By Prvi članak bio je fokusiran na pozitivne i negativne komentare Thompsonovog koncerta na Hipodromu u Zagrebu koji je bio više od koncerta, i koji je dosegnuo nivo svenarodnog hrvatskog hodočašća domovini. Sada idemo na drugi članak koji bi trebao obrazložiti tko, kako, zašto, na koji način, sa kojim viđenjima i sa kojim mentalnim sklopom, živi danas u Hrvatskoj, kao i što, tko i zašto traži od Hrvatske.
Pa idem malo uvodno, vrlo kratko kroz povijest koju svi dobro znamo, pa do danas. Neću tu ići daleko nego vrlo kratko, samo 20-to i 21-o stoljeće.
Dakle, burna hrvatska povijest vezana je za dvije sile srednje Europe, Austriju i Ugarsku, da bi se ipak kao Kraljevina Hrvatska i Slavonija održala unutar Habsburške monarhije do kraja Prvog svjetskog rata. Na prevaru, 1918. Hrvatska je ušla u novu državu SHS Držanu Slovenaca Hrvata i Srba kojom je vladalo Narodno vijeće na čelu sa tri ključna člana, predsjednika slovenskog političara Antona Korošeca, dok su potpredsjednici bili Hrvat Ante Pavelić, stariji, i Srbin Svetozar Pribičević. Odmah od početka, Hrvati nisu bili zadovoljni tom nametnutom državom i sve jačim srpskim pritiskom, a da ih se primiri sjedište je na početku bio Zagreb, ali veoma brzo sjedište države SHS premješteno je u Beograd. Jasno je bilo da se radi o velikosrpskim interesima pa se ta država preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju kojom je vladala Srbija. Došao je Drugi svjetski rat u kojem se država SHS raspala pa je Ante Pavelić uz podršku ustaša – „Hrvatska revolucionarna organizacija“, skraćeno UHRO, 10. travnja 1941. formirao Nezavisnu državu Hrvatsku (NDH). Težnja za samostalnom hrvatskom državom, u vremenu Drugog svjetskog rata, pretvorila se u fašistički režim koji je ugušen 1945. formiranjem nove Jugoslavije, socijalističke Jugoslavije sa Titom na ćelu. To je bio novi režim sa prosrpskim interesima oblikovanim kao novi totalitarizam temeljen na komunističkoj ideologiji Staljina, u kojoj su Hrvati opet bili žrtve. Država je formirana kao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija SFRJ sa sjedištem u Beogradu i jednom strankom, partijom, Komunističkom partijom Jugoslavije mudro podijeljenom među 6 republika kao sastavnica takve države. Sve su republike imale Sabore i ustave, ali Hrvatska je ipak iskakala u tome. Samo hrvatski ustav navodio da u Hrvatskoj žive zajedno Hrvati i Srbi, što u drugim republikama nije bio slučaj. Koncept SFRJ bilo je pokoravanje Hrvatske, što je uspješno provedeno kroz javne, polu-tajne i tajne službe, koje su kroz komunističku vertikalu od Beograda na niže služile ideji SFRJ. Život Hrvata, hrvatskih domoljuba, u takvoj Hrvatskoj bio je grozan, pun straha, prekograničnog bježanja, zatvaranja, prisilna preodgajanja i nerijetke likvidacije, posebno nakon 1945. kada su partizani fizički „počistili“ neistomišljenike natrpane u bezbrojne jame. Svakako, to nije moglo proći bez otpora pa je pad Berlinskog zida 1989. označio mogućnost konačnog formiranja suverene, samostalne republike Hrvatske. Tudžman, uz pomoć udbaša koji su prihvatili ideju Hrvatske pokrenuli su izdvajanje iz socijalističke Jugoslavije pa je 25. lipnja 1991. Hrvatski Sabor proglasio razdruživanje od SFRJ. Odluku za svojom nezavisnom Republikom Hrvatskom na referendumu donio je narod sa 94% glasova, što je značilo samostalnost i odvajanje Hrvatske od SFRJ. Veoma brzo uslijedilo je međunarodno priznavanje nove Republike Hrvatske, ali Srbija se nije sa time složila, jer ispustiti Hrvatsku, kao ekonomski zlatnu koku, za Srbiju bio bi ogroman gubitak. Stoga je Hrvatska bila prisiljena svoju slobodu i samostalnost ostvariti ratom, Domovinskim ratom od 1991. do 1995., koji je kroz vojno-redarstvenu akciju Oluja u kolovozu 1995. konačno objedinio Hrvatsku. U svemu tome, Hrvatska je izgubila ogroman dio svog bivšeg povijesnog teritorija, ali AVNOJ-evske granice usvojene su kao granice Republike Hrvatske. Hrvatski Sabor sastavljen je od članova brojnih novih hrvatskih stranaka, među kojima je prednjačila Tudžmanova Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), označio je početak Hrvatske kao demokratske parlamentarne europske države.
Ovo sam samo preletio kroz povijest, iako svi to znamo, ali ipak, dobro je da se podsjetimo. A sada ćemo malo analizirati nastajanje Republike Hrvatske, jer ipak, formalno nastajanje 1991. je jedno, Domovinski rat do 1995. je drugo, a razdoblje do danas je treće. Tu se nameće pitanje, jesmo li kroz sve patnje i Domovinski rat oblikovali svoju Hrvatsku, onakvu državu koju smo desetljećima čekali i radi koje smo otišli u Domovinski rat, položili živote, a svi koji smo bili na prvoj crti dio svog zdravlja poklonili smo i utkali smo u ovu državu. Odmah na početku moram kazati iskreno, nismo u tome uspjeli tako da danas imamo nastavak Domovinskog rata, ne puškom nego sukobima i nemirom, a u ekonomski aspekt kao i korupciju, sada neću ulaziti. Zašto je to tako, vrlo je jasno, jer imamo vlast, ali nemamo moć.
Ajde obrazložimo taj nastavak Domovinskog rata.
Kao što smo vidjeli u prvom članku, nakon točno 30 godina od oružanog završetka Domovinskog rata dogodio se Thompsonov koncert u Zagrebu koji nas je prisilio da se upitamo što se ovo dešava sa Hrvatskom i kamo Hrvatska ide. Ponavljam, nemojmo sada ulaziti u ekonomiju za koju Plenković kaže „Hrvatska ima najveći rast BDP u Europskoj uniji“, nemojmo o tome, jer to je posve druga tema i pitanje. Thompsonov koncert nametnuo je pitanje, kamo Hrvatska ide, koji narod živi u Hrvatskoj, kako je organizirana Hrvatska, jesmo li postigli mir i jedinstvo ili se pak i nadalje, unatoč razjedinjenja od Jugoslavije vezujemo za tu zlu bivšu državu SFRJ? Pa, sukladno prvom članku, zaključimo i odgovorimo na ova aktualna pitanja.
Jesmo li raskinuli sa SFRJ, odnosno jesmo li se razdružili od SFRJ, i kako jesmo ako jesmo, i zašto nismo ako nismo?
Republika Hrvatska formalno je raskinula, odnosno razdružila sve odnose sa Jugoslavijom, ali realno nije. Zašto nije? Pa vrlo je jasno zašto nije! Nije zato što nije oblikovala sistem zaštite svoje samostalnosti i nezavisnosti, a što je važno kako bi se započelo sa oblikovanjem države. A zašto nismo, ponavljam opet, imamo vlast ali nemamo moć! Nemojmo biti naivni pa misliti da je formalni trenutak dovoljan da neka država postane onakva kakvu narod želi, posebno kada se ta država rađa kao Feniks iz pepela rata i krvi svojih branitelja u Domovinskom ratu. Odnosno, kada nastaje i izvlači se iz nekog od oblika zločinačkog totalitarizma, SFRJ i komunizma. Dakle, sistem zaštite države nije niti u mislima postavljanja, već se pozivamo na demokraciju koju nakaradno shvaćamo kao pravo da svatko radi i govori što hoće. Navesti ću tu samo nekoliko istina i dokaza da se nismo razdružili, odnosno zaštitili od napada na hrvatsku državu:
- Sjećate li se one situacije kada je jedna zastupnica davno na početku istupila sa zahtjevom da se kod podizanja hrvatske zastave istodobno podigne jugoslavenska zastava (ima filmić o tome na YouTube). Ženska to rekla, njen zahtjev nije prihvaćen, i kao da se ništa nije dogodilo.
- Sjećate li se Ustava SR Hrvatske gdje je bio uvjet da jedan od podpredsjednika Sabora bude Srbin što je bila realizacija članka ustava po kojem u Hrvatskoj žive Hrvati i Srbi. Ta je praksa nastavljena je u u našoj Hrvatskoj sve do nedavno, i tek odnedavno to je mjesto, kao, prepušteno predstavniku manjina. Zašto to? To je neprihvatljivo također.
- Sjećate li se komunističkog usklika i komunistički podignute pesnice ne tako davno podignutog u Hrvatskom Saboru? I što se dogodilo? Ništa,,, SDP-ovka, valjda kao za nagradu, otišla u dobro plaćenu službu u EU.
- Sjećate li se da je u tijeku pripremna za obranu Hrvatske od srpske agresije, nakon osamostaljenja Hrvatske, djelovala stranka Jugoslavena, istina, relativno potajno iako su svi znali za nju i gdje je ona i tko je sačinjava. Dosta je naših tijekom priprema za rat, posebno ako su izašli iz Hrvatske, izgubilo život, bili upucani. I šta se dogodilo? Ništa.
- Da li tko reagira na okupljanje komunista na dane vezane za SFRJ i javno pjevanje partizanskih pjesama, a sve to prenosi često i hrvatska TV kao kuriozitet. Snimaju se filmiči na YouTube i širi se medijima. Pa vas pitam, da li tko reagira na to? Nitko.
- Sjećate li se one prošle inauguracije predsjednika RH Milanovića gdje je hrvatska himna pretvorena u arlaukanje i vrijeđanje. Nemojmo misliti da nisu bile tonske probe, što znaći da je to odobreno. Što se nakon toga desilo? Ništa i nikome.
- Sjećate li se nedavne inauguracije predsjednika RH Milanovića gdje je svoje mjesto dobila 100-godišnja partizanka Vjera Andrijić koja se hvalila sa partizanskim pokoljima. SDP-ovci se fotografirali razdragani sa njom, a da se sve zataška, bila je pozvana na „obavijesni razgovor“ i gotovo. Ostalo je pitanje po kojim zaslugama takva partizanka ima mjesto na inauguraciji hrvatskog predsjednika? Nije li to negacija razdruživanja od SFRJ? Komentara u ovoj Hrvatskoj na to nema.
- Vezano za drugaricu Vjeru Andrijić, kao i druge pripadnike partizana koji su ubijali i punili jame koje su danas javno obznanjene u brojnim knjigama i za što su provedena brojna istraživanja, kao primjerice knjiga dr. sc. Blanke Matković. I šta se poduzelo po tom pitanju? Ništa.
- Mi koji smo bili maltretirani, ili kako se kaže, bili pod visokim stupnjem mobinga, a znamo tko je to radio nad nama, danas te ljude gledamo kao čelnike kojekakvih udruga i institucija u Hrvatskoj. Što na to možemo? Ništa. Da li se tko pita što sa njima? Reklo bi se, svi su abolirani, lustracije nema, a ti prijatelju bio si žrtva, ali zaboravi jer u ovoj državi „Oni“ su zaštićeni.
- Dokazano je na sve načine da je Tito zločinac, a i sam se snimio na jednom filmu u kojem se smije i hvali kada kaže „nikoga nisam ubio, a pobio sam stotine tisuća“. Na sve to vidimo odgovor u tisku, gdje se navodi kako se vlast u Zagrebu sprema postaviti kip Tita kao simbola Hrvatske? Jesmo li poludjeli? Gdje to živimo?
- Europska unija je još davne 2006. rezolucijom 1481 osudila sve komunističke režime, a tu je rezoluciju ponovila pa imamo 2019. Europsku rezoluciju o osudi totalitarnih sustava, gdje ističe kako su fašizam i komunizam dva istovremena zla. Kao prvo, to nije objavljeno u hrvatskim medijima, a kao drugo, pitam se što je Hrvatska napravila po tom pitanju? Ništa.
Moglo bi se tu još puno nabrajati, ali sve dokazuje da je razdruživanje od SFRJ provedeno samo formalno, ali „Oni“ itekako jasno djeluju, a ova država od „njih“ nema zaštitu jer „Oni“ imaju moć. I eto nas do teme „Mi“ i „Oni“. Dakle, u Hrvatskoj žive dvije društvene struje, dvije političke struje, dvije misli, dva pristupa državi, dva koncepta države, dvije percepcije Hrvatske, dvije težnje za oblikovanjem ove neoblikovane Hrvatske,,, postojimo „Mi“ i postoje „Oni“!
Tko smo to „Mi“, a tko su to „Oni“?
Prije nego krenem s obrazloženjem toga „Mi“ i „Oni“, samo uvodno želim objasniti hrvatsko okruženje, barem ono koje ja vidim i osjećam. Ovo govorim u svoje ime, ali siguran sam i u ime svih branitelja sa kojima sam na razne načine svakodnevno u kontaktu pa znam kako „dišu“, te ću stoga reći ovo. Mi smo djeca rođena u SFRJ, školani smo u SFRJ, primani smo u pionire, stavili su nam na male glave neku plavu kapu sa crvenom petokrakom, učili nas partizanske pjesme i sve napravili da nas indoktriniraju prema Jugoslaviji tražeći da budemo Jugoslaveni, a ne Hrvati. Kažnjavali nas i svašta radili kako bi nas slomili, ali nisu nas slomili. Sjećam se dva događaja na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu u vremenu mog studiranja. Bio sam dobar student, sve ispite davao sam sa dobrim ocjenama, bio sportski referent fakulteta, a u kolegiju Predvojnička obuka predavač (jer je bio vojno lice, Hrvat ali…) išao na natjecanje pucanja iz puške. Ipak na ispitu, pita on mene „što vojnik treba imati“, a ja kažem „pušku, opasač i deku“, a on meni „nije deka nego čebe“, a ja njemu „deka“, a on opet meni „čebe“, a ja njemu opet „deka“, a on meni „pao si“. To je bio jedini ispit koji sam u 4 godine studiranja pao. Jasno, na drugom roku samo mi je upisao ocjenu i nije me ništa pitao, jer inače smo nekako „kliknuli“ kao ljudi,,, osjetio sam u njemu ipak trunku domoljublja. Ili druga priča iz tog doba. Kao što znamo, 1971. Hrvatsko proljeće počelo je na Filozofiji u Zagrebu, a onda se ubrzo prenijelo na Ekonomiju. Odmah na početku studentskog ustanka, predsjednica KPH (profesorica, neću joj spominjati ime) sa Ekonomije organizirala je hitan sastanak profesora i studenata referenata pa i mene, jer sam bio referent za sport i kaže: „Ovo nam se dešava, jer smo bili popustljivi i odstupiti od onih metoda iz 1945. Vrbovali smo tada one koji ne znaju tko su i pravili od njih naše ljude, Jugoslavene.“ ,,, i eto, na drugi takav sastanak 1971. mene više nisu pozvali, jer Udba je znala sve. E sad, zašto sve ovo kažem? Da budemo jasni. Prema popisu stanovništva iz 2021. starijih od 80 godina, dakle rođenih nakon 1945., ima oko 5%, a danas sigurno i manje. Nitko od nas nije ni primirisao NDH osim Vjere Andrijić, ako je još živa. Oznake NDH, osjećaji NDH, simboli NDH i slično po ničemu se ne mogu vezati za ikoga od nas. Za nas možete vezati samo ona gorka sjećanja partizanske države SFRJ. Još nešto, izraz, a ne pozdrav, „za Dom spremni“ govorio se u Domovinskom ratu kao ohrabrenje, iako vrlo rijetko, pa su se i muškarci tada počeli grliti i ljubiti, jer je su to bio izrazi zadovoljstva da smo još živi. Nosila se i krunica, jer trebala nam je Božja pomoć. Danas govoriti „za dom spremni“ u smislu NDH, mogu samo 2 grupe ljudi, prvi su provokatori ili zezatori koje treba riješiti prijekorom ili zakonom, ili pak na to ne reagirati, a drugi su penzioneri u dubokim godinama koji su za dom spremni. Razmišljati izvan kruga zakona, osuđivati ikoga, jer netko misli kako je to povezano sa onom NDH, čista je ludost i zloća. Stoga, najozbiljnije mislim, da ako netko nekome kaže danas u Hrvatskoj da je Ustaša, taj je ili budala ili je Četnik. Odnosno, ako za nekoga postoji Ustaša, onda je to samo u očima i mislima Četnika, a ne normalnog rasterećenog i neindoktriniranog hrvatskog čovjeka. Dakle, reći uvredu nekome da je Ustaša samo može kazati pravi Četnik ili pak Četnik-početnik, kao i jugo-komunjara, koji su puni bijesa na ovu Hrvatsku državu. Ovo što navodim sasvim je logično i realno, jer ako postoje Ustaše, onda logično postoje i Četnici, što znači, ako netko nekoga vidi kao Ustašu onda ga gleda očima Četnika, što znači da imenuje Četnikom samog sebe. Pa se pitam, žive li Četnici među nama, ili pak imamo uz njih i Četnike-početnike? Izjava u Hrvatskoj, i osuda ikome, a posebno hrvatskoj državi da je ustaška, mora biti kažnjiva, jer se radi o čistoj uvredi najvišeg nivoa.
A sad idemo na obrazloženje tko su to „Mi“, a tko su „Oni“, kako i zašto?
Dakle, tko smo to „Mi“?
Kako ja gledam, kao uglavnom i svi branitelji, moji brojni kolege i prijatelji, „Mi“ smo domoljubi, Hrvati, a u te „Mi“ ubrajam i Srbe koji su se borili u Domovinskom ratu rame uz rame sa nama čineći jedinstvo obrane, a ne one koji su bili na neprijateljskoj strani pa su danas počašćeni visokim pozicijama u politici. U „Mi“ su također časni Srbi koje je potrebno izuzetno cijeniti i koji sebe nazivaju na razne načine, bilo kao Srbi koji istinski vole Hrvatsku i svime to dokazuju, ili pak kao Hrvati pravoslavne vjere koji prihvaćaju Hrvatsku kao svoju državu. Tu treba posebno istaknuti Srbina Predraga Mišića koji je u Domovinskom pokretu našao svoje mjesto i svakodnevno dokazuje svoju privrženost Hrvatskoj. U grupu „Mi“ su dakle prvenstveno domoljubi svih vjera, rasa i narodnosti, a domoljublje nam je temeljna karakteristika. U mnogo čemu možemo se razlikovati, kao u mišljenjima o ekonomiji, obliku obrazovanja, pa čak i vjerskoj pripadnosti, ali smo ipak „Mi“. Svakako, vjera je ključna karakteristika Hrvata i Hrvatske, ali je treba vidjeti na ispravan način. Odnosno, vjera u Hrvatskoj koja ne podilazi nikakvim protuhrvatskim idejama, kao što su primjerice opsesija „velike Srbije“ ili pak neke nove Jugoslavije, u kojoj bi se opet Hrvatska ugušila, prihvatljiva je. Tu je potrebno napomenuti da je hrvatska nacionalna vjera katolička, a sve druge su manjinske vjere kao i narodi. U „Mi“ treba ubrojiti i one koji su razočarani, rezignirani pa u beznađu odlaze iz Hrvatske tražeći život i mir u drugim državama. Kako pokazuju istraživanja demografa, posebno Tade Jurića, Hrvati ne odlaze prvenstveno radi novca nego radi nemira koji vlada u Hrvatskoj i svega što ovu državu čini neuređenom državom što mlade čini nezadovoljnima. Dakle, da ne ulazim preduboko u „Mi“, jer smo svi mi „MI“ koji volimo ovu državu, bez obzira što je korumpirana, nedefinirana i takva kakva jest, ali naša je i moramo se boriti na sve načine kako bi uredili ovu državu, osigurali mir, i svima u njoj osigurali zadovoljstvo života u njoj. Pritom, u toj borbi i naporima svih nas, „Mi“, koji onim što imamo i čime nas je Bog obdario radimo za boljitak Hrvatske, javljaju se razni oblici doprinosa i napora za boljitak, od znanstvenika koji još uvijek nisu baš obljubljeni od strane politike pa do muzičara. i sad evo Thompsona i njegovih napora koji su više od muzičkih. Moglo bi se tu još dosta o „Mi“, ali idemo sad na „Oni“.
Dakle, tko su to „Oni“?
Ovdje ću parafrazirati izjave Churchilla koje je kazao: „Fanatik je onaj koji ne želi promijeniti mišljenje niti želi promijeniti temu“. Zašto je Churshillova izjava ključna za početak obrazloženja „Oni“? Temeljno što treba shvatiti je da je ovo Hrvatska država koja više nema (ili ne bi smjela imati), ama baš nikakve veze sa pokojnom SFRJ. Ovo je nova europska država rođena u Domovinskom ratu, obranjena od srpskog agresora, ali koja je kroz Domovinski rat i onu prvu Tudžmanovu politiku istaknula želju 94% naroda Hrvatske koji se opredijelio za totalno razdruživanje od SFRJ. Može se parafrazirati onako kako Englezi kažu za kralja kad umre „država SFRJ je mrtva, živjela država Hrvatska“. A kad netko umre, laka mu zemlja i nema ga više među živima. Dakle, ako netko ne prihvaća da SFRJ više nema, da je Domovinski rat osim oružane pobjede pokazao da želimo svoju nezavisnu i samostalnu državu po uzoru na razvijene države Europe, onda je taj fanatik koji ja nazivam „Oni“. Da bi išli dalje, ponavljam da je Europska rezoluciju o osudi totalitarnih sustava, jasno istaknula kako su fašizam i komunizam dva istovremena zla. Dakle, ako komunisti kažu da su antifašisti onda su oni fašisti, i zato imamo u Hrvatsko anti-antifašiste,,, nadam se da je to jasno?
Ako od kojih subjekata se sastoji grupa „Oni“ u Hrvatskoj?
Dakle, kratko rečeno, svi koji na svaki pokušaj izražavanja hrvatskog domoljublja nervozno skaču i viču „vi ste ustaše“ spadaju u „Oni“. Thompsonov koncert naprosto ih je izmamio iz zmijskih rupa pa ih evo sad tu pod raznim imenima. Pritom zaboravljaju, ponavljam, da je Europska unija rekla NE nacizmu, fašizmu i komunizmu jer su to produkti i djeca iz iste totalitarne obitelji koja se temelji na tome da je politička ideja važnija od ljudskog života pa su stotine tisuća Hrvata i neistomišljenika pobijeni. Jedan moj dragi prijatelj D.R. završava knjigu o svim vojskama koji su protutnjali ovim hrvatskim prostorima pa mi kaže „svi su ubijali“. E tu se ključno razilazimo između „Mi“ i „Oni“. Ali ako klasificiram subjekte grupe „Oni“ u Hrvatskoj, kako bi to bilo jasnije, onda bi definirao 3 temeljne anti-hrvatske grupe:
- Četnici
- Četnici-početnici
- Jugonostalgičari
Četnici su svi oni koji su bili u sastavu neprijateljskih oružanih snaga. Nažalost, takvih imamo u Hrvatskoj u vlasti, pa je recimo opravdano pitanje Predraga Mišića vezano za pušku krajiških boraca broj 421035 koju je nosio Pupovac. Eto, čovjek nosio i borio se proziv Hrvatske, ali mi je zanimljivo gdje je sad njegova pušta? Da li ju je dao Anti Nazoru, odnosno u kojem je muzeju njegova puška, hrvatskom ili srpskom, ili je pak čuva u kući, zlu ne trebalo 😊 😊 …
Četnici-početnici su svi oni koji se sakrivaju iza kojekakvih udruga registriranih u Hrvatskoj, a kao cilj imaju podršku projektu „velika Srbija“. Nisu bili direktno u ratu protiv Hrvatske, ali su špijunskim aktivnostima naštetili tijeku rata i krivi su za likvidacije brojnih Hrvata u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. Znamo da su bile brojne izdaje i da su mnogi tako izgubili živote, a sve kroz neprijateljsko špijuniranje koje je bilo razgranato.
Jugonostalgičari su skupina suludih fanatika koji ne mogu prežaliti nestajanje SFRJ pa putem društvenih mreža, kao, oživljavaju onog zločinca Tita koji uz onaj svoj „majku vam vašu…“ napada Hrvatsku veličajući „blagodati“ života u SFRJ. U toj su grupi i svi koji agitiraju za neku treću Jugoslaviju, a ima ih svugdje, ne samo u Hrvatskoj nego i izvan Hrvatske.
Ova teoretska klasifikacija i obrazloženje „Oni“ samo je teoretska, jer primjerice, od kojih se pripadnika sastoji partija SDP, stranka Možemo i njima pridruženi, trebalo bi provesti analizu ponaosob. Primjerice u Pupovćevom i Pusićevom Anti-antifašističkom frontu Pupovca i Pusića nalaze se sljedbenici iz sve 3 grupe.
Zaključno, ono što je sada jako dobro je činjenica da je Thompsonov koncert obvezao vladajuće da daju odgovore na mnoga pitanja koja su sada javna, a na koja trebaju hitno odgovoriti. Biti svoj na svome znači jedan narod u jednoj državi, a svi drugi koji je prihvaćaju dobrodošli su. Nastavak Thompsonovih koncerta predstavlja zahtjev hrvatskog naroda da hrvatska politika završi Domovinski rat te poradi na miru života i rada u Hrvatskoj. Thompson muzički oblikuje kompilaciju domoljublja, vjere, mira, ljubavi i otvara nadu pružajući ruku svima koji žele prihvatiti njegovu ruku, ruku svih nas Hrvata u cilju mira i sređivanja ove hrvatske države. Zato hvala ti Thompsone, hvala svima koji svojim dolaskom na njegov koncert podržavaju zahtjev da se Hrvatska konačno sredi i oblikuje u državu koja zna čija je, kakva je, kamo ide, i sve to jasno kaže. Ovi sukobi u naroda „Mi“ i „Oni“ nemaju smisla, nikud ne vode osim što slabe ovu državu i prezentiraju je kao državu koju je, ovakvu nesređenu, lako ekonomski preuzeti od strane stranog kapitala i učiniti služinskom. O čemu se radi, tko je nadležan za to, tema je zadnjeg, trećeg članka na tu temu.
Bog & Hrvati
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković
Zagreb, 14. srpnja 2025.
