By Aktualna “potpredsednica Vlade i ministrica kulture i informisanja” Republike Srbije, Maja Gojković, nedavno je izjavila kako “Srbija ne negira da je dubrovačka književnost i hrvatska” (dakle, osim što je “srpska” ona je i hrvatska – kako su “dobrohotni”!), potvrđujući tako navode iz spornog “Zakona o kulturnom nasleđu” što ga je srbijanski parlament usvojio 23. prosinca 2021. godine.
Spomenuta persona (Maja Gojković) spada u prvi ratni ešalon Šešeljevih četničkih jastrebova iz 90-ih godina prošlog stoljeća. Bila je među utemeljiteljima ekstremne paravojne organizacije, profašističkog Srpskog četničkog pokreta, koji se (zbog međunarodnog imidža Srbije) “transformirao” u Srpsku radikalnu stranku i to tako što je samo promijenio ime dok je sve drugo ostalo isto i u toj je ekstremnoj organizaciji obnašala dužnost glavne tajnice, zatim potpredsjednice Izvršnog odbora za Srbiju, a u vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH, u njezinom uredu u Novom Sadu obavljao se upis dragovoljaca – četnika koji su preko Srpske radikalne stranke novačeni i upućivani u rat, odnosno operacije etničkog čišćenja i genocida što su ih provodili na područjima zapadno od Drine. Poslije odlaska Šešelja u na sud u Den Haag (2003.) priklonila se Aleksandru Vučiću i Srpskoj naprednoj stranci nakon čega je obnašala brojne važne političke dužnosti, pa i predsjednice srbijanskog parlamenta.
I eto, ta i takva “gospođa ministarka” kojoj bi na ratnom putu iz 90-ih mogao pozavidjeti najveći broj četničkih “vojvoda” i koja bi da je pravde odavno završila na robiji zbog huškanja, organiziranja paravojnih bandi i poticanja na zločine etničkog čišćenja i genocida, danas nama Hrvatima “dobrohotno” poručuje kako ona nema ništa protiv toga da je dubrovačka književnost pored toga što je “srpska” i dijelom hrvatskog kulturnog naslijeđa – što su neki od naših medija dočekali sa simpatijama tumačeći sve kao “dobru volju” Srbije da se riješi nesporazum. Tragikomično. Mada je samo ponovila ono što stoji u Članku 23. spomenutog “Zakona o kulturnom nasleđu”, nekima je u Hrvatskoj i to dovoljno da pohvale gestu “dobre volje” beogradskih fašista i krivotvoritelja.
U svemu, važno je samo jedno: od te podmukle agresije se moramo braniti i obraniti, jer krajnje ciljeve jako dobro znamo: ne svojataju oni Marina Držića, Ivana Gundulića, Josipa Ruđera Boškovića i druge znamenite Dubrovčane zato što im je do njih i njihovih djela stalo i što uistinu vjeruju kako oni pripadaju “i srpskoj kulturi”, nego stoga da kroz to prisvajanje “dokažu” kako je jug Hrvatske “oduvek bio srpski” i u konačnici, kad to međunarodne okolnosti dopuste, ponovno krenu u osvajački pohod i otimačinu naše zemlje, baš onako kako su to već u nekoliko navrata činili – od XIV. stoljeća do posljednjih ratova 90-ih godina.
Nama običnim “malim” Hrvatima koji ne sjedimo u Saboru, ministarstvima ili EU parlamentu, ne preostaje drugo nego govoriti i pisati, pa ako treba i ponavljati u nedogled sve ono što je već toliko puta rečeno i napisano, u nadi da će nešto od toga čuti i oni koji imaju političku moć u ovoj zemlji – jer, od one druge strane koja sve to producira, za sada, nažalost, ne možemo očekivati razumne postupke.
Dokazi su nepobitni, a ima ih i na hrvatskoj i na srbijanskoj strani
U dubrovačkom arhivu postoje dokumenta koja potvrđuju kako su se spisi koji su dolazili iz Srbije vezano za trgovinu ili kakve druge poslove, prevodili na jezik koji se u to vrijeme koristio u ovom gradu. Dubrovački pisari od kraja XV. stoljeća bilježe kako su ti dokumenti pisani “in lingua serviana” (dakle, na jeziku “Serva” – potonjih Srba), dok se u XVI. stoljeću za taj jezik koristi izraz “lingua rasciana” (jezik Raške, Rascie, rašanski). Pri tomu je potpuno isključena mogućnost da bi taj termin (“rašanski”) označavao nacionalno-jezični identitet Dubrovnika, jer za Dubrovčane tog vremena biti Rašanin značilo je u isto vrijeme pripadati raškoj crkvi (budući da je država Raška postojala do 1345. godine i tek nakon toga se počinje rabiti odrednica “Srbija”). Naime, Dubrovačka Republika bila je strogo katolička država i u njoj su jedino Židovi imali pravo vjeroispovijesti – jer drugih konfesija nije niti bilo, sve do gradnje prve pravoslavne crkve u Dubrovniku, 1877. godine i pojave “katoličkih Srba” 1899. godine, a koji su bili propagandni projekt Beograda).
Nadalje, nikad do sada, u doslovnom smislu riječi, nigdje u dubrovačkim arhivima nije pronađen niti jedan jedini dokument u kojem bi se spominjalo “srpski jezik” ili autorstvo bilo kojeg “Serva”, “Rascijanca” ili “Srbina” – vezano za brojna književna djela, spise, znanstvene radove i sl., a o naslovima i referencama da ne govorimo. Toga, jednostavno NEMA.
Sve ovo što poduzima velikosrpska klika u Beogradu, ne samo da je bez ikakvoga utemeljenja, nego je očiti nastavak agresije na naše kulturno i znanstveno naslijeđe, s već naprijed spomenutim krajnjim ciljevima. I ne bi bilo loše da to shvatimo i dobro zapamtimo – kako nas povijest ne bi i dalje vraćala na prvu lekciju.
No, tu smo gdje smo i ostaje nam samo ponoviti neke od argumenata. Krenimo najprije s onim činjenicama koje su razvidne iz samih srpskih izvora.
Učitelj velikog crnogorskog pjesnika i državnika, Petra Petrovića Njegoša, Sima Milutinović Sarajlija, u prvoj polovici XIX. stoljeća piše kako je prvi autor koji je u to vrijeme počeo primjenjivati neku inačicu budućeg “srpskog jezika”, Dositej Obradović, poticaje da se narodni jezik uzme za temelj književnoga jezika dobio čitajući hrvatske autore Andriju Kačića Miošića, Vida Došena i Matiju Antuna Relkovića, te da je i sam Vuk Karadžić više puta priznao kako je oslonac za svoju jezičnu koncepciju našao u hrvatskoj tradiciji. U polemici s Milošem Svetićem (pseudonim novinara Jovana Hadžića), Vuk je (prema citatu koji navodi Sima Milutinović Sarajlija), napisao i ovo:
Mi svi znamo da se u nas počelo pisati narodnijem jezikom od vremena Dositija Obradovića koji je 1783 godine počeo Srpski pisati i govoriti da treba tako pisati. Ali da rečemo da su to počeli i prije Dositija Orfelin i Janković, koji su Srpski samo počinjali pisati ne kazujući za što to čine; opet svakojako mi nijesmo u tome uranili prije druge polovine osamnaestoga vijeka; a braća naša zakona Rimskoga, osobito Dubrovčani i Dalmatinci, pisali su u šesnaestome vijeku u najveći jek!! I naš Dositije mjesto ostaloga dokazivanja da valja za Srbe Srpski pisati, ili barem uz ono, mogao je slobodno kazati da se ugledamo na braću svoju zakona Rimskoga. Istina da ni oni svi nijesu pisali dobro i lijepo, kao ni u nas sad što se ne piše; ali su mnogi pisali tako čisto i dobro da im jezik i mi danas možemo uzeti za ugled, i da je u ostalijem Slavenskijem narodima teško naći spisatelja onoga vremena koji bi se s njima mogli isporediti.
(Vidi: Vijenac br. 478., 28. lipnja 2012.; https://www.matica.hr/vijenac/478/na-istoku-nista-novo-19082/; istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 13. 2. 2022.)
Nije li sam “Otac srpske azbuke i pismenosti” (kako i danas Srbi zovu Vuka Stefanovića Karadžića) ovdje bio posve jasan i određen i ne proizlazi li iz onoga što pišu on i Sima Milutinović Sarajlija, kako su poticaj za stvaranje vlastitog pisma Srbi našli u hrvatskoj književnosti i štokavskom narječju? No, potom se pojavljuju teze o tomu kako su “svi štokavci Srbi”, te da su “Srbi dali jezik Hrvatima” – u čemu prednjači sam Vuk Karadžić!
Iz mnoštva dokaza i činjenica, pogledajmo što je o samoj srpskoj književnosti i odnosu srpske književne tradicije i tekstova nastalih u Dubrovniku pisao jedan od najpoznatijih srpskih književnih povjesničara i kritičara za kojeg se nikako ne bi moglo reći da je bio naklonjen Hrvatima, Jovan Skerlić, u svom poznatom djelu Istorija nove srpske književnosti (Beograd, 1914. godine):
Na samom početku, autor kaže:
Stara srpska književnost živela je nešto duže no stara srpska država, lokalne književnosti su se počele javljati od XV veka, otprilike kada je nestalo stare srpske države, i trajale do početka XIX veka kada se javila nova srpska država i kada su se stvorile moderne književnosti srpska i hrvatska. Nova srpska književnost javlja se u XVIII veku, bez veze sa ranijim književnostima i nezavisno se razvija u XIX veku. Ono što naročito karakteriše tu novu srpsku književnost, to je samostalna tvorevina, bez tradicija, potpuno nezavisan organizam.
Stara srpska, srednjovekovna književnost, gotovo isključivo crkvenog karaktera, koju su crkveni ljudi u crkvenim idejama pisali za crkvenu upotrebu i za crkvene čitaoce, nije mogla biti od uticaja na jednu književnost novoga, svetovnog doba. Sva ta književnost liturgijskih trebnika, tipika, kanona, hronografa, zakonika, hagiografijskih spisa, ‘hvalnih žitija’ hristoljubivih i blagočestivih vladalaca i crkvenih velikodostojnika, u najboljem slučaju apokrifnih dela i bolesne crkvene romantike, sve je to bilo više pismenost no književnost u pravom smislu reči, i ako se danas broji u književnost to je u nedostatku čega drugog, i zato što je to tako dosada primljeno. Ne samo po svojoj sadržini no i po crkvenom, srpskoslovenskom jeziku, ta književnost bila je van naroda i njegova života. Uska po svojoj sadržini, nepristupačna oblikom i jezikom, ona se još više ograničavala i odvajala od života što se javljala samo u retkim i skupim rukopisima, i tako ulazila samo u mali krug povlašćenih čitalaca. O kraja XIV veka i u prvim desetinama XV veka, stara srpska književnost počela je unekoliko gubiti svoj isključivo crkveni i obredni karakter, i s nešto svetovnijom sadržinom i u većem broju stala se obraćati većem broju čitalaca. Knjige se počinju čitati i van manastirskih zidina, i u srpskom društvu onoga doba javljaju se ‘knjigoljupci’, često pominjani u ondašnjim zapisima. Ali najezda ‘bezbožnih i bogomrskih i bezakonih Agarjana’ učinila je kraj srpskoj državi u XV veku, i za srpski narod nastadoše ‘teška i nuždna vremena kada človeci na se smrt prizivahu a ne život’. XVI i XVII vek su najgora vremena koja je srpski narod preturio preko glave, i u takvim prilikama nije moglo biti reči o napredovanju književnosti. Crkveni ljudi su sve manje pisali, u štamparijama su se počele štampati crkvene knjige, ali prava književnost se nije mogla stvoriti.
I kada se u XVIII veku stala javljati nova srpska književnost, stara srpska književnost je bila mrtva i bez ikakva uticaja. U XVIII veku, kada se budilo istorijsko osećanje srpsko, jedva se nešto malo znalo za stare spomenike srpske pismenosti…
(…) Tek polovinom XIX veka, kada se naučni rad sredio u Matici srpskoj i Društvu srbske slovesnosti, istoričari i filolozi upoznaju Srbe sa njihovom starom književnošću, koja je od XVII bila samo jedan mrtav spomenik prošlosti. (str. 5 – 6.; istaknuo: Z. P.)
Što nam govori Skerlić, koji je inače bio zagovaratelj “integracije” hrvatske i srpske književnosti tvrdeći kako su Srbi i Hrvati jedan narod pa stoga trebaju imati i jednu književnost?
Prvo, potvrđuje kako Srbi sve do XVIII. stoljeća, kad je književnost u pitanju, nisu imali ništa osim crkvenih spisa namijenjenih crkvenim krugovima, te da je “nova srpska književnost” koja se počinje razvijati u XVIII. stoljeću bila “samostalna tvorevina, bez tradicija, potpuno nezavisan organizam“. Drugim riječima, Skerlić nam potvrđuje kako srpski narod do XVIII stoljeća nije niti imao književnost u onom pravom smislu riječi, te da je sve započeto iznova, dok je tzv. stara književnost bila “samo jedan mrtav spomenik prošlosti”.
Zato on u nastavku kaže:
I kada se u XVIII veku stala javljati nova srpska književnost, stara srpska književnost je bila mrtva i bez ikakvog uticaja. U XVIII veku, kada se budilo istorijsko osećanje srpsko, jedva se nešto malo znalo za stare spomenike srpske pismenosti.
(…) Kako i srednjovekovna književnost, tako i lokalne književnosti od XV do XIX veka nisu imale nikakva uticaja na stvaranje nove srpske književnosti. Dalmatinska književnost bila je kudikamo razvijenija, savršenija, književnija i modernija no stara srpska književnost. (str. 6.; istaknuo: Z. P.)
(Jovan Skerlić, Istorija nove srpske književnosti, Beograd, 1914.; dostupno na: https://www.antikvarne-knjige.com/elektronskeknjige/assets/uploads/Ist_nov_srp_knjiz.pdf)
Dakako, posve je nejasno zašto Skerlić pišući o “staroj srpskoj književnosti” (za koju inače kaže kako je nije ni bilo – jer to definira kao “pismenost”, a ne književnost) u tom kontekstu uopće spominje “dalmatinsku književnost” (o dubrovačkoj nema nigdje ni spomena!), što je utoliko zanimljivije jer u nastavku knjige iznosi izričit i nedvojbeni stav o tomu kako stara srpska i hrvatska književnost (pa i dalmatinska) nisu imale nikakve veze, te da je hrvatska književnost bila Srbima potpuno tuđa i nerazumljiva.
- nastavlja se
Zlatko Pinter
