Srpska mržnja, srpski mitovi, srpske laži, srpsko licemjerje…

“Srbi su lud narod”, reče svojedobno jedan psihijatar, Srbin

“Nismo ni mi Hrvati pripametni”, ponekad znam reći ja…

ponekad…

ponekad i češće…

17.11.2020

“Na večeri sa suradnikom Draže Mihailovića

“U siječnju 1970. godine nizozemski znanstvenik dr. Bruckmeler organizirao je u Amsterdamu znanstveni skup “Radničko samoupravljanje u Jugoslaviji”. U raspravi tijekom prvoga dana, osobito je poznavanje političkih prilika u Jugoslaviji pokazao jedan “Amerikanac”…

Na kraju te rasprave taj mi je “Amerikanac” prišao i čistim beogradskim naglaskom rekao:

-“Gospodine Bilandžiću, ja vas odlično poznajem”.

-“Čast mi je”, rekoh, “ali kako to kad se nikad nismo vidjeli?”

“Amerikanac” je nastavio:

-“Ja sam Slobodan Stanković, unuk književnika Bore Stankovića. Bio sam blizak suradnik Draže Mihailovića od 1941. do 1945. Uspio sam emigrirati, dobiti američko državljanstvo…

Od 1949. do danas sam šef-redaktor jugoslavenske redakcije radija Slobodna Evropa u Minhenu…

U dokumentaciji imamo više od 200 tisuća osobnih dosjea, pa tako i svaku riječ koju ste vi napisali…”

U jednom trenutku, uz ispriku, rekoh Stankoviću:

-“Ja vas razumijem kao čovjeka koji je izgubio rat. Ali, volio bih čuti iz vaših usta kako tumačite zašto ste izgubili Drugi svjetski rat?”

-“Mi smo četnici morali izgubiti rat, jer smo ga vodili s dva glavna programska načela.

Prvo je načelo bila mržnja prema nesrpskim narodima Jugoslavije. A na mržnji se rat ne dobiva.

Drugo je načelo bila opijenost mitovima srpske prošlosti. A na mitovima se također rat ne može dobiti.

Mržnja i mitovi su nas četnike odveli u poraz.”

Nikad nisam pročitao ni čuo tako jezgrovitu, točnu i vrlo kratku rečenicu kakva je govorila više nego tomovi knjiga o četničkom pokretu.

U prvome sam trenutku pomislio da mi Stanković tom ocjenom četničkog pokreta u nastavku razgovora priprema neku zamku. Ali to je u nastavku brzo opovrgnuo:

-“Vi partizani ste vodili rat s dvjema suprotnim, ali zavodljivim parolama. Umjesto mržnje, propovijedali ste bratstvo i jedinstvo, a umjesto mitova prošlosti obećavali ste svijetlu budućnost.”

Akademik Dušan Bilandžić, “Slobodni tjednik”, 22.08.1991.”

….

Dakle – šta..!?

Hoće li i sad, glede ovog-gornjeg slučaja, negatori srpske nečiste krvi (a, djelo baš tog naslova, “Nečista krv”, napisao je baš spomenuti Bora Stanković) reći da je partizan-akademik Bilandžić bio “nekakav ustaša”, te da se kao takav urotio govoriti i pisati kontra srpstva i Srba, kontra

“nebeskog naroda”..!?

….

Dakle – šta..!?

Svi će se ovih dana nabacivati slovima te sklapati riječi i rečenice o Vukovaru, Škabrnji…

i žrtvama…

I to je u redu… u “određenoj mjeri”…

No, moje je mišljenje da smo mi Hrvati razvili kulturu komemoriranja “do savršenstva”,

pa i “priko mire”,

a to “priko mire” je baš nauštrb “nečeg drugog”, šta je “ispod mire”;

A, to “nešto drugo”, šta je “ispod mire”, jest jasno i razgovjetno detektiranje suštine problema;

E, da…

suštine problema koja je navedena, “imentovana”, u naslovu ovog zapisa..!!

….

Dakle – šta..!?

Prve dvije naslovne srpske osobine, odnosno dva suštinska problema kad se radi o bilo kakvim odnosima-(ko)relacijama sa Srbima, na paradigmi kojih djeluju od kad znamo za njih, od kada su nam se doselili u susjedstvo, fantasično su prezentirani-oslikani u početnom citatu,

odnosno, kako je i sam citirani Bilandžić naveo, “nikad nisam pročitao ni čuo tako jezgrovitu, točnu i vrlo kratku rečenicu kakva je govorila više nego tomovi knjiga…”

A, govorila je iz srpskih usta… dapače, iz usta najprije (i uvijek) jednog četnika, pa potom jednog “Amerikanca”, odnosno “slobodarskog europskog Jugoslavena”;

Treću naslovnu srpsku osobinu, odnosno treći suštinski problem, koji je također ugrađen u paradigmu srpskog djelovanja, najbolje je oslikao njihov idejni bard-podržavatelj četništva i srpske “prirodne supremacije nad ostalima”, “otac srpske nacije”, Dobrica Ćosić, u svom djelu “Deobe”:

Dakle – šta..!?

-Ima li još onih koji ne prepoznaju suštinu problema..!?

-Ima li još onih koji ne prepoznaju da se četvrta naslovna srpska osobina, odnosno četvrti suštinski problem, koji je također ugrađen u paradigmu srpskog djelovanja, odigrava u svim prigodama u kojima se oni, hrvatska manjina srpskog etniciteta, prdružuju (čitaj: prikrpljuju) uz RH vlast, pa tako i ovih dana, pa tako i danas..!!??

E, da, srpsko licemjerje…

kojeg je pun, prepun i današnji dan..!

Dakle – šta..!?

Sve dok će Milorad i bratija dolaziti na vukovarski Dunav i bacati “venac” sa srpskom zastavom (kao šta se to danas dogodilo), za vukovarske srpske žrtve, i to baš dan ranije (kao šta se danas dogodilo), dan uoči svehrvatskog komemoriranja krvave i tužne vukovarske ratne zbilje, koju kao takvu nisu priredili nikakvi izvanzemaljci nego baš oni – krvožedni Srbi;

(‘Ako SNV zajedno s Milasom baci vijence u Dunav za srpske žrtve, to će biti neviđeni skandal u modernoj hrvatskoj državi u Vukovaru. Kakvu nam to povijesnu istinu vlada ovim činom otkriva?” rekao je jučer vukovarski gradonačelnik Penava…

“U ovom trenutku kao Vukovarka prije svega, osjećam se izdano i prodano…na rubu suza od žalosti i gorčine”, napisala je vukovarska dogradonačelnica Mujkić…

“Cijela Hrvatska prisjeća se žrtava velikosrpske agresije, osim onih koji već godinama 17.11. bacaju ‘venac’ u Dunav i prisjećaju se svih ostalih. A pitam se koji su to ostali? Kome će to gospodin Milas u ime Vlade RH i HDZ-a, čiji je član, baciti vijenac u Dunav!?

Očito onima koji su poginuli vršeći agresiju na naš grad… na njegov grad između ostalog”, kaže Mujkić.
Navela je i kako je ne čudi što ‘netko tamo u Zagrebu’ ne razumije koliko godina se mi u Vukovaru zgražavamo nad polaganjem ‘venaca’ na groblju šajkača ili bacanjem istih u Dunav, ali je čudi što sada ‘jedan od nas’, skupa s njima, sudjeluje u ovom igrokazu.

“Znači li to da smo sada priznali i to da je za rat u Vukovaru odgovornost podijeljena? Da smo svi jednako krivi?”, upitala je Ivana Mujkić te dodala da se “srami svoje države i iz dna duše se srami stranke čiji je član do prije par mjeseci bila”.

Nije bilo Milasa (predviđen je za Ovčaru), no, zbilja, dobro zbori dogradonačelnica Mujkić, šta se to dogodilo 17.11. pa da bi se baš toga dana bacali nekakvi “venci” u Dunav..!!??

Za mene je ovo još jedna srpska perfidnost, još jedna provokacija, još jedan dokaz da “Srbi znaju šta rade”… da rade upravo ono šta najbolje znaju: prijetvorno, licemjerno manifestiraju…

I, dakako, relativiziraju srpsku krivnju za brutalnu agresiju i bestijalno ubijanje..!!);

 

(2)

Sve dok će i predstavnik RH vlasti sudjelovati u jednom ovakvom igrokazu, u ovom slučaju baš Vukovarac Zvonko Milas, koji je predviđen po programu, malo kasnije istog današnjeg dana (17.11.), poći sa njima, Srbima, na Ovčaru, gdje će se oni “samozatajno”, ali “iskreno”, pokloniti žrtvama koje su upokojili (tj bestijalno pobili) njihovi sunarodnjaci, dakle – krvožedni Srbi;

(E, da, Zvonko, poznajemo se… nikad od tebe ne bi očekivao da ćeš past ovako nisko, jednako kao šta je pao i Tomo Medved… jeste li vi svjesni kako vrišti-bode-smeta-boli ta niskost..!!??)

 

(3)

Sve dok će u Vukovar dolaziti nekakav predstavnik srbijanske vlasti, kao šta se događa danas, kad dolazi izvjesni Veran Matić, potrčko pičkoustog četnika, a da se prije toga nije dogodila javna, jasna i glasna, srbijanska katarza glede sustavnog zločinačkog orgijanja po Hrvatskoj, na način koji sam već bio opisao, onomad kad se ona naša plavojka-tuka, tada hrvatska predsjednica, bila našla – bezuvjetno sa srbijanskim “bivšim” četnikom, tada srbijanskim predsjednikom, na Erdutskom mostu, pa ju je on još bio i ponizio… ispreskakao sa hinjenom dobrohotnošću… i trostrukim ljubljenjem, pisao sam tad da šta rade njeni savjetnici, da se to tako ne radi, da se tako ne srlja ko guska u maglu, u avanturu koja nema izvjestan nikakav pozitivan ishod… nego – naprotiv, kao sta se i dogodilo… to – naprotiv ..!!

Konkretno, kao obrazac postupanja, bio sam naveo ovo:

“Draga braćo, Hrvati,
Mi, Srbi, smo vas napali, na vašem teritoriju, u Hrvatskoj… na vašoj zemlji,
niste vi nas, na nasoj,
Mi, Srbi, smo rušili, palili, pljačkali, ubijali, silovali … po vašoj zemlji,
niste vi po našoj,
Sve to činili smo na ideji stvaranja Velike Srbije,
koja bi uključivala veliki dio teritorija vaše zemlje, Hrvatske,
ODRIČEMO se te ideje, i tog nauma,
ODRIČEMO se Velikosrpstva,
ODRIČEMO se pretenzija na vas teritorij,
OPROSTITE nam za sva zlodjela koja smo činili i učinili … po vašoj zemlji,
Želimo miran, dobrosusjedski suživot, na ravnopravnoj osnovi …”
Eeeeeee – ovo… tooooo…ovako…
ovako bi, otprilike, izgledalo nešto suvislo,
IZJAVA i DOKUMENT
šta bi trebalo izaći preko njihovih usta, … usta ovog njihovog pičkoustog četnika,
ali i običnog puka,
Ovako nešto, kao podloga za oprost,
oprost… al ne i zaborav,
E, tako, ovako,
ovako bi, otprilike, izgledao moj „dar“ na Erdutskom mostu,
kojeg bi uručio „drugoj strani“, na pola mosta, na potpis,
Daaaaa – na POTPIS,
I tek potom bi „druga strana“ dobila prolaz na našu stranu, na naš teritorij,
“druga strana” – pičkousti srpski poglavar,
Tako…i samo tako… i nikako drugačije,
Iiiii… onda bi taj papir… VAŽAN PAPIR… sutradan bio objavljen u svim medijima,
i bio bi to POVIJESNI DOKUMENT… kojim bi se Srbi konačno i deklarativno
odrekli Velikosrpstva… i pretenzija na naš teritorij..!
I, takoder konačno, svrstali bi se uz bok normalnih naroda..!
Tako… samo tako… ili nikako !!”

To je put pomirbe, jedini put pomirbe,

Priznanje…  pa kajanje-katarza… pa traženje oprosta,

Jedini put ..!

Sve drugo-drugačije bilo bi samo – nastavak srpskog licemjerja,

nastavak “tradicionalne srpske politike” – velikosrpske politike

sada modernizirane-prilagođene i poznate kao Memorandum-SANU-2;

Na tragu toga i u potpori toga – relativizacije srpske krivnje i odgovornosti,

jest i današnja neodređena izjava:

“Izražam veliko žaljenje zbog svega onoga što se dogodilo ovome gradu i građanima ovoga grada tijekom ratnih godina” rekao je Matić koji je nakon što je na Ovčari položilo vijenac kleknuo ispred spomen obilježja te se pomolio.

Jer – nije se ništa “dogodilo” ovome gradu, Vukovaru, nije bila nikakva prirodna nepogoda koja ga je potaracala-razrušila, nego su to počunili konkretni, poznati počinitelji – Srbi… krvožedni Srbi..!!

Dakle, nikakvo “izražavanje žaljenja”, za nekakvo kobajagi “događanje” ne može zamnijeniti konkretno PRIZNANJE  konkretne KRIVNJE  i konkretno TRAŽENJE OPROSTA za konkretna djela, za konkretne zločine počinjene konkretno od – Srba.. konkretnih Srba..!!

To je to… to je ta nužna konkretnost, to je ta nužna – KATARZA..!!

Konkretna katarza..!!

 

(4)

Sve dok se budu javljali “novi hrvatski mudraci”, ko npr Ante Gotovina,

koji “proročanski-mudro” zbore da “rat je gotov”, “okrenimo se budućnosti”;

(Da, Ante, rat je gotov… i mi smo pobijedili u tom ratu,

no, šta o tome kaže srbijanska strana..!?

no, šta ćemo sa brojnim neriješenim pitanjima… pa i ratnom odštetom..!?

Da, Ante, rat je gotov…

no, zašto o tome niste poučili Tomu Medveda i one koji ga drže na lancu,

dakle sve one koji rekreiraju Grubore, Varivode …sve one koji Hrvatima pošto-poto

žele nakalemiti zločinačku stigmu za incidentalne slučajeve,

i time-usporedno relaitivizirati svoje sustavne brutalne zločine…

dakle – izjednačavati krivnju “svih strana u sukobu”..!!!!

Da, Ante, oni ne daju da je rat gotov, oni ne daju da se okrenemo budućnosti,

budućnosti u kojoj nema “srpskog pitanja u RH”,

ni dozlaboga iritantnog Milorada, koji iskače iz paštete..!!);

 

(5)

Sve dok budemo neznalice koje “uzgajaju nezavršene ratove”, tj neznalice koje ne znaju

upravljati postratnim stanjem, neznalice koje ono sta riješimo u ratu ne znaju odgovarajuće

“imati” u miru;

(Pa tako, rekoh, Tomo Medved i oni koji ga drže na lancu ne daju da je rat gotov,

jer nas vraćaju u – Grubore, Varivode i slične incidentalne slučajeve, odnosno

hrvatske nesustavne-točkaste-incidentalne zločine počinjene nad Srbima u Hrvatskoj

kojima se tako zasjenjuje i relativizira

srpski sustavan-frontalan-brutalan napad na Hrvatsku i Hrvate te sustavno zločinačko istrebljivanje Hrvata,

Ti toliko spominjani Grubori… tako su sad postali “moneta za potkusurivanje”,

odnosno predmet i simbol srpske trgovine sa “novim suverenistima” u hrvatskoj vlasti;

“Hrvatski branitelji ne prihvaćaju da ih se stalno vraća u prošlost…”, bio se javio još jedan

novi hrvatski mudrac, general Lucić, braneći Tomu Medveda, kojeg se voda okolo zbilja

ko na lancu, ko da je guska u magli, guska, jasno, bez mozga…

ma vidi bogati, odgovorih ja generalu Luciću:

tematiziranje Grubora spada u kategoriju – buducih hrvatskih svemirskih letova..!?

zar se moze “ne prihvaćati” i takva budalaština, generale..!?

Paralelizirajmo-zaključimo:

Grubori i današnji srpski “venac” bačen u vukovarski Dunav – ista su kategorija

“hrvatske svijetle budućnosti”, odnosno “hrvatskih svemirskih letova”..!!!!);

 

(6)

Sve dok se tako bude “rekreiralo” tzv srpsko pitanje u Hrvatskoj, pitanje kojeg – nema;

(jer to tzv srpsko pitanje u Hrvatskoj – ne postoji..!!

mi smo to pitanje riješili… olujno riješili… i to na njihov zahtjev..!!

odnosno, njihovim odbijanjem bilo kakvog drugačijeg rješenja…

osim – Oluje,

pa tako, dakle,

zasto su nama danas pune uši “srpskog pitanja”..!?

zasto su nama danas puni monitori…ekrani… tiskani mediji

čunjke-njuške jednog Milorada… Borisa… i inih njihovih sličnih čunjki-njuški…!?

zasto se ljudi nerviraju svakodnevno videći te čunjke-njuške..!?

i Miloradov docirajući (prijeteći) prst u zraku..!?

a – nerviraju se …znam da jesu… kao sta i sam jesam ..!

i sve to zbog nesposobnosti hrvatske vrhuške..!!)

 

(7)

Sve dok će naš “europski uglađenjak” i naš ratni dezerter, Plenky, papagajski ponavljati

“Ustrajat ćemo na politici pomirbe, suživota i okrenutosti budućnosti”,

a da nije svjestan niti tako djeluje da tema ne moze biti “hrvatsko-srpska pomirba”,

nego “hrvatsko-srbijanska pomirba”;

(Da, hrvatsko-srpska pomirba ni nije niti treba biti tema,

jer mi smo, rekoh, srpsko pitanje u RH riješili… nema ga,

tako ni srpska etnička manjina u Hrvatskoj ne treba biti tema nekakave pomirbe,

to je vec pomireno…. kakogod, ali je ..!

Zato – sagledajmo to kako treba:

-Hrvati imaju svoju nacionalnu državu,

-Srbi imaju svoju nacionalnu državu,

-Srbija, nacionalna država Srba, bila je agresor na Hrvatsku, nacionalnu državu Hrvata,

zato ta pomirba može biti samo – srbijansko pitanje… odnosno hrvatsko-srbijansko pitanje,

i to isključivo na premisama iskrenog kajanja… dakako, od strane agresora..!

Pa tako i iskreno ZATRAŽENOG OPROSTA, prema prethodno opisanom,

jer svaki “paušalni oprost”, bez konkretnog zahtjeva za oprostom, jest

alkarskim rječnikom rečeno – “oprost u ništa” ..!

Nažalost, “Andrej europski” nije i državnik, nego još jedan egotriper… i ćato,

pa ovako ipak, još uvijek, “imamo srpsko pitanje”

permanentno tzv srpsko pitanje – kojeg nema… i ne smije više biti ..!!

nego

da srpska etnička manjina u RH bude samo jedna u nizu,

može i ispred… može i iza… Kajtazija… ili ljigavog Furia,

svejedno na kojoj poziciji u tom nizu,

no – samo jedna od..!!

Dakle, to je ta politika pomirbe koja se traži, hrvatsko-srbijanska,

a hrvatsku manjinu srpskog etniciteta, rekoh, svrstajmo tamo gdje im je mjesto: u red hrvatskih nacionalnih manjina određenih etniciteta, nek budu ono šta i jesu: samo jedna od..!!

I to je to..!! Ništa manje, ništa više..!!

 

(8)

Sve dok će nazočnost-sudjelovanje, na nekom komemoriranju ili drugačijoj vrsti službenog obilježavanja, nekog hrvatskog državljanina srpskog etniciteta zajedno sa drugim RH dužnosnicima biti – “pitanje želuca”;

(kako je sam izjavio, a izjavio je baš tako)

….

Dakle – šta..!?

Sve dok… sve dok… sve dok je sve to tako…

Sve dok je to tako i dok će biti tako – nema tu kruva..!!

Nema tu svijetle budućnosti..!

Nema tu pomaka nabolje..!

Nema tu smisla..!!

Srpsko licemjerje, očito je, trenutno je na djelu, na najjače..!!

Paaaa… komu je tako ugodno u takvom društvu sa srpskim licemjerjem – nek samo uživa..!!

Meni sve ovo šta vidim djeluje na želudac…iritantno…

neizdrživo iritantno… samo šta nisam…

 

Ivanko Dajak