By Više od tri četvrtine žitelja Republike Hrvatske s pravom iz dana u dan postavljaju ovo pitanje gospodinu Andreju Plenkoviću ukazujući mu da je izabrao krivi put i da Hrvatsku umjesto putem stabilnosti, mira i prosperiteta nezaustavljivo vodi stranputicom neimaštine, nemira i novih još dubljih podjela.
Iako je afera „Agrokor“ medijski, populistički, ali i objektivno najvidljivija u javnom prostoru, iako je ta afera dobrano uzdrmala temelje Plenkovićeve Vlade, postoji još cijeli niz neuralgičnih točaka i relevantnih ekonomskih pokazatelja koji jasno govore da Plenković nije ni približno uspio realizirati svoja programska načela o stabilnosti Hrvatske.
INA-MOL, brodogradnja, Petrokemija, rafinerija Sisak, porast javnog duga za gotovo 11 milijardi kuna, značajno usporen rast BDP-a, pad industrijske proizvodnje, porast uvoza prehrambenih proizvoda i rast cijena tih proizvoda za više od 10%, demografski slom, eksplozija nezadovoljstva blokiranih i ovršenih građana, dužničko ropstvo, ne provođenje nužnih strukturnih reformi, niz je problema koji objektivno mogu zabrinuti i najveće optimiste u Hrvatskoj. Premijer Plenković je na ljestvici popularnosti uvjerljivo najnegativniji političar, a njegova stranka nezaustavljivo statistički klizi prema dolje.
Ako tome pridodamo svjetonazorska pitanja, Istambulsku konvenciju, bezuspješno suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, pravi verbalni rat sa svim susjednim zemljama zbog neriješenih prijepora, svaki objektivni analitičar ili promatrač političkih zbivanja s pravom se pita: „Quo vadis“, gospodine Plenković? Adresa Andreja Plenkovića prava je i jedina adresa na koju ćemo uputiti ovo pitanje, jer on je osobno preuzeo punu odgovornost za budućnost Hrvatske prilikom preuzimanja vlasti proklamirajući svoju vjerodostojnost i neku novu stabilnost Hrvatske. Ako još radikalnije zaoštrimo pitanje političke odgovornosti Andreja Plenkovića za stanje u kojemu se nalazi Hrvatska danas potrebno je analizirati njegova osobna ideološka polazišta. Potrebno je vidjeti je li on preuzimanjem vlasti krenuo u borbu za hrvatsku stabilnost naoružan ekonomskim činjenicama ili je zapravo krenuo u svjetonazorsku bitku protiv onih koje je on označio ideološkim neprijateljima hrvatske stabilnosti? Ako rekonstruiramo događaje iz vremena kada je Plenković konstruirao svoju Vladu nakon parlamentarnih izbora, ako analiziramo njegovo preslagivanje Vlade nakon što je iz Vlade revolveraški izbacio Most, dobit ćemo odgovor na pitanje, koga je Plenković u Hrvatskoj naciljao kao glavne krivce za nestabilnost i podjele u društvu. Naciljao je i nemilosrdno lustrirao one koji su u dugom pobjedničkom nizu, voljom hrvatskih birača mijenjali one hrvatske politike koje su trasirali Mesić, Račan, Josipović, Milanović i ostali apologeti propalog jugoslavenstva, a istovremeno je u koaliciju prigrlio glavne ideologe tih neuspješnih i gotovo poraženih politika, dajući im umjetno disanje i nova krila. Da bi paradoks bio još veći, Plenković je lustrirao one koji su mu značajno donijeli izbornu pobjedu, a ustoličio one koji zapravo nemaju nikakav izborni legitimitet. Tim potezima, koje mnogi objektivno nazivaju katastrofalnim političkim pogrješkama, Plenković se zapravo javno svjetonazorski legitimirao i sam sebe pozicionirao na platformu neoliberalne, lijeve provenijencije. Plenković te poteze ne vidi kao katastrofalne, jer svjetonazorski pripada onima koje je ustoličio, a ne onima koje je lustrirao. Svjetonazorski pripada onima koji su po svim Božjim i prirodnim zakonima objektivno glavni kandidati za lustraciju.
Kada u tom svjetlu postavimo pitanje, „Quo vadis“, gospodine Plenković možemo dobiti samo jedan ispravan odgovor. Andrej Plenković nezaustavljivo ide prema velikoj koaliciji! Danas je više nego kristalno jasno da je taj put prema velikoj koaliciji u Hrvatskoj Plenković pažljivo i planski trasirao od samog dolaska na čelo HDZ-a i Hrvatske Vlade. Oni analitičari koji su pažljivo promatrali djelovanje Andreja Plenkovića u EU parlamentu vide da je plan rušenja domoljubnih politika Tomislava Karamarka pomno pripremljen i puno ranije.
Izbacivanje Mosta iz Vlade nije se dogodilo slučajno niti se dogodilo zbog krize u Agrokoru. Izbacivanje Mosta iz Vlade pomno je planirana operacija, kako bi se HNS-u otvorio put u Banske dvore, a HNS je zapravo probni balon i most preko kojega treba spasiti devastirani SDP i one politike koje su do nogu poražene na svim izborima u proteklih pet godina. Da nije bilo Agrokora, Most bi bio izbačen iz Vlade zbog zakona o arhivima, zakona o HNB-i ili bi se našao bilo koji trivijalni razlog za razvrgavanje koalicije s Mostom. I HDZ-u i SDP-u Most i Živi zid su trn u oku, remetilački faktor u političkoj podjeli plijena i zbog toga ih treba marginalizirati, uništiti, maknuti s političke scene, a to se može jedino velikom koalicijom. Na uništavanju „trećih puteva“ u Hrvatskoj uvijek su zdušno i složno zajednički radili i SDP i HDZ kako se ne bi poremetila „jednostranačka“ parlamentarna demokracija u Hrvatskoj.
Nagla odluka Plenkovića da ratificira Istambulsku konvenciju bez sumnje je ustupak Bruxellesu, Pupovcu, HNS-u i SDP-u, jer bez ruku SDP-a Isatmbulska konvencija mu ne bi prošla u Saboru. Ratifikacija Istambulske konvencije naišla je na otpor jednog dijela vrha HDZ-a, jednog dijela HDZ-ovih zastupnika u Hrvatskom saboru i da bi Plenković proveo u djelo taj nalog iz Bruxellesa bilo je nužno stvoriti savez sa SDP-om. Istovremeno, kako je i sam najavio, Plenković će se dodatno obračunati sa takozvanim ekstremistima u HDZ-u, ustašama, katolibanima i Karamarkovim spavačima i njihove ruke mu više ne će biti potrebne kako bi sačuvao Vladu od pada koji mu evidentno prijeti. Za takvo dodatno discipliniranje HDZ-ovih domoljuba i demokršćana Istambulska konvencija došla mu je kao naručena i konačno Plenković stvara HDZ po svom svjetonazorskom ukusu, na zadovoljstvo Bruxellesa, Pupovca, HNS-a i SDP-a.
Pitanje je samo hoće li, a ako hoće kada, HDZ-ova baza konačno staviti na dnevni red pitanje Plenkovićeve unutar stranačke političke odgovornosti zbog uništavanja i potpunog raskola u velikoj, Tuđmanovoj državotvornoj stranci. Taj evidentni raskol reflektirat će se dugoročno štetno kako za sam HDZ tako i za Republiku Hrvatsku. Hoće li mu stranačko vodstvo, članovi i simpatizeri HDZ-a postaviti pitanje sa jasnim odgovorom: „Quo vadis, gospodine Plenković“? Došlo je vrijeme za konkretna pitanja i jasne odgovore, a na ta legitimna pitanja možemo dobiti precizne odgovore jedino na izvanrednim unutarstranačkim izborima u HDZ-u na kojima Plenković ima šansu potvrditi ispravnost svojih politika ili odstupiti ako ostane bez bazične potpore.
Kazimir Mikašek-Kazo
