By Nema mjeseca, pa ni tjedna, a da neki branitelj ne izvrši suicid. O tome se šuti, o tome se gotovo i ne govori, baš kao i o velikoj smrtnosti ljudi koji su bili prvi kad je trebalo. Rat je očito ostavio duboke tragove u ljudima koji su branili i obranili hrvatsku državu, ali u tome nisu ostali pošteđeni ni članovi njihovih obitelji.
I u Hrvatskoj se već godinama obilježava 10. rujna kao Svjetski dan prevencije suicida i to na inicijativu Međunarodnog udruženja za prevenciju samoubojstava i u suradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom u cilju podizanja svijesti o potrebi i obvezi aktivnosti na prevenciji samoubojstava na globalnoj razini.
O prevenciji branitelja u nas najviše skrbi Ministarstvo hrvatskih branitelja.
Međutim, i unatoč toga dosad se u Hrvatskoj prema nekim podatcima ubilo blizu 4000 hrvatskih branitelja. Nije li to dovoljan razlog da se nekima već jednom upali „crvena lampica“? Ali, što je još tragičnije, ne ubijaju se samo branitelji, već i pojedini članovi njihovih obitelji, pa čak i njihova djeca.
Prof. dr. sc. Vladimir Gruden (1939.-2020.) jednom je izjavio da oni koji su uspjeli preživjeti Domovinski rat, da je to isto kao da su se ponovno rodili, te dodao: “Ipak, taj trenutak svjesnog, dragovoljnog odlaska u smrt zbog svoje domovine, obitelji, žene ili djece, ostao je u njihovom mozgu trajno zapamćen. Onda je dovoljan jedan detalj u životu koji ih uzdrma, nezadovoljstvo brakom, radnim mjestom ili nečim tako minornim i trenutak odluke za svjestan odlazak u smrt koji im se dogodio odlascima na bojišnicu, se vraća. Oni su, dakle, u sebi svo vrijeme bili mrtvi i sada su samo odlučili nastaviti taj put” – istaknuo je dr. Gruden, koji se složio kako država „mora mijenjati zakone koji ubijaju one koji su tu državu stvarali.”
Kad je u Koprivnici, u središtu grada, samoubojstvo učinio Dragan Nogić (1994.), koji je prošao gotovo sva ratišta iz Domovinskoga rata, na moju inicijativu u gradskom parku podignuto mu je spomen obilježje (2001.). Bilo je to prvo spomen obilježje jednom hrvatskom branitelju, koji se ubio, a koji je znao reći – „Nije to Hrvatska za koju sam se borio!“.
O samoubojstvu tih ljudi, u kojima sam opisao sudbine stotinjak hrvatskih branitelja koji su izvršili suicid, objavio sam i knjigu s naslovom-„Svakim nas je danom sve manje“ (2012.). Medijski odjek nije bio nikakav, i to se prešutjelo.
Dva hrvatska branitelja iz koprivničke Podravke svojedobno su si oduzeli život. Jednog su „iz čista mira“ prebacili u pogon gdje nije mogao nositi teške vreće, dok se drugi ubio vrlo brzo nakon ovog prvog od sramote jer su ga uhitili u ovoj prehrambenoj tvrtki pod optužbom da je navodno uzeo neku malu količinu začina koji bi inače završio u – otpisu. Bilo je to u vrijeme kad su u Podravki „carevali“ oni koji su zbog teškog kriminala završili u Remetincu, odnosno na robiji.
A branitelji, za koje mnogi govore i pričaju kako imaju velike privilegije i pogodnosti i tome slično, ubijaju se uglavnom na najstrašnije načine, pa čak na sebe bacaju i kante s benzinom!
Nu, kad neki branitelj učini suicid tada nitko ne pita i ne istražuje zbog čega je to učinio. Samo se kaže- ubio se- i život teče dalje!
U Hrvatskoj svi znaju za Jana Palacha, a samo oni malobrojni znaju za ime nekog hrvatskog branitelja koji si je oduzeo život, iako je u Domovinskome ratu bio junak nad junacima!
U nas se malo ili bolje rečeno uopće ne govori i ne piše o ljudima koji su se pokušali ubiti. Takvih je možda i pet puta više nego ovih koji su u tome uspjeli. Onaj koji je pokušao suicid i te kako bi mogao pomoći da se ove teške i sumorne brojke smanje, tim prije što i običan razgovor često može pomoći.
Život je dragocjen i ponekad neizvjestan. Uzimajući minutu da dopre do nekoga, potpuni stranac ili bliski član obitelji ili prijatelj može promijeniti tijek života.
Nu, branitelji se žale i na „birokrate“. Eto, u svim općinskim i županijskim zgradama postavili su zaštitare prije svega da im bivši ratnici ne dolaze smetati i zanovijetati.
Razni načelnici, gradonačelnici i župani (svaka čast iznimkama) žele imati mira, poglavito od takvih, baš kao što to žele i pojedini saborski zastupnici.
Bivši gradonačelnik Grada Koprivnice znao je reći: Idite tražiti pomoć od onih koji su vas i poslali u rat!
Žalosno je i jadno što su branitelji postali „suvišni“, najčešće samo brojke i kante za „pljuvanje“. I onda se neki čudom čude što ih je svakim danom sve manje….
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
