By To je središnje pitanje državne ekonomske politike. Prihodi i nadnice mogu se povećati u cijelom gospodarstvu kada se poveća produktivnost, odnosno proizvodnja po glavi stanovnika. Države u svom arsenalu imaju mnogo alata za povećanje produktivnosti, uključujući ulaganja u javnu infrastrukturu, tehnološke inovacije na javnim sveučilištima i drugim institucijama te u radnike kroz sustave obrazovanja i osposobljavanja. No, mnoge države ne preuzimaju odgovornosti kako bi osigurali gospodarski rast države koji koristi svim stanovnicima. Veliki broj država ekonomske i gospodarske politike formira u korist kratkovidnog pristupa ekonomskom razvoju. U tim državama fokus je na privlačenju poslodavaca iz drugih država strategijama koje ne vode rastu dohotka jer ne čine radnu snagu produktivnijom. Još je gore što svoju pažnju ne usmjerava na najvažnije resurse, dokazanog puta k povećanju produktivnosti: ulaganja u obrazovanje.
Većinom su države s visokim plaćama države s dobro obrazovanom radnom snagom. Jasna je i snažna korelacija između obrazovne uspješnosti radne snage države i srednje plaće u državi.
Države mogu izgraditi snažne temelje za ekonomski uspjeh i zajednički prosperitet ulaganjem u obrazovanje. Pružanjem proširenog pristupa visokokvalitetnom obrazovanju stanovnici će proširiti, ne samo ekonomske mogućnosti, nego će vjerojatno učiniti i više na jačanju cjelokupnog državnog gospodarstva nego što to može učiniti državni aparat.
Smanjenje poreza kako bi se prikupile privatne investicije iz drugih država, trkačka je strategija državnog gospodarskog razvoja koja potkopava sposobnost ulaganja u obrazovanje.
Države mogu povećati snagu svog gospodarstva i svoju sposobnost rasta i privlačenja poslodavaca s visokim plaćama ulaganjem u obrazovanje i povećanjem broja dobro obrazovanih radnika.
Ulaganje u obrazovanje također je dugoročno dobro za državne proračune, jer radnici s višim prihodima tijekom života više doprinose porezima.
Veza produktivnosti i obrazovanja
Najbolji način za mjerenje uspješnosti gospodarstva jest promatrati povećavaju li se dohotci prosječnih ljudi. Kako bi se prosječne plaće povećale, moraju se dogoditi dvije stvari: produktivnost se mora povećati (sveukupno stvarajući veći dohodak), a novi prihod ostvaren njihovom povećanom produktivnošću treba vratiti radnicima u obliku većih plaća.
Osiguravanje pravedne raspodjele koristi od rasta produktivnosti prvenstveno je državna odgovornost kroz stvari poput snažnih zakona o radu, politike poštene trgovine te monetarne i fiskalne politike koje potiču punu zaposlenost. Nekoliko je koraka koje države mogu poduzeti na ovom području, poput održavanja jakih radnih standarda, uključujući zakone o minimalnim plaćama koji štite najniže plaćene radnike.
Međutim, tamo gdje države imaju najveću ulogu jest osiguravanje da svi njihovi ljudi – a posebno oni iz najugroženijih sredina – imaju alate za visoku produktivnost. Obrazovanje je ključ za to, kao i druge stvari koje omogućavaju učenje, kao što je osiguravanje djeci pristojne zdravstvene zaštite te dovoljne i kvalitetne prehrane. Pokazalo se da i samo smanjenje siromaštva poboljšava sposobnost djece da napreduju (Marr, Charite i Huang 2013.)
Usredotočit ćemo se na srednju plaću (koja uključuje satnice i plaće pretvorene u satnicu) kao najprikladnije mjerilo gospodarskog uspjeha države iz nekoliko razloga. Cilj državne politike razvoja trebao bi biti podizanje životnog standarda koji zahtijeva i poboljšanje produktivnosti i da se dobitci od produktivnosti (koliko generira gospodarstvo u svakom satu rada) podijele s radnicima u obliku većih plaća.
Poboljšanja produktivnosti koja samo povećavaju dobit, koristi će samo onima na vrhu raspodjele dohotka i plaća. A prosječne će plaće, za razliku od većih plaća, rasti čak i kad sav dobitak uhvate oni s vrha. Doista, nacionalni podatci otkrivaju da je sve veća koncentracija dobiti i rast plaća na vrhu iza rastućeg “klina” između rasta produktivnosti i srednjih plaća. Ipak, čak i unatoč ovom rastućem klinu, veće stope obrazovanja snažno predviđaju veće srednje plaće.
Koristim plaće umjesto dohotka, jer na plaće izravno utječu napori države da poveća radne vještine, dok bi prihodi od ulaganja mogli proizaći iz vlasništva nad imovinom bilo gdje u svijetu. Nadalje, za većinu stanovništva bolja plaća je glavni, ako ne i jedini put k poboljšanju dohotka. Ne koristimo rast radnih mjesta ili proizvodnje (državni BDP), jer povećanje broja radnih mjesta ili proizvodnje ne znači nužno poboljšanje životnog standarda; priljev poslova s niskim plaćama može sniziti prosječnu plaću, a do povećanja proizvodnje može doći s malim povećanjem zaposlenosti ili plaća ako se dogodi zamjenom kapitala za rad.
No kako HDZ je to sebi protumačio!?
Hrvatski zavod za zapošljavanje smatra kako ima previše nezaposlenih ekonomista i pravnika! No neki su se fakulteti odmah pobunili. Naime, ukoliko be se smanjile upisne kvote ili potpuno ukinuli neki smjerovi na nekoliko godina bio bi to težak financijski udarac za pojedine fakultete. Naravno da HDZ podržava politiku tih fakulteta i da stanje ostane isto kao i do sada – svi znamo gdje treba najviše ekonomista i pravnika i kako se oni zapošljavaju. Za jedno mjesto ih primaju više nego što treba, što u konačnici smanjuje produktivnost po radniku. Dok za zanimanja gdje se posao najbrže pronalazi, kao što su inženjeri strojarstva i elektrotehnike, inženjeri građevinarstva, magistri farmacije, liječnici opće prakse, i već poznato IT stručnjaci, posebice programeri, za ta zanimanja kvote su jako male ili vlada nezainteresiranost. A ta zanimanja mogu donijeti brži tehnološki napredak i veću produktivnost. E, za ta zanimanja ministarstvo rješenje traži u zakladi gdje bi onda ponovno to isto ministarstvo moglo zaposliti ono što njima najviše odgovara – još pravnika i ekonomista koji u konačnici ne pridonose razvoju novih tehnologija koje su usko vezani za povećanje produktivnosti. No ne samo to, nego i uništavaju sve što je vezano za te smjerove, Tako je nestalo i Hrvatsko fizikalno društvo iliti HFD. Plaćanje Međunarodne fizičke olimpijade koja se održala 2010. godine u Zagrebu.
Troškove u svom dopisu društvu na sebe je preuzelo Ministarstvo znanosti i obrazovanja još 2009. No pravomoćna je sudska presuda iz 2020. godine u kojoj je Društvo proglašeno krivim zato što nije u potpunosti pokrilo troškove smještaja i hrane.
Stara narodna – kod nas sve obrnuto i naopako….
ISTINOZBORAC
