By Ovih dana vode se „žestoke“ polemike o tome da i Milka Planinc dobije svoju ulicu u Zagrebu. Ako se to ili nešto slično dogodi, bila bi to jedna od najvećih političkih sramota političara i politikanata glavnoga grada Hrvatske. Naime, ulicu ni trg ni spomenik u Zagrebu nemaju ni bl. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić, ali ni Sveti Ivan Pavao II.!
A o Junacima hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata da i ne govorimo. Ako su i dozvolili da se po njihovim imenima i nazove neka ulica ili trg onda je to obično odobreno negdje na periferiji ovoga grada (Dubrava, Sesvete…).
Međutim, o Milki Planinc najbolje je izjavo komunistički razbojnik i ubojica Simo Dubajić, u razgovoru s Nikolajem Tolstojem. Rekao je:
- „Milka Planinc je bila u toj 11. dalmatinskoj brigadi koja je izvršila masakr (u Kočevskom rogu). I ona je određivala tko će ići na taj posao…Izričito se tražilo da to budu samo dobrovoljci i komunisti. Ona je bila komesar“.
Svi oni koji se zalažu da ulice i trgovi nose imena po takvim i sličnima, ovo su i te kako znali, i to im je nit vodilje, da prvo zagrebačke ulice nose imena po notornim partizanskim komesarima, a nakon toga, malo-pomalo doći će na red i ostali partizanski zapovjednici, oni koji su naređivali „Marševe smrti“, ubijanje u Maceljskoj šumi i Jazovki, pa sve do onih koji su nevine Hrvate nakon II. svjetskog rata (po zakonu!) trpali u Staru Gradišku, Lepoglavu, Goli otok…
Nakon Milke Planinc ulicu ili trg u Zagrebu mogao bi dobiti i neki srpski četnik, za „dobro djelo“, jer recimo nije poklao onoliko nevinih Hrvata koliko je mogao tijekom velikosrpske agresije, pa bi mu se aktualni politikanti i na ovaj način možebitno željeli odužiti (da pukneš od smijeha).
Ova drugarica je i te kako dobro znala što se događalo nakon 1945. godine. Sve do smrti o tome je šutjela, zatvarala oči, glumila nezainteresiranost. Kao – bilo je takvo vrijeme, i sa neprijateljima se trebalo obračunati. A Titovi partizani su se obračunavali hladno, izručivali su razoružani i nevini hrvatski narod svojim koljačima, a ovi su ih ubijali kao golubove na grani ili su ih pak mučili vodeći ih tzv. Križnim putovima, gladne, žedne, jadne po selima i gradovima diljem bivše Jugoslavije, gdje su ih organizirano dočekivale skupine sljedbenika tog masovnog ubojice i onako „spontano“ kako samo oni to znaju dovršavali krvavi partizansko- komunistički pir, bez suda i suđenja.
Ono što je neshvatljivo je i činjenica što se o strahotama Hrvata (ne samo onih oko Bleiburga) nije smjelo pisati ni govoriti sve do 1990., odnosno do početka stvaranja hrvatske države, jer bi ih ponovno stigle okrutne kazne raznih milke palninc . A sudionici tih zbivanja toliko su bili preplašeni da nisu htjeli „zucnuti“ ni riječ.
Kad je primjerice ugledni i cijenjeni redatelj Jakov Sedlar snimio i prikazao jedan od najboljih hrvatskih filmova, (po romanu i scenariju Ivana Aralice), s naslovom „Četverored“ (1999.), u kojem je prikazao tek mali dio stradanja nevinog hrvatskog naroda na Bleiburgu, poglavito protiv njega osobno, podigla se „cijela“ crvena Hrvatska. Čak i djeca bivših Udbaša, koji su i te kako zaposleni u medijima, pisali su protiv ovog filma, koji im je došao kao „prst u oko“. Nu, taj film trebalo bi prikazivati i u školama, kao što su nekada svi morali gledati „Mirka i Slavka“ ili pak „Desant na Drvar“.
Hrvati su poznati i po tome da mnoge stvari brzo zaborave i oproste. Tako se čuje da i Brozovim koljačima treba to isto učiniti. Međutim, naš odgovor je – ne zaboraviti i ne oprostiti, ako se nisu pokajali! Kad ste primjerice čuli barem od jednog partizansko-komunističkog koljača da traži oprost? Svatko od njih će vam reći – mi smo sve to radili po zakonu!
A tako je govorila i Milka Planinc!
Nu, baš zbog toga što se već početkom devedesetih godina prošlog stoljeća nismo odmah obračunali s partizansko-komunističkim zločincima, povijest se ponovila.
Badava se mi danas pitamo – Tko je odgovarao za ratne zločine nakon i u vrijeme II. svjetskog rata, kad su u pitanju „pobjednici“? Nitko! A tko je odgovarao za ratne i ine zločine u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, od onih koji su izgubili bitku, koji su iz Hrvatske bježali kao zečevi? Tek tu i tamo netko!
Hrvati, i iza Bleiburga i Domovinskoga rata u dušama nose tugu, a na tijelima ožiljke. Nikada se više ovaj napaćeni narod ne smije klanjati zlatnoj teladi, poput nekakvim milkama planinc! Mnogo je gubilišta Hrvata iza nas. U Sloveniji, kažu, nema zemlje, a da nije natopljena i krvlju naših očeva, braće, sinova, kćeri. Nu, ako u vrijeme komunizma nisu dali da se o tome govori, a kamoli da se pokopaju naši mrtvi, zašto se to ne dopusti danas? Koliko je još samo posmrtnih ostataka u Hudoj jami, Kočevskom rogu, Maceljskoj šumi i drugim nespomenutim masovnim grobnicama? Koliko je hrvatskih nevinih domoljuba masakrirano od Golog Otoka, Lepoglave, pa do Stare Gradiške? Na sva ta i druga mjesta, treba neprestano hodočastiti, tim više što smo svjedoci da bivši partizani ne zaboravljaju, ali i ne opraštaju navodne zločine koje su učinili njihovi protivnici.
U Jasenovcu, primjerice, nisu samo ustaše ubijale. Taj logor bio je i jedna od posljednjih postaja velike kolone hrvatskih zarobljenika iz Bleiburga. Baš na tom mjestu je završio njihov križni put. Kad ste čuli ili čitali nešto i o tome?
Ima ljudi koji su se nekim čudom uspjeli spasiti jugoslavenske i srpske čizme, odnosno metka. I svjedoče o tome što im se događalo te 1945.-te.
- „Hodali smo cijelog dana. Neprestano. Bez odmora. Bez hrane i vode. Poput preteškog zrelog voća s otežalih grana, iznemogli ljudi su padali, a krvnici-sprovodnici su ih ubijali“- napisao je jedan koji je preživio Bleiburg.
Međutim, taj krik i danas malo tko čuje!
Nu, na krvi tih ljudi uspinjale su se nažalost i razne milke planinc. Umjesto da dožive naše osudu, neki im daju priznanja i nagrade!
Sramotno da sramnije ne može biti!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
