By Vjerojatno sam svima postao dosadan jer stalno govorim o srpskoj naci-fašističkoj agresiji na Hrvatsku, dok su hrvatski političari po nalogu Pupovca i Vučića izbjegavali koristiti i riječ agresija. Tako su vjerojatno štitili predsjednika Josipovića koji je tražio povlačenje hrvatske tužbe za genocid. Zelinski nije hrvatski političar:
CIJELI SVIJET ZGROŽEN ZLOČINIMA U BUČI: ZELENSKI OPTUŽIO RUSKE SNAGE ZA GENOCID
Zato je dovoljno pročitati samo jedan komentar na taj tekst:
Nemoguće da bi rusi napravili tako nešto. Pa svako sa zdravim očima vidi da Ukrajinci dočekuju ruske osloboditelje sa cvijećem u rukama. Razrušeni gradovi i mrtvi na ulicama su samo loš CGI, a milijuni izbjeglica plaćeni glumci – kolege Zelenskog… Pa zar ćemo vjerovati mainstream medijima a ne bivšem kgb-ovcu koji je toliko dugo na vlasti da mora da je duša od čovjeka.
Da, zašto bi hrvatski političari i posebice tadašnji Predsjednik RH Josipović i Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić vjerovali da je njima drag srpski narod sa cvijećem išta zlo napravio u Vukovaru. Sigurno su s pravom tražili povlačenje tužbe. Čudno je zato da je stalni Sud u Haagu ipak u presudi govorio o nekim genocidnim radnjama, agresiji i sl. Naš bivši predsjednik je i profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu pa je očito gandalfthegrey ozbiljno mislio, zar ne?
A Vukovar danas spominju mnogi. Npr.:
UKRAJINSKI MINISTAR: VEĆ SADA JE U BUČI BROJ POGINULIH VEĆI NEGO U VUKOVARU
Vratimo se članak u kome je Zelinski optužio Rusiju za genocid. Uradio je ono što se hrvatski političari nisu nikada usudili i pomisliti. Taj tekst završava s Mariupoljem, pa čitam:
Ljudski život u Mariupolju gotovo je bezvrijedan
A tamo je pukovnija HOS, pardon AZOV. Znamo da današnjim predsjednicima države i vlade RH nisu dragi ti HOS-ovci. Na njih se ugledao i Putin. Ni njemu nije draga pukovnija AZOV.
Iako sam i ja već pisao o tome ipak treba vidjeti kako o tome piše Višnja Starešina:
MEDVEDEV S PANTOVČAKA‘ MARIUPOLJU NE VJERUJE
04 Travanj 2022
Nije uopće upitno imaju li ruski ratni planeri nakanu nakon ulaska u Mariupolj (dati) poubijati zarobljene ukrajinske vojnike i oko grada napraviti više Ovčara
Kaže da u Ukrajini ‘nema zvjerstava kao kod nas‘, ne bi iznenadilo ni da citira Veselina Šljivančanina
Peglajući (neuvjerljivo) svoje ruske veze i poveznice, aktualni hrvatski predsjednik Zoran Milanović upustio se i u ocjenu zvjerstava i okrutnosti ruske agresije na Ukrajinu. “U svakom ratu ima zločina, ima i u ovom. Ali nema zvjerstava kao kod nas”, poručio je nimalo slučajni predsjednik Hrvatske. Kazao je to u trenutku kada, vezano uz rusku invaziju na Ukrajinu dominiraju dvije teme: zasad odlučni europski odgovor na rusku ucjenu isporukom plina (zahtjev za plaćanje u rubljima) i humanitarna katastrofa koja prijeti braniteljima i stanovnicima Mariupolja, grada koji zajedno sa svojim stanovništvom nestaje pod ruskim raketiranjem.
Te dvije teme i nisu sasvim nepovezane. Naime, u interesu Vladimira Putina i ruskog vojnog vrha jest do krajnosti zaoštriti “plinsku” ucjenu Europe i time skrenuti pozornost s evakuacije Mariupolja, prepustiti ruskoj vojsci završnicu pada i okupacije tog ukrajinskog grada, dok se Europljani domišljaju kako doskočiti plinskom šoku.
PARALELA S HOS-OM
Mariupolj je za Vladimira Putina i njegova ministra obrane Sergeja Šojgua umnogome ono što je Vukovar bio za Slobodana Miloševića i Veljka Kadijevića. Iznad svega, to je mjesto na kojem nastoje slomiti duh ukrajinske obrane. Gledano s geopolitičke strane, nadzorom nad Mariupoljem Rusi bi učinili korak dalje prema kopnenom povezivanju okupiranog Donbasa i anektiranog Krima i približili se ostvarenju svojih minimalističkih ratnih ciljeva. Da bi osvajanje Mariupolja postiglo oba ta cilja, gotovo je nužno okupaciju grada zapečatiti zločinom, pretvoriti ga u ruševinu i stratište, što će barem u ruskim očima biti jamstvo da više nema ukrajinskog povratka u Mariupolj.
Posebna su ruska meta, dakako, pripadnici Azov pukovnije, koja je sastavni dio ukrajinske vojske, a koju ruska propaganda ustrajno portretira kao neonaciste, od kojih oni, eto, “oslobađaju” Ukrajinu i Ukrajince. I tu je ponovno prepoznatljiva paralela s Vukovarom: u ruskoj ratnoj propagandi Azov je u Mariupolju ono što je u srpskoj ratnoj propagandi HOS bio u Vukovaru 1991.: dakle, oni su najveći neonacisti/najveći ustaše crnokošuljaši, dok su ostali branitelji i stanovnici grada obični neonacisti/obični ustaše.
Gledajući kako se posljednjih dana steže obruč oko Mariupolja, operacija ruske vojske sve više podsjeća na operaciju JNA u posljednjim danima opsade Vukovara. Ruska vojska nameće svoj potpuni nadzor nad evakuacijom stanovništva, igra se pritom s europskim prijedlozima i dragovoljcima za predvođenje humanitarne evakuacije (Macron), ignorira i omalovažava Međunarodni crveni križ (dok ovo pišem baš su raketirali njihovo skladište), skreće prema Rusiji odabrane humanitarne konvoje Ukrajinaca, čija daljnja sudbina postaje neizvjesna. U Mariupolj su uputili pripadnike Wagnera, naizgled privatne vojske koju, međutim, poznavatelji smatraju tek produženom rukom ruske vojne obavještajne službe GRU, kao i paravojsku Putinova privatnog Čečena i generala ruske vojske Ramzana Kadirova, koji su druga produžena ruka ruske vojne obavještajne službe.
U vukovarskoj paraleli wagneri bi bili Arkanovi tigrovi, a Kadirovljevi bi više sličili Šešeljevim Belim orlovima. Prije pada Vukovara, arkanovci i šešeljevci pridruženi su (kao produžene ruke KOS-a) jedinicama JNA kako bi nakon okupacije postali djelomični izvršitelji, ali iznad svega i zaštitno lice pokolja i najzvjerskijih zlostavljanja nad braniteljima i civilima grada, koje je organizirao i njima u svakom segmentu upravljao sam vrh obavještajne službe JNA (kolokvijalno KOS).
SLIČNOST DVIJU AGRESIJA
Ta sličnost modela srpske agresije na Hrvatsku i ruske agresije na Ukrajinu, operacije JNA nad Vukovarom i operacije ruske vojske nad Mariupoljem, uloge tzv. srpskih paravojski u sklopu operacija JNA i tzv. ruskih privatnih vojski u operacijama ruske vojske toliko je velika da izaziva zebnju kod svakog tko imalo znade što se događalo u Vukovaru nakon pada i okupacije grada. Imajući na umu vukovarski model, nije uopće upitno imaju li ruski ratni planeri nakanu nakon ulaska u Mariupolj (dati) poubijati zarobljene ukrajinske vojnike, osobito pripadnike Azov pukovnije koji im padnu u ruke, zdravi ili ranjeni, imaju li nakanu napraviti više Ovčara oko Mariupolja, a dio branitelja i civila poslati na daljnje zlostavljanje u logore u Rusiji iz kojih će “nestajati”.
Pitanje je može li se učiniti išta da se to spriječi? Nažalost, upozoravanje na tu opasnost je gotovo jedino što se izvana može učiniti. Ja mogu podsjetiti na sličnost Vukovara i Mariupolja. Hrvatski predsjednik mogao bi učiniti mnogo više da se takvo upozorenje čuje. Kao hrvatski predsjednik, iz pijeteta prema mariupoljskim, ali i vukovarskim žrtvama.
No naš Medvedev s Pantovčaka, u trenutku kada je Mariupolj pred padom, kaže da u Ukrajini “nema zvjerstava kao kod nas”!!! Više čak i ne bi iznenadilo da nakon okupacije Mariupolja citira Veselina Šljivančanina, koji je dan nakon noćne egzekucije na Ovčari za beogradsku televiziju izjavio: “U Vukovaru je mir. A to što čujete neke pucnjeve noći, to su naše operacije… i sve ono što se događa noću”. Kad je o ruskoj agresiji na Ukrajinu riječ, naš Medvedev s Pantovčaka i profesor Veselin Šljivančanin su ionako na vrlo bliskoj frekvenciji.
Iako Starešina s pravom govori o Milanoviću koji je iz stranke Iva Josipovića, ne treba zaboraviti ni Plenkovića koji je iz stranke kojoj je stvarni vođa Pupovac i koji je uklonio spomen obilježje poginulim HOS-ovcima i to zbog njihovog od hrvatske država odobrenom amblema. Pupovac je tražio pa se moralo poslušati. Vjerovali ili ne?
Ukrajinci znaju što je prošla Hrvatska i znaju da je njihova država napadnuta. Zlo pobjeđuje ako zločinac zadrži i djelić njihove države. To sada su zapadne zemlje blago reagirale na ruska osvajanja koja traju već 8 godina. Uostalom podržavali su i fašističku agresiju na Hrvatsku i BiH i na razne načine nagrađivali naci-fašističke agresore. Sve do današnjih dana. Hoće li se političari koje su oni doveli na vlast u RH usuditi i vjeruju li oni uopće u to da se takva ostvarenja trebaju bolje reći moraju promijeniti:
Josip Pečarić
