By Ima već 30-ak i više godina, kako je jedan srbijanski intelektualac izrekao veliku istinu sadržanu u samo jednoj rečenici: “U Srbiji je sve moguće osim da se dogodi nešto normalno”. Postoje viđeni i ugledni ljudi među Srbima (nema ih baš puno, ali ipak…), koji su spremni napraviti i korak dalje, pa pokušavaju “secirati” društvenu zbilju tragajući za korijenima i uzrocima nesporazuma s kojima se Srbija stoljećima unatrag bori unutar same sebe – ali i u odnosu na okruženje i svijet – pa su skloni ustvrditi kako je raskorak s istinom ono što predstavlja najveću smetnju i srpski narod uvijek iznova vraća u vrtlog iz kojeg nema izlaza.
Tako je svojedobno (prije više od 15 godina), smijenjeni ravnatelj Narodne biblioteke Srbije, filozof i književnik Sreten Ugričić (kojeg je “demokratski” predsjednik Srbije Boris Tadić odlučio potjerati s tog mjesta samo zato što je kao potpisnik peticije javno izrazio potporu jednom od medijski progonjenih intelektualaca iz Crne Gore), napisao zanimljiv članak na ovu temu u kojem među ostalim stoji:
“Srbi ne poštuju istinu. To je, misli se ovde, naivnost, glupost i nemoć, ako se oslanjaš na istinu i zavisiš od istine. Zašto se mučiti oko istine i obazirati se na istinu, kad može kroz prste i niz dlaku, kad postoje talovi, prečice, zaobilaznice, linije manjeg otpora… Ali, kao što znate, sa istinom ne možete biti u srodstvu, niti u talu. Istina nije ni srpska ni antisrpska. Do istine se ne može prečicom, ne može tek tako. Istina ne gleda kroz prste. I pošto tako stoje stvari, Srbi su uvređeni činjenicama i argumentima ovoga sveta – u stvari, uvređeni su posledicama svog ponašanja u takvom svetu, a ne nekakvim nepravdama koje trpe od drugih, zlonamernih i opakih, kako vole sebi da predstave stanje stvari. Srbi su jako uvređeni što nije po njihovom, što su posledice njihovog stava i ponašanja tako bolne. Srbima svašta pada na pamet – sve, samo ne da bi možda bilo bolje da ipak promene svoj odnos prema istini. Srbi ne shvataju da ne poštujući istinu ne poštuju sebe.”
(Vidi: Sreten Ugričić, “Uvređeni Srbi”, https://pescanik.net/uvredeni-srbi/; stranica posjećena 16. 12. 2023.)
Tko god pokuša odgonetnuti što se to sa Srbijom i Srbima događa posljednjih desetljeća (pogotovu od razdoblja previranja nakon smrti Josipa Broza Tita do danas) i zašto se ovaj narod (slikovito rečeno) vrti u krug i ne nalazi izlaza iz vlastitih proturječnosti, neminovno se mora vratiti u prošlost i analizirati fenomen velikosrpske ideologije protkane mitomanijom i megalomanijom, a to nije laka zadaća već zbog same činjenice da je riječ o vrlo složenoj pojavi uzrokovanoj kulturnim, vjerskim i političkim naslijeđem i uvjetovanom brojnim silnicama koje su kroz stoljeća (zahvaljujući djelovanju intelektualnih i crkvenih elita) kreirale znakoviti i osebujni “srpski duh” i “srpski pogled na svijet”.
Evo u čemu znanstvenica dr. Nada Popović (rođena Srpkinja koja živi i radi u Torontu – Canada) nalazi uzroke ovog “glavinjanja” Srba u vremenu sadašnjem i njihove nemogućnosti pronalaženja puta u budućnost. Zanimljivo – i ona smatra kako je temeljni problem u tomu što Srbi u većini ne prihvaćaju istinu i realnost kao neophodne uvjete za zdrav i civilizacijskim uzusima primjeren društveni razvoj. U recenziji knjige Srbi o Srbima: ‘Jesmo li čudovišta?’ (Sarajevo, 2001., str. 10), dr. Popović na jednom mjestu kaže i ovo:
“Istina je ‘ljuta rana’, ali je najefikasniji božiji lek. Popijmo ga danas, pre nego li bolest kao rak rana metastazira, zahvati nam celo telo, celu dušu i povede u nestanak. Zbog te rane koju nam u duši ureza zaluđujući zvuk zlokobne uvoštene guslarske žice, kojom nas epski mitomani zadojiše, opiše, kroz istoriju, doživljavamo poraz do poraza. Sečemo glave jedni drugima u začaranom krugu srpske etno-nacionalne retardiranosti. Izgubili smo gotovo sve svoje bitke. Opstajemo jer su nam geopolitičke realnosti tokom XIX i XX veka pogodovale više nego drugima. Naše protivnike porazili su drugi, a mi smo ‘jurišali’ iza, a nekad i ispred pobednika, kao vodiči francuskim, pa i nekim drugim generalima i njihovoj konjici. Ne možemo ni s kim u svome neposrednom okruženju, svi su nam krivi, samo mi kročimo ‘pravo po bespuću’ samo smo mi ‘nebeski’ i neće proći mnogo vremena, ako se pameti ne dozovemo, pa ćemo se svi tragično reducirani naći pod jednom šljivom na malom ostrvu usred uzburkane kosmičke kataklizme, kako to zloumno, maloumno, predvide voajer, srpski slikar Milić od Mačve. Ova knjiga razara, ova knjiga secira poraženu srpsku mitomansku ideologiju. To je dobro, to je njeno poslanje. Ideologija koja je razarala svetlo svojim mračnjaštvom, mora biti razorena. Ali prije svega u svesti samih Srba.”
(Vidi: Zlatko Pinter, Krvavi tragovi velikosrpske ideologije na kraju XX. stoljeća, Zagreb, 2023., str. 670.)
I na kraju, sjetimo se i onoga što je rekao pokojni premijer Srbije, Zoran Đinđić (ubijen 12. ožujka 2003. godine pred zgradom Vlade u Beogradu), nekoliko mjeseci prije nego je srušen s vlasti Slobodan Milošević:
“Postoje narodi koji smisao ne ubrajaju među nužne uslove svog postojanja”.
(Vidi: Vesna Pešić, Divlje društvo. Kako smo stigli dovde, Beograd, 2012., str. 9)
Ako jedan narod (u ovom slučaju Srbi – jer Đinđić je izvan svake razumne sumnje mislio upravo na svoj narod) “smisao ne ubraja među nužne uslove svog postojanja”, onda to znači kako se on ponaša izvan sfere smislenog, što će reći neracionalno, nerazumno i protivno logici. Da bi se izrekla ovako teška ocjena moraju postojati čvrsti razlozi, a da ih je njezin tvorac (inače filozof po struci) itekako imao, potvrđuju nam i slična promišljanja brojnih drugih intelektualaca iz srbijanskog miljea.
Postoji čitava plejada takvih slobodoumnih i slobodnomislećih ljudi demokratsko-liberalnog usmjerenja (poput dr. Latinke Perović, dr. Olivere Milosavljević, dr. Dubravke Stojanović, dr. Branke Prpe, prof. Radomira Konstantinovića, Bogdana Bogdanovića, Srđe Popovića, prof. Mirjane Miočinović itd.) koji također temeljne uzroke nesporazuma između Srba i svijeta (pa i najbližeg okruženja) vide u nemogućnosti međusobne komunikacije (zbog mentalne barijere uzrokovane mitskim pogledom na stvarnost koji još uvijek prevladava u srpskom narodu). Možemo, dakle zaključiti kako se (u najmanju ruku) značajan dio pripadnika ovog naroda najkomotnije osjeća upravo u tom ambijentu: izmaštanoj prošlosti uvjetovanoj mitsko-romantičarskom matricom; svijet je to u kojem je za Srbe rezervirana uloga “nebeskog naroda”, “Plemena Majke”, “etnogenetskog pupka Evrope i sveta”, “nad-rase” i “nad-nacije” i u čiju “izabranost” nema ni najmanje sumnje. Ne samo da su Srbi preteče svih ljudi na Zemlji – oni su najpametniji, najljepši, najhrabriji, najmudriji i u isto vrijeme najmiroljubiviji, najpitomiji, najhumaniji…i što je naročito važno: uvijek su na pravom putu, jer njihovim postupcima upravlja sam Bog (koji je, usput rečeno, također Srbin, od glave do pete). Već zbog same te činjenice, da imaju “tapiju” na cijeli svijet i da postupaju po “Božjem naumu” (jer oni su “produžena ruka Božja”) Srbi ne mogu počiniti zločin, niti mogu biti osvajači. Svi njihovi ratovi su “oslobodilački”, “pravedni”, “boguugodni”, čak “bogoliki”, a oni sami vječiti “mučenici” i trajno “ugroženi” (upravo zbog svoje krotkosti, dobrote i pitomosti).
I tako se zaokružuje jedna mitomanska, megalomanska teorija (upotpunjena filozofijom “svetosavlja”) koja se u suštinskom smislu ni po čemu ne razlikuje od fašizma (nacizma), a Srbima daje za pravo zauzimanje svih zemalja za koje smatraju da im po bilo kojem osnovu pripadaju, pa i preventivnim ratovima – s ciljem “sprječavanja novih genocida što su ih od svojih susjeda doživljavali u prošlosti” i stvaranja “Velike Srbije”, odnosno okupljanja svih Srba u jednu državu. Ovdje se stvaranje jedinstvene, etnički čiste i homogene Srbije shvaća kao “prirodno pravo” srpskog naroda i to je ono što je najopasnije u tom projektu – fikciji koji se nastoji ostvariti kroz razdoblje dulje od stotinu i dvadeset godina metodama genocida i etničkog čišćenja.
Promatrano s ovog gledišta, doista čudi naše nerazumijevanje svega što se u Srbiji i sa Srbijom (a posljedično i među Srbima u BiH, Crnoj Gori, na Kosovu pa jednim dijelom i u Hrvatskoj) događa posljednjih desetljeća, poglavito u godinama neposredno poslije smrti doživotnog predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita i pada Berlinskog zida (1989.) koji je označio raspad komunističkog sustava u Europi.
Prije svega, treba znati kako su među Srbima demokratski pokreti oduvijek bili marginalni i bez ikakvog bitnog utjecaja na društvena gibanja. “Zadrugarska” (plemenska) Srbija, Srbija sklona autoritarnim i autarkičnim režimima (u kojima glavnu ulogu ima Vođa – ili “Vožd”), izražena sklonost mitskom poimanju prošlosti (u kojoj se traži oslonac za sadašnjost ali i za budućnost) pri čemu su svi drugi narod (naročito susjedni) manje vrijedni i manje važni u odnosu na “nebeski” srpski narod dok njihova prava i interesi ne postoje, ono je što je kao moćna brana postavljeno ispred svakog razumnog, razložnog i suvislog pogleda na realnost i što priječi svaki oblik demokratske transformacije društva.
Ova “duhovna matrica” učinila je sasvim prirodnim i prihvatljivim shvaćanje kako je Kraljevina SHS/Kraljevina Jugoslavija samo proširena Srbija, a što se nakon Drugog svjetskog rata zahvaljujući moćnicima iz redova Srba i Crnogoraca u tadašnjoj KPJ (Aleksandar Ranković, Rodoljub Čolaković, Petar Stambolić, Slobodan Penezić Krcun, Milovan Đilas, Ivan Milutinović i drugi) u dobrom dijelu prenijelo i na tadašnju komunističku (socijalističku) Jugoslaviju. Srbi su tako, u većini smatrali da imaju pravo na Jugoslaviju i da se ona mora urediti sukladno njihovim potrebama i interesima. I to je u punoj mjeri došlo do izražaja i u krvavim događanjima 1990-ih godina, kad su Srbija i Crna Gora uz pomoć JNA i svoje pete kolone u Hrvatskoj i BiH krenuli u uništenje svega što nije srpsko na prostoru do “zapadne granice Srbije” označene linijom: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag. Strategijom spaljene zemlje, genocidom i etničkim čišćenjem nastojala se ne samo stvoriti “Veliku Srbiju”, nego izbrisati svaki trag postojanja drugih i drugačijih i to je smatrano prirodnim pravom srpskog naroda.
Dakako, mora se postaviti pitanje: Što se to u Srbiji, današnjoj “Republici Srpskoj” i među Srbima u cjelini, promijenilo od tada do danas?
Jesu li doživjeli katarzu? Nisu. Jesu li prihvatili i priznali krivnju za masovne ratne zločine i razaranja? Nisu. Je li se u svijesti njihovih najviđenijih intelektualaca (akademika, povjesničara, znanstvenika, literata, umjetnika) i klerika u SPC dogodio ikakav pomak na bolje? Ne (ili barem ne takav koji bi bio primjetan). Ima li u Srbiji uopće svijesti o masovnim zločinima počinjenim u ime “srpstva” i “Velike Srbije”? Ne.
Dapače – najveći zločinci (Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Željko Ražnatović Arkan, Milan Lukić, Veselin Šljivančanin, Milan Tepić, Milorad Luković Legija, Zvezdan Jovanović, Vojislav Šešelj i mnogi drugi) slave se kao najveći nacionalni junaci. Podiže se spomenik četničkom koljaču i zločincu Draži Mihailoviću, a zacijelo će ga dobiti i Slobodan Milošević. Po mnogima od ovih zločinaca imenuju se ulice, trgovi, škole. Susjedima se ponovno prijeti (naročito Hrvatskoj) a Srbija izaziva nerede diljem Balkana – od Kosova preko Crne Gore do Bosne i Hercegovine. Oko 85% tamošnje javnosti još uvijek podržava agresiju Rusije na Ukrajinu, čekaju se ruski tenkovi i šalju srpski dobrovoljci u pomoć “braći Rusima”. Srpski fašisti se nadaju povratku u “Republiku Srpsku Krajinu”, upiru oči u Putina i očekuju da im on omogući zaokruživanje granica “Velike Srbije”. Najutjecajniji mediji gotovo unisono šire mržnju, huškaju i posve su u službi velikosrpskog fašizma – i sve to pod dirigentskom palicom aktualne vlasti. Političari govore ono što narod želi čuti i zato nitko od njih ne spominje odmak od velikosrpske ideologije niti traži suočavanje s prošlošću.
Pa čemu se onda čudimo? Zar nije prirodno i normalno da se u takvom društvenom ozračju na vlasti smjenjuju sljedbenici istih onih fašista koji su Srbijom vladali 90-ih godina, odnosno puleni Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja? I danas su ponovno na političkoj sceni u savezu upravo oni: Aleksandar Vučić (danas najistaknutija osoba tzv. Srpske napredne stranke i predsjednik države čiji je mentor i politički otac Šešelj), Vojislav Šešelj, osuđeni ratni zločinac i četnički vojvoda i Ivica Dačić (vođa mladih Miloševićevih “socijalista” od 1990. godine, a u zadnjih 20-ak godina kotačić u svakoj garnituri vlasti u Srbiji). U staro društvo vraća se po svemu sudeći i bivši predsjednik Srbije (također četnički vojvoda) Tomislav Nikolić zvani Grobar.
Nasuprot ovoj fašističko-rusofilskoj garnituri, okupila se tobožnja “opozicija” u kojoj većina lidera i stranaka nije ništa bolja od sadašnje vlasti – izuzimajući nekoliko marginalnih strančica demokratske orijentacije i nedefinirani građanski pokret okupljen u koaliciju “Srbija protiv nasilja” koji više djeluje stihijski nego organizirano. U Srbiji i među Srbima nema ni naznake kritične mase koja bi mogla dovesti do stvarnih i kvalitativnih promjena na bolje u smislu prihvaćanja univerzalnih civilizacijskih vrijednosti slobodnog demokratskog svijeta.
Da bi se to postiglo, mora najprije postojati široko rasprostranjena demokratska svijest koja podrazumijeva odustajanje od velikosrpske ideologije – a toga nema ni u tragovima.
Dakle, nije pitanje hoće li ili ne stranka Aleksandra Vučića i njezini sateliti pobijediti na izborima 17. prosinca, nego s kojom razlikom u odnosu na opoziciju koja to (u suštinskom smislu) i nije. Oni koji su stvarna opozicija, na margini su i nemaju nikakvu težinu u javnosti, a izborni prag im je davni i neostvarivi san.
Zlatko Pinter
