By Svako malo netko podiže glas. Evo, sad imamo već četvrti tjedan štrajk pravosudnih službenika i namještenika. Kažu- od mjesečnih primanja ne mogu živjeti!
Ovi ljudi već duže vrijeme ne rade zbog toga što im se ne radi. Traže, kao i mnogi drugi u Hrvatskoj, kad smo već članovi Europske unije, da su i kod nas plaće takve da svatko može živjeti, a ne preživljavati.
Suci su se izborili za sebe. Em, imaju relativno velike plaće, em što je najvažnije, a što malo tko spominje, za „ništa“ ne odgovaraju do kraja života!
Naime, ako vas neki sudac osudi, a vi kroz tri, četiri, pet, deset godina ipak dobijete spor (kao što su primjerice dobili vatrogasni zapovjednik Dražen Slavica ili bivši ministar turizma Ivan Herak) tim i takvim ljudima je uništen život i nikakvi novci, odnosno ionako bijedna odšteta tu ne može pomoći. A na to će vam svaki sudac reći-da, pogriješio sam, pa i mi smo ljudi, a onaj koga osudimo ima prilike se žaliti do Strasbourga!
Djelatnicima sudova i državnih odvjetništava je – dosta. Traže da im se plaća poveća za 400 eura! Ni manje ni više.
U vrijeme kad je Vesna Škare Ožbolt bila ministrica pravosuđa nije se javno protestiralo, baš i kad je predsjednik Vrhovnog suda bio pok. dr. Milan Vuković.
E, ako je u pravosuđu tako teško, kako je tek umirovljenicima, koji su dugi niz godina pošteno i časno radili – za što? Umirovljenici Podravke, koji su izgradili ovu kompaniju, i svake se godine odricali za bolje sutra također bi mogli reći- dajte i nama 400 eura više mjesečne mirovine, tim prije što se baš u ovoj tvrtki predsjednica Uprave, zajedno sa svojim timom, neprestano „hvali“ kako mjesečno zarađuje gotovo kao pola radnika u nekom pogonu, a došla je – na gotovo!
A zašto se ne bi i hrvatski branitelji, poglavito oni iz 1991., također pitali, a što je s nama? Borili smo se za ovu državu, a danas većina od nas (svakim danom ih je manje) doslovce „nema ni za kruh“, ako nemaju status ratnog vojnog invalida, odnosno nije ih ni metak okrznuo!
Ljudi koji pošteno rade trebaju i moraju prije svega pošteno i zaraditi. Nije istina da nema novaca. Nu, prije će grad ili županija ili neka firma izdvojiti, ako treba i nekoliko stotina milijuna za nekog loptogurača nego za plaće svojih radnika.
A brojne privatne i ine firme su baš u vrijeme velikosrpske agresije „procvjetale“ baš i zbog toga što su svojim radnicima davale male, mizerne plaće, a „vrhnje“ zadržavali za sebe!
Djelatnici sudova i državnih odvjetništava će sigurno dobiti svoj dio kolača, samo je pitanje vremena, a kad će se njih zadovoljiti, baš nas zanima tko su slijedeći koji će tražiti mjesečno možda i više nego oni?
Europska unijo – pomozi!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
