisci i književnost sve do
pojave hrvatskih renegata „Srba katolika potkraj 19. stoljeća nisu ni znali niti
ih je taj fenomen zanimao. Ti „našijenci“, „slovinci“, od Matije Bana i Luke Zore
do Antuna Fabrisa (Fabris je vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik
dubrovačkog srbo-katoličkog književnog i znanstvenog časopisa „Srđ“, koji je
izlazio svaka dva tjedna, T. Đ.) i drugih, neki iz zanešenjačkog obožavanja
slobodne zajednice Srbije kao ideala, a neki iz dobrano prozaičnih materijalnih
privilegija, stvorili su onaj povijesni kontinuitet koji od „Matice srpske u
Dubrovniku“ Filipa Kulišića i Petra Kolendića vodi razvojnu crtu, pod egidom
Pavla Popovića, do današnjih uvaženih profesora Univerziteta beogradskog
čistih i književnika povjesnika“.
Vaupotić riše dalje: „Ne bih želio zaoštravati i stvarati „zlu krv“ još jačeg
razdora među našim književno-povijesnim trudbenicima kojih naročito na
srpskoj strani, u Beogradu, od kojih su neki porijeklom i Hrvati, ima
nevjerojatno marljivih i svjesnih, stvarnih proučavatelja naše starije
„Dubrovačke literature“, ali je ipak simptomatično, ako pročitamo njihove
studije i knjige iz prošlosti Dubrovnika, da se u nizu stotinjak tisuća stranica u
vezi s Dubrovnikom i Dalmacijom ne spominje nikada ili vrlo rijetko riječ
hrvatski“.
Tako i toliko za sada citiram Miroslava Vaupotića i njegovu „lucidnu dijagnozu“
o političkom i politikantskom konceptu i umjetno stvorenom problemu
Dubrovnika i dubrovačke književnosti.
No, prije nego li citiram i srpski odgovor Miroslavu Vaupotiću, nakana mi je
zainteresiranim čitateljima malo transparentnije predstaviti Jorja Tadića,
čovjeka pomalo čudnog imena i, navodno, vrsnog povjesničara, na koga se
spomenuti Ljubiša S. Damjanovich iz Oxforda poziva.
Uz to, a govorim „na sav glas“, baš kao što sam govorio i pisao krajem 70.-tih
godina prošloga stoljeća, u nakani da skinem krmelje s očiju onih
hrvatskih intelektualaca koji si žarko priželjkuju posvojiti Jorja Tadića, pa
sugestivno stavljaju na jednu stranu vage njegove simptomatične „hrvatsko-
nacionalne utege“, kao: Pa, rođen je u Starom Gradu na Hvaru (5. lipnja 1899.) i
tu je pohađao i pučku školu. Klasičnu (!) gimnaziju pohađao je u Zadru i Splitu.
Studirao je filozofiju i povijest (i opet!) u Zagrebu. Ne baš istinito ističu kako je
doktorirao na temu „Španjolska i Dubrovnik u 16. stoljeću“, te da je Jorjo Tadić
bio i hrvatski i srbijanski povjesničar, odnosno bio član i HAZU i SANU.
Istina je voda duboka! Ostanimo na tragu te istine pa počnimo od ovog rijetkog
imena (u cijeloj Hrvatskoj nalazimo tek desetak ovakvih imenjaka!).
Jorjo je izvedenica od grčkog imena Geōrgios, odnosno od srpskog Đorđi, i
upravo si predmijevam kako je u ovom slučaju: ime predodredilo životni smjer
Jorja Tadića, koji se već zarana deklarirao kao Srbin-katolik.
Kad se u Dubrovniku 1.12.1924. slavio Dan narodnog ujedinjenja i kad su se
tadašnji dubrovački mediji natjecali u glorificiranju „Kralja-Lučonoše“, među
onima koji su manifestirali poltronska podilaženja jugoslavenskom
monarhističkom režimu bio je najistaknutiji tadašnji profesor i direktor
Pomorsko-trgovačke škole u Dubrovniku Jorjo Tadić, koji zapisa: »Dubrovčani
su nad ulaznim vratima svoga grada postavili dva simbola i ideala: Sv. Vlaha,
predstavnika starog Dubrovnika, i Kralja Petra, predstavnika ne samo
općenarodnih nego i njihovih nacionalnih nastojanja i konačnih pobjeda«.
Godine 1929. do 1931. J. Tadić izdaje i uređuje srpski mjesečnik Dubrovnik, a
1931. doktorira na temu „Španija i Dubrovnik u XVI veku“ i to u Beogradu.
To su vremena kad Jugoslavijom gospodari kralj Aleksandar I.
Karađorđević, kralj-autokrat i kralj-diktator. Rođen je u Cetinju 17.12.1888.
god., a ubijen 9.10.1934. u francuskom Marseille.
I prije nego li mrtvog kralja u Beograd vratiše opet Jorjo među prvima pokreće
inicijativu za podizanje spomen-ploče „kralju-ujedinitelju“ u Dubrovniku.
Istinabog, glavni pokretač te inicijative bio je tadašnji načelnik Općine
Dubrovnik dr. Miće Mičić, koji je predložio da se spomen-ploča kralju postavi
na gradskim zidinama iznad vrata od Pila, između Velike Onofrijeve česme i
Crkve sv. Spasa.
Dubrovački dijecezanski biskup dr. Josip Carević (Tu quoque, Josipe, fili mi!)
predlaže da se spomenik kralju podigne na Placi Kralja Aleksandra
(Brsaljama), s tim da se prethodno ukloni Amerlingova česma, a član
Dubrovačkog Radničkog Društva Kristo Brailo, ni manje ni više, nego da se
spomenik voljenom kralju postavi ispred crkve sv. Vlaha, tamo „gdje sad stoji
Orlandov stup“ (to je inače simbol slobode i nezavisnosti nekadašnje
Dubrovačke Republike, T. Đ.).
Godine 1938. ode Jorjo k svojima u Beograd na mjesto višega savjetnika u
Ministarstvu prosvjete.
Poslije 2. Svjetskog rata Beograd je ustoličio Jorja svoga vjernoga kao prvog
ravnatelja Historijskog instituta u Dubrovniku („sve se vraća – sve se plaća“).
Od 1961. do svoje smrti Tadić je ravnatelj Istorijskog instituta Srpske
akademije nauka u Beogradu, a od 1959. bio je redoviti član Srpske akademije
nauka. Uistinu bio je i član HAZU, ali dopisni član.
Miroslav Vauptović, koji je za vrijeme hrvatskog proljeća bio metom napada
jugounitarističkih krugova svih boja i fela, jer se navodno držao koncepta
„kroatizirajmo dekroatiziranu Hrvatsku“ poruči tim i takvim Srbima -jasno i
glasno- da se okane otimačine Dubrovnika i dubrovačke književnosti.
I eto, „da se Vlasi ne dosjete“ p(r)ozvani Srbi za odgovor Vaupotiću posegnuše
za „Knjigom XVIII – godište 1971. Istorijskog instituta Srpske akademije nauka
u Beogradu“ izvlačeći „uvjerljive citate“ iz dva članka vrlog renegata, Srbo-
katolika, profitera prozaičnih materijalnih privilegija i bivšeg redovitog
profesora na Filozofskom fakultetu u Beogradu prof. Jorja Tadića, koji je u to
vrijeme već 22 mjeseca bio pod zemljom (umro je 4.10.1969. u Beogradu).
U tom paskvilu pod naslovom „Sablasti kruže Jugoslavijom“ Jorjo Tadić,
zapravo Istorijski institut Srpske akademije nauka u Beogradu, krajnje
nestručno i lažno tvrdi, pišući: „… termin „slovinski“ mogao je da bude za
stare Dubrovčane sinonim za „srpski“, te nastavlja: „… nikada Dubrovčani
nisu svoj jezik nazivali hrvatskim. Mada sam za tim terminom mnogo tragao,
nije se našao nijedan podatak takve vrste u Dubrovačkom arhivu“.
Primjedba autora ovih redaka: Prije nekoliko godina, a u potrazi za nekim
podacima za moju knjigu „Tragom mojih predaka“, koja je u pripremi,
nakratko sam zavirio u Dubrovački arhiv i odmah mi se ponudi podatak o
hrvatskom jeziku, kao: „… Ivan Pavlović, delegat iz Velje Međe, na velikoj
skupštini u Ravnom, 16. siječnja 1604. godine, među prvima potpisuje, da se
«odmeću od Turske i primaju podaništvo hrvatskoga kralja Rudolfa II.», a
njegov potomak fra Bernard Pavlović, rođen u Stonu piše i tiska priručnik:
«Pripravljanje za dostojno reći sv. misu na hrvatski jezik …».
Jorjo Tadić, odnosno Istorijski institut prebacuje dalje Vaupotiću „nacionalno
razvrstavanje starih Dubrovčana“, te nastavi(še) u istom dahu: „… meni lično
je sasvim svejedno da li se nešto naziva hrvatskim ili srpskim, jer su za mene
kao Jugoslovena Srbi i Hrvati jedan narod“.
Barem bi se na ovom mjestu svaki iole pametan i pošten Srbin (a i poneki
Hrvat) morao postidjeti sunarodnjaka (odnosno idola!?) prof. Miroljuba
Jeftića, pa čak i uz Ćosićev zagovor važnosti „srpske laži“.
U drugom članku koji bi trebao biti dodatni znanstveni odgovor (sic!)
Istorijskog instituta Srpske akademije nauka u Beogradu M. Vaupotiću, riječ je
o renegatima, tzv. Srbo-katolicima u Dubrovniku, pa uz 18 imena (Jorjo Tadić
sebe tu ne spominje!) piše kako su upravo ti Srbo-katolici najbolji poznavatelji
svoga grada i „verni prikazatelji veza svoga užeg zavičaja sa srpskom
srednjevekovnom državom“.
I kad se znanstvene institucije, kakav bi po svom ustrojstvu trebao biti i
Istorijski institut Srpske akademije nauka u Beogradu, pozivaju na
srednjovjekovnu Srbiju morali bi znati da je upravo kralj Uroš I. (1242.-1276.),
koji je na čelu te države ostao preko tri desetljeća, čak 3 (tri!) puta napadao
Dubrovnik uvijek sa nakanom: silom iznuditi povoljnije trgovačke ustupke za
tu „njihovu srednjovekovnu Srbiju“.
Isti taj kralj Uroš I. protjeruje 1252. godine iz Trebinja biskupa Slavija.
Godine 1284. primio je trebinjski biskup u posjed od dubrovačke plemićke
obitelji Theophilis tri otočića na južnom području Dubrovnika: Sveti Marko
ili Mrkan (odatle izvedenica „mrkanska“ biskupija), Sveta Barbara ili Bobara i
Sveti Petar ili Supetar. Tako je, eto, dobila ime Trebinjsko-mrkanska biskupija,
najstarija biskupija na području BiH i crkvena dijeceza u Hercegovini, a u
sklopu Vrhbosanske metropolije. Graniči sa Splitsko-makarskom i Barskom
nadbiskupijom, te Mostarsko-duvanjskom, Dubrovačkom i Kotorskom
biskupijom, a sjedište joj je upravo u Trebinju.
Sapienti sat!
Piše: Dr. Tomislav Đurasović, München
