By Nema dvije istine o Titu. Ima samo dva viđenja, realnog i nametnutog iz komunističkog agitpropa građenja kulta ličnosti.
Realno, potkrijepljeno povijesnim činjenicama je da je bio komunistički zločinac, doživotni diktator, koji se izvrsno snalazio u svjetskoj političkoj kombinatorici i geopolitici, jer je zahvaljujući toj njegovoj snalažljivosti i aroganciji, svjetska politička elita prešutno prešla preko masovnih zločina koji su po njegovom osobnom naređenju počinjeni.
A nametnuto viđenje je o Jugoslaviji kao zemlji bratstva i jedinstva iznikloj iz „NOB,-a džinovske borbe naroda“ „druga Tito“, „maršala Tito“, „Ljubičice bijele“ … „Titova puta“. To nametnuto viđenje živi još i danas u veličanju bratstva i jedinstva u kojem za državotvorne Hrvate nije bilo mjesta ni života, i negiranju počinjenih zločina u ime socijalističke revolucije i jugoslavensko-komunističke ideologije.
J.B.Tito umro je 4.svibnja 1980.godine, a od njegove životne ostavštine u materijalnom smislu, nije ostalo ništa. Jugoslavije nema već 32 godine. Sa njom su nestale tekovine NOB-a, nestala je poražena JNA, nestao je Pokret nesvrstanih.
Međutim, iako Jugoslavije nema više na karti svijeta, ostala je u mentalnom sklopu raznih jugo- nostalgičara, koji bi je rado oživjeli. I ne samo oni, nego i međunarodna zajednica koja bi opet preko leđa Hrvata gradila neki mir i suživot sa Srbima na tom „brdovitom Balkanu“
Razdruživanjem i prekidanjem svih državno -pravnih sveza sa Jugoslavijom 8.listopada 1991. Hrvati se nisu oslobodili i Jugoslavena i svih pridruženih mrzitelja Hrvatske.
Tragedija Titove mentalne ostavštine po Hrvate, je podijeljen hrvatski narod. Ostaci jugo-struktura tzv. duboke države ne dopuštaju da Hrvati žive svoje hrvatske vrijednosti , već ti jugo-titoisti neprestano nameću svoj jugo-komunistički sustav vrijednosti.
U tijeku Domovinskog rata agresori Srbija i JNA nisu imali namjeru samo fizički zauzeti hrvatski teritorij, već je bitno naglasiti da je to bio osvajački rat za etnički čistu Veliku Srbiju u kojoj ne bi bilo mjesta za Hrvate.
Tu se radilo o potpunom brisanju i uništenju Hrvata kao naroda, uništenju njegova identiteta, vjere, kulture i povijesti postojanja na ovom prostoru!
I to je ta najgora titova ostavština hrvatskom narodu, ta Peta kolona, koja razara nacionalno biće i nacionalni identitet iznutra!
Usprkos brojnim EU Rezolucijama o zločinačkom totalitarnom režimu u Jugoslaviji i njegovim posljedicama, još se uvijek veliča Tito.
Ostali su trgovi , obale i ulice sa njegovim imenom, naročito u Istri, a Krapinsko-zagorska županija preko Kumrovca, od zločinca Tita radi turistički brand.
Suočavanja sa jugoslavenskom zločinačkom prošlošću u Hrvatskoj nema, ne priznaju se zločinački karakter i diktatorski način vladavine u Jugoslaviji, ali zato sljednici tih jugo-komunističkih zločinaca potenciraju zločine počinjene u NDH, stigmatiziraju Hrvate kao „genocidne zločince“ , sljednice NDH i održavaju kult ličnosti J.B.Tita još živim.
Ti komunisti = fašisti uživaju u svojim mitovima, oni svoje zločince slave kao narodne heroje a Tita kao maršala i mi smo tu njihovu mitomaniju morali slušati od 1945- 1990, a evo slušamo je i dan danas! I ne samo slušamo , nego i gledamo te njihove simbole i njihova obilježja; crvenu zvijezdu i poklič ” Smrt fašizmu-sloboda narodu”
Tragedija svih ideologija je u tome što si ideolozi uzmu za pravo da u ime ideologije odlučuju o životu i smrti drugih ljudi.
Razlika je samo u odgovornosti i kazni! Koliko su i jesu li ideolozi odgovarali za počinjene zločine u ime ideologije. Zločini fašizma, nacizma i pridruženih ideologija kažnjeni su, dok zločini komunizma nisu, pa je u tome nedostatak svijesti i odgovornosti, jer misle da su njihovi zločini „manje“ zločini i stoga opravdani. Zločin ostaje zločin, ljudski život je ugašen, žrtvovan u ime ideologije, stoga žrtva i ostaje žrtva.
Opravdavati zločine kao: „„popuštanjem kočnica“, ili da se pobjednik „nije znao nositi sa veličinom pobjede“ ili da „ustaška i partizanska žrtva nisu iste žrtve i nisu jednako zaslužile svijeću i sjećanje“ je bezdušno, moralno i ljudski neprihvatljivo. Umanjivanje zločina komunizma i izjednačavanje sa europskim antifašizmom, ukazuje na duboku amoralnost i nedostatak savjesti i svijesti o pogubnosti ideološke zaslijepljenosti.
U gradu Zagrebu su na vlasti upravo ti jugo-titoisti, tzv.antifašisti, koji u svemu i svim neistomišljenicima vide nepostojeći fašizam, jer to je izgovor za njihov opstanak i svrhu postojanje.
Gradonačelnik Tomislav Tomašević na Trnjanskim krijesovima u Zagrebu, u organizaciji Mreže antifašistkinja Zagreba MAZ-a je poručio kako je ova manifestacija bitna kako za antifašističke vrijednosti tako i za društvenu jednakost, istaknuvši prava žena, LGBT zajednice, migranata, nacionalnih manjina kao i ekonomsku jednakost, radnička prava i sve ono što su vrijednosti antifašističke borbe.
Lažna i jadna demagogija malih titića po kojoj su vrijednosti antifašističke borbe: „LGBT zajednice, migranti, nacionalne manjine, ekonomska jednakost…“
- godine , ni poslije u Jugoslaviji nije bilo LGBT zajednica, migranata , nacionalnih manjina, a ekonomske jednakosti nikada.
Koja prava nacionalnih manjina? Tito je proveo etničko čišćenje nacionalnih manjina nakon rata u Jugoslaviji.
Egzodus Nijemaca i Talijana po obimu i dalekosežnostima posljedica osjeća se i danas.
No, poslijeratna je jugoslavenska komunistička vlast, diplomacija i historiografija uporno, i bez skrupula, ubrajala stradanja manjina u žrtve fašizma i nacizma. Ratni zločini koje je dio Talijana i folksdojčera počinio te njihovo nelojalno držanje tijekom okupacije poslužili su i kao razlog i kao opravdanje za neljudsko postupanje s njemačkom manjinom potkraj i nakon Drugoga svjetskog rata.
Prema popisu pučanstva iz 1931. u Jugoslaviji je živjelo 540.000 Nijemaca. Na popisu iz 1948. godine Nijemaca je svega 54.000. Na području Hrvatske živjelo 98.990 pripadnika prema popisu stanovništva 1931. a samo 10.114 , 1948. godine. Do 1961. taj se broj Nijemaca u Hrvatskoj smanjio na 4200 osoba.
Istru i Primorje napustilo je oko 200 000 Talijana!
Tomašević i njegovi Možemovci pojma nemaju kako se živjelo u Jugoslaviji. Sam Tomašević rođen je 1982. godine, znači nakon što je umro Tito i na kraju jugoslavenskog režima, i on sada prodaje partizansko-titoističku ideologiju!?
Kako je to naučio trebao je naučiti da je to „oslobođenje“ Zagreba za mnoge značilo „oslobođenje“ od života i imovine. Kao Gradonačelnik zna za pronalaženje grobišta po Zagrebu i okolici, po cijelim Gračanima, ali i po obroncima Medvednice.
U samom Zagrebu još je 40-ak lokacija koje uopće nisu istražene. Većina ih je u sjevernoj zoni grada, no ima ih i na istočnom potezu, u Sesvetama i Čučerju te zapadnom, u Gornjem Vrapču. No jedna je gotovo u središtu grada, u Savskoj 77, u dvorištu današnjeg Učiteljskog fakulteta. Ondje navodno leže posmrtni ostaci 300-tinjak osoba. Lokalitet, naravno, nikada nije istražen.
Čudom se čude pitanju „Je li Zagreb 8.svibnja 1945.godine oslobođen ili okupiran?“
Naravno da je okupiran, jedan zločinački režim , zamijenio je drugi! Podoban i nesposoban! Zagreb se guši u smeću dolaskom mentalnih jugoslavena na vlasti.
Pravednu borbu za oslobođenje od Njemačke i Talijanske okupacije, komunisti su, na čelu s Titom početkom 2.svjetskog rata, već u rujnu 1941. pretvorili u Program socijalističke revolucije.
Još u tijeku rata likvidirali su sve koje su smatrali neprijateljima u budućoj komunističkoj vlasti.
Prvi za likvidaciju su im bili intelektualci i svećenici, naročito Katoličke crkve.
JNA je sa crvenom zvijezdom počinila grozne zločine nakon rata na Bleiburga. Napunili su mnoge jame i rudnike mrtvim tjelesima i da se ne širi smrad raspadnutih leševa, nabacali vapno i zabetonirali Hudu jamu sa 12 betonskih pregrada. To je dokaz da su itekako dobro znali što rade i pomno su sakrivali svoje zločine. Ako bi netko slučajno progovorio o počinjenim zločinima ubrzo bi ga progutao udbaški mrak.
MUP je napravio popis 940 lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj na kojima su mjesta masovnog ukopa ubijenih po završetku Drugog svjetskog rata.
Upravo su ti komunisti, preobučeni u antifašiste oblatili i ocrnili istinski kršćanski antifašizam i pretvorili ga u fašizam.
U Istri su istarski narodnjaci, pravi antifašisti hrvatski rodoljubi, kako su sebe nazivali, preživjeli talijanski fašizam, ali nisu komunistički fašizam. Dolazili bi po njih kući i nakon mučenja bacali ih u jame- fojbe.
Vrhunac cinizma je bio kada su pokušali opravdati stravičnu smrt Bl. Miroslava Bulešića, kojemu su prerezali grkljan-zaklali ga nakon krizme u Lanišću 24.kolovoza 1947.godine, rekavši da nije htio krizmati njihovu djecu???
Zašto nitko nije jasno i nedvosmisleno rekao da je za Bleiburšku tragediju kriv Josip Broz Tito, koji ju je naredio, a njegovi partizani izvršili, jer bi morali priznati da su te zločine činili njihovi očevi ili djedovi!?
Ni čisto oslobodilački, Domovinski rat 1991-1995. kao odgovor na velikosrpsku i JNA agresiju na Hrvatsku, nije ostao pošteđen osvete jugo-struktura, koje su se dok su se Hrvati borili za opstanak i slobodu, uvukle u hrvatski državni i pravosudni aparat i nakon smrti predsjednika dr.Franje Tuđmana započeli detuđmanizaciju i teški progon generala i vojnika pobjedničke Hrvatske vojske.
Ne smije se zaboraviti, a ni oprostiti tadašnjem predsjedniku Stjepanu Mesiću na umirovljenju 12 generala pobjedničke Hrvatske Vojske i njegovo tajno svjedočenje protiv Hrvatske, na strani Tužiteljstva u Hagu u procesu protiv generala Blaškića.
Čak je i obilježavanje i komemoracija najvećeg stratišta Hrvata dovedeno do apsurda.
Na pritisak i nagovor tih jugo-komunističkih struktura, medija i udruga, lokalne vlasti u Austriji zabranile su komemoraciju i uklonile hrvatski grb sa spomenika u Bleiburgu.
Bleiburg je simbol i podsjećanje svih koji su ga omogućili na nečistu savjest!
Bleiburg je podsjećanje antifašista da su poslije ratnih operacija postali gori od fašista!
To je bit svih napada na komemoraciju na Bleiburškom polju.
Nevjerojatno kakva se sve opravdanja izmišljaju, kakve jezične vratolomije, samo da se smanji krivnja za genocid nad Hrvatima počinjen nakon Bleiburga.
Ne samo počinitelja tzv.antifašista koji su sa Bleiburgom postali gori od fašista, jer su zločine počinili nakon završetka rata, nego i Engleza koji su ne poštujući Međunarodnu Ženevsku konvenciju o ratnim zarobljenicima iz 1929 koju su potpisali izručili Titovim ubojicama.
Austrijanci isto tako peru svoju savjest, jer su i oni imali Jorga Heidera na vlasti u Koruškoj, a i sami komemoriraju svoje neonaciste.
Hitler je Austrijanac, i Kurt Waldheim, četvrti po redu glavni tajnik Ujedinjenih naroda od 1972. – 1981. godine i šesti predsjednik Austrije od 1986. – 1992. godine, bio je bivši je oficir Wehrmachta na različitim frontama u 2.svjetskom ratu.
Postavlja se pitanje; koje se to žrtve komemorira?
Te žrtve imale su vojna obilježja NDH, i njih se komemorira skupa sa narodnim zbjegom koji se sa njima povlačio.
To je dio hrvatske povijesti isto kao i komunističko naslijeđe.
Na svakom okupljanju u Kumrovcu vidimo partizanske kape i crvenu zvijezdu, pod kojima je počinjen genocid nakon Bleiburga !
To je isto veličanje zločinačkog komunističkog režima!
Postavimo se već jednom kako treba prema svim žrtvama koje god bile i pod kakvim god su znakovljem bili počinitelji!
Zločin je zločin tko god ga je počinio i u ime koje ideologije ga počinio.
Isto tako žrtva je žrtva ma tko god zločin počinio.
Ali sljednici jugo-komunističke ideologije, to nikako ne prihvaćaju.
Izmišljaju svakakve jezične vratolomije da sa sebe skinu odgovornost , jer ih Bleiburške žrtve stalno podsjećaju da su postali gori od fašista i nacista.
Zato i ne priznaju Rezoluciju EU Parlamenta izglasanu prije 5 godina od 19.rujna 2019. po kojoj ih u 3. podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; i u članku 18. napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava;
https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html
Rezolucijom 1481/2006 Vijeća EU osuđeni su svi zločini komunističkih režima!
Tu je Rezoluciju potvrdio i Hrvatski Sabor sa Deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945-1990.
Ali u Hrvatskoj se svi prave kao da tih Rezolucija nema, ne postoje, i dalje se veliča titoizam, i dalje sebe smatraju pozitivcima, i dalje mantraju o ustašama i lijepo ustaške etikete po državotvornim Hrvatima.
Nitko ne poštuje Odluku Hrvatskog Sabora od 8.listopada 1991.godine da Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida sve državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ. NN 53/1991
Sami vladajući u Hrvatskoj ne poštuju Ustav RH, ni Zakone, a Sabor čak ni svoje odluke koje donosi!
Saborske deklaracije su proturječne jedna drugoj, na primjer:
- Deklaracija o antifašizmu NN 51/2005
- Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine, NN 76/2006
- Deklaracija o Domovinskom ratu, NN 102/2000
Treba li podsjetiti da zločini komunizma nisu antifašizam!
Ti novokomponirani jugo -hrvatski antifašisti pozivaju se na antifašizam zapadnih Saveznika u 2.svjetskom ratu kao pobjednika nad fašizmom, ali Saveznici su nakon rata izgrađivali demokraciju, a ne totalitarni komunistički režim ili socijalizam.
Također podsjećam da u Deklaraciji o antifašizmu, Saborski zastupnici u članku 8, pozivaju državna tijela i javne institucije na objektivno, cjelovito i nepristrano sagledavanje povijesnog razdoblja Drugog svjetskog rata i antifašizma u Republici Hrvatskoj, ne izjednačavajući antifašistički pokret s ideologijom komunizma.
A u članku 9. Poziva državna tijela da zakonskim sredstvima i djelatnošću čuvaju i unaprjeđuju antifašističke stečevine, vrijednosti i opredjeljenja hrvatskog društva i Republike Hrvatske te rade na očuvanju dostojanstva i skrbi nad sudionicima antifašističke borbe, na očuvanju antifašističke spomeničke baštine kao općeg kulturnog dobra i na ukupnoj zaštiti i afirmaciji temeljnih vrijednosti antifašizma kao zalog civilizacijske budućnosti i demokratskog europskog opredjeljenja.
Eto kontroverze u Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))(2019/2819(RSP)),
članak 17. izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe te podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola;
Članak 18. napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava;
Hrvatski Sabor po Deklaraciji o antifašizmu nalaže čuvanje partizanskih jugoslavenskih spomenika, a EU Parlament nalaže da ih treba ukloniti!?
To znači da je Hrvatski Sabor Deklaracijom o antifašizmu abolirao zločine komunizma i zato nema osude komunizma i komunističkih zločinaca, iako ih je EU Parlament osudio!
U Hrvatskoj je nemoguće razdvojiti antifašizam od komunizma, jer se nije događalo odvojeno, niti se radilo o različitim ljudima, nego su isti ljudi sudjelovali u isto vrijeme u borbi za oslobođenje i osvajanje vlasti. Kod osvajanja vlasti koristili su teror i fašističke metode likvidiranja neistomišljenika.
U obrambenom Domovinskom ratu borili su se hrvatski branitelji sa krunicom oko vrata protiv agresora Jugoslavenske narodne armije, srpskih dragovoljaca- četnika i pobunjenih Srba iz Hrvatske, koji nisu nikako htjeli prihvatiti državu Hrvatsku kao svoju domovinu, već su logistički i ljudstvom stali uz agresorsku JNA u ostvarenju velikosrpske politike stvaranja Velike Srbije na hrvatskom teritoriju, sa graničnom crtom Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Bilo je među hrvatskim braniteljima sinova ili unuka ustaša i partizana, ali oni su se svi borili za slobodnu, nezavisnu i demokratsku državu Hrvatsku!
Hrvatski branitelji su antifašisti, jer su se borili za slobodnu i demokratsku Hrvatsku, protiv nakaradnih slijednika jugo-komunističke ideologije, preobučenih antifašista. Kada ti „antifašisti“ kažu da su partizani bili hrvatska vojska to je naprosto groteskno, nadrealno. Bilo je mnogo vojsci u kojoj su se borili Hrvati, ali samo ona vojska koja se borila za samostalnu, demokratsku državu Hrvatsku je hrvatska vojska, partizani se nisu borili za Hrvatsku nego za Jugoslaviju.
Titovi partizani su pobjedom 1945 . masovnim likvidacijama nakon prestanka rata, postali zločinci!
Nitko nije odgovarao, nitko nije optužen, nitko nije osuđen, naprotiv, za ratne zasluge, proglašavani su narodnim herojima i kao borci dobili su sve moguće povlastice.
Priznanjem da je Tito zločinac i brisanjem imena ulica i trgova s njegovim imenom, rušenje njegova mita preduvjet je za demokratizaciju Hrvatske. Bez priznanja i preuzimanja tereta odgovornosti nema napretka, nema suživota, hrvatsko društvo neće biti slobodno, ostati će podijeljeno i zarobljeno u prošlosti stalnim međusobnim optuživanjem i nametanjem krivice!
Lili Benčik/hrvatskepravice
