By O pripadnicima bivše zloglasne UDB – e (komunistička Uprava državne bezbjednosti) u zadnje se vrijeme malo ili ništa ne govori i ne piše. Naime, otkako su u Njemačkoj osuđena dva zločinca te organizacije Josip Perković i Zdravko Mustač kao da je prestalo svako zanimanje za zlodjela koja su činili. Nešto su doduše o tima i tome pisali dr. Josip Jurčević i Bože Vukušić, ali su njihovi tekstovi i knjige na tu temu totalno marginalizirani i prešućeni. Ali, da se ne bi o njima i takvim stvarima govorilo, lukavo se prešlo na „plan b“, a to su navodni zločini u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), odnosno pozdrav „Za dom spremni!“. Međutim, zločini koje su učinili Udbaši, vjerni prije svega Titu i partiji, ne smiju se zaboraviti, a još manje ostati nekažnjeni, bez obzira što navodni stari Udbaš Josip Manolić priča da je bilo „takvo vrijeme“ i da su sve „radili po zakonu“ te da se nemaju čega sramiti. (Sinkopa!)
Žalosna je i neshvatljiva činjenica da je veliki broj Udbaša početkom stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, bez provjera, prešao na hrvatsku stranu. Čak su neki od njih uspjeli u novoj, hrvatskoj tajnoj službi zaposliti i svoje sinove, prijatelje i rodbinu. Na taj način većina od njih je poput kameleona okrenula „kapu“ i eto ih još danas u svim službama, pa čak i u najvišim državnim institucijama. Nekada su dušom i srcem radili za Jugoslaviju, i nosili kape sa zvijezdom, a danas s ponosom nose hrvatsko znakovlje, ali jednom dijelu njih Jugoslavija, nažalost, još nije izašla iz srca.
I onda se čudom čudimo kako riječ lustracija ostaje mrtvo slovo na papiru. Ili zbog čega se one koji rade i vole Hrvatsku relativno često proglašava „nacionalistima“, „ekstremima“, „neprijateljima“ i tome slično. To je stara Udbaška škola. „Svi“ su u krivu, samo su oni uvijek u pravu, samo su oni nedodirljivi, nekada i danas.(Kolika su primjerice zla nakon II. svjetskog rata učinili tzv. antifašisti, pa što- nikome ništa!?).
Hrvatska politika je svojedobno pružala žestoki otpor izručenju Mustača i Perkovića. Velika je sramota da se ove zlikovce nije sudilo u Zagrebu, da se spor morao voditi u Njemačkoj, a još je gore što je Hrvatska, odnosno što su njezini porezni obveznici navodno morali platiti i njihovu obranu.
S obzirom da se jednim dijelom i konkretno zna o zločinačkim aktivnostima UDB-e, pa čak i imena onih koje su ubijali, ranjavali, mučili ili protjerivali, što se čeka?
Žalosno je da je Hrvatska jedna od rijetkih država u kojoj su pojedini bivši pripadnici ove zloglasne organizacije našli svoje utočište.
Nakon II. svjetskog rata zločini Udbaša su se opravdavali brigom za Jugoslaviju, Tita i čuvanje (ne)demokratskog poretka. Ti su se ljudi okrutno obračunavali s protivnicima režima (sve po zakonu). Što su bili okrutniji, tim su bili na višim položajima i više cijenjeni. Nisu to naravno bili školovani kadrovi, obično su se u prvo vrijeme regrutirali iz svih „šegrtskih“ ili „loptoguračkih“ zanimanja. Dovoljno je bilo da imaju završen neki tečaj, pa čak i za „konduktera“, ali ipak je bilo najvažnije da vjerno služe Titu i partiji, i da za njih ništa drugo i ne postoji.
Koliko je to bila i ostala tajna organizacija najbolje se vidi i toliko godina nakon stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Drug druga ne izdaje, jer su svi imali umočene prste u „krv“. U Koprivnici, primjerice, godinama je mirno živio navodni stari Udbaš Pavle Gaži, kojeg je u vrijeme dok je bio sekretar Općinskog komiteta SK ovoga grada razotkrio Julio Kuruc. Tko ga je ikada pozvao na odgovornost? Nitko nikada do smrti, (umro u veljači o.g. u 94. godini života!), a da stvar bude još gora u Koprivnici su ga zadnjih godina proglasili i – počasnim građaninom!? Dok je Gaži bio na čelu Podravke ta je tvrtka imala više „rezervnih oficira“ nego je bilo branitelja u Vukovaru! Gdje su oni danas? Ni dva posto tih i takvih se nije javilo u obranu hrvatske Domovine.
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman sigurno je znao za bivše Udbaše oko sebe, od kojih su mu neki ala Manolić, Mesić i slični neprestano „radili o glavi“. Vjerovao je da će ih se prije ili kasnije riješiti, ali na žalost prerano je umro, baš kao i njegova desna ruka Gojko Šušak.
Inače, kako to da ni jednom hrvatskom redatelju ne pada ni na pamet da snimi i neki igrani film o djelovanju Udbe? To bi bilo puno zanimljivije nego da se stvaraju filmovi koji imaju gledanost malu veću nego što u razredu ima učenika. Đorđe Ličina koji je svojedobno objavio sam o sebi knjigu „Gnjida“ u tome bi mogao dosta pomoći. Ali i ne samo on.
Kad se govori o Udbi i Udbašima, poglavito nakon 1945., „nitko“ nije imao pojima o kakvoj se organizaciji radi, tko joj je stvarni „vlasnik“ i kakva su zlodjela gotovo svakodnevno obavljali njihovi pripadnici?! Ljudi su samo znali da nešto takvoga postoji te da ako će se o tome malo više zanimati da ih može „pojesti mrak“. Udbaši su osobito bili aktivni u vrijeme Informbiroa (IB), kada su stradali i mnogi nevini, najnaivniji, iluzionisti, pa i u moralnom smislu, najhrabriji komunisti. Tko je tada Titu rekao „ne“ obvezno je završio na Golom otoku, a članovi njegove obitelji također su bili gaženi „do koljena sedmog“. Malo vrijedi danas podatak da je i sam komunistički zločinac Aleksandar Ranković priznao da je „oko 47 posto Udbinih hapšenja bilo pogrešno“.
Nije istina da ni danas nitko ne zna tko su bili Udbaši iz tog vremena, gdje su sada i tome slično. Prije bi bilo da je strah od „Titove diktature“ i dalje prisutan, jer nikad se ne zna nije li Udba i dalje naša – sudba, ili, da se malo našalimo, nećemo li uskoro ponovno pjevati „Druže Tito, ljubičica bijela“?
Međutim, kako imamo Trg žrtava fašizma, tako bi trebali imati i Trg Udbinih žrtava!
Da se ne zaboravi!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
