By Budući da se u politici ništa ne događa slučajno, nego da iza svakog događaja i postupka stoji određeni javni ili tajni plan, onda u tom kontekstu treba promotriti nekoliko posljednjih događaja koji su uzburkali domaću javnost, ali i raskrinkali izdajničku politiku hrvatske vladajuće kaste. Prije svega radi se o skandaloznoj izjavi predsjednika Europskog parlamenta talijanskog političara Antonija Tajanija koja se drukčije ne može protumačiti nego kao iredentistički izraz pretenzije na dijelove teritorija hrvatske države. Na to se nadovezuje još skandaloznija odluka zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića o dodjeli medalje zadnjem jugoslavenskom ministru „spoljnih poslova“ Budimiru Lončaru koji je zalažući se za embargo na izvoz oružja u tadašnju Jugoslaviju razoružanu Hrvatsku vojno prepustio velikosrpskoj agresiji. Važno je naglasiti da je to prije svega bila odluka Andreja Plenkovića koji sluša Budimira Lomnčara a ne samog Milana Bandića. Konačno Zagreb je po drugi put simbolično pao pod naletom velikosrpskog agresora, jer se jedino tako može ocijeniti proslava u Mimari Dana Republike Srbije, ali i Dana Vojske Srbije usred glavnog grada Republike Hrvatske.
Svi događaji samo potvrđuju ocjenu vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave da je Hrvatska suočena s kontinuiranom velikosrpskom puzajućom agresijom pri čemu je grad Vukovar epicentar te agresije. U otvorenom suučesništvu u toj agresiji sudjeluju i pripadnici hrvatske političke garniture na čelu sa premijerom i predsjednikom HDZ-a Andrejom Plenkovićem koji se nizom svojih postupaka u posljednje vrijeme priključuje novoj ofenzivi što se koordinirano vodi iz Beograda. U njoj sudjeluje velikosrpska „peta kolona“ na čelu sa zastupnikom u Hrvatskome saboru i predsjednikom SNV-a Miloradom Pupovcem, ključnim svjedokom u slučaju dr. Ivana Šretera, i uz svesrdnu potporu vodećih medije na čelu s Hrvatskom radiotelevizijom. Toj ofenzivi priključila se posljednjim izjavama i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović. Ona je u povodu četvrte obljetnice njezinog predsjedničkog mandata između ostalog izjavila kako povlači svoju raniju izjavu da je „Za dom spremni“ stari hrvatski poklik, pravdajući se da su je tako savjetovali savjetnici. Budući da je predsjednica Republike Hrvatske predsjednica svih građana ona mora voditi računa, bez obzira kako je savjetuju njezini savjetnici, o tome da je nekoliko prekršajnih sudova odbilo kvalifikaciju o tom pozdravu kao ustaškom. U širem smislu to je i pitanje slobode govora garantirane Ustavom, jer suvremena Hrvatska ne počiva na temeljima komunističkog antifašizma nego je njezin temelj Domovinski obrambeni rat u kojemu je pozdrav „Za dom spremni“ zakonski potvrđen kao pozdrav dobrovoljačkih postrojbi HOS-a. Koliko je u ovom slučaju predsjednica kratka vidi se i u tome što je ustala protiv prekršajne kazne Zoranu Ercegu braneći njegovo pravo na slobodu govora, a s druge strane je protiv Ustavom zajamčene slobode govora kad je u pitanju pozdrav „Za dom spremni“ koji nije zakonom zabranjen niti bi trebao biti.
Činjenica jest da je Hrvatska izložena novoj propagandnoj velikosrpskoj ofenzivi i da hrvatska politika jednostavno nema odgovarajućeg odlučnog odgovora na tu ofenzivu, pa izgleda da je u Domovinskom obrambenom ratu Hrvatska bila gubitnik a ne pobjednik kako to često u svojim istupima naglašava ministar obrane Damir Krstičević. To međutim ni slučajno ne spominje sam premijer Andrej Plenković koji je nota bene praktički bio vojni dezerter kad se protiv JNA i četničkih postrojbi vodila borba za hrvatsku slobodu i samostalnost. Zašto službena Hrvatska nema odgovor na tu puzajuiću velikosrpsku agresiju? Odgovor je jednostavan: zato što je sadašnja vladajuća garnitura suučesnik u toj agresiji.
Ta velikosrpska ofenziva na unutarnjem planu najočitije se manifestirala odnosom službene politike prema listopadskom mirnom prosvjedu u Vukovaru zbog neučinkovitosti, bolje rečeno sabotaže hrvatskog pravosuđa da se procesuiraju četnički zločini počinjeni u velikosrpskoj agresiji. Tragično je da je sama Vlada na čelu s premijerom Plenkovićem koja bi to trebala provoditi bila protiv tog mirnog prosvjeda, a još je tragičnije da su zabranu sudjelovanja na tom prosvjedu poštovale brojne braniteljske udruge i tzv. Generalski zbor. Zbog kapitulantske politike vodstva iz Generalskog zbora istupilo je nekoliko časnih generala. Svi koji su bojkotirali miran prosvjed u Vukovaru bili su u funkciji velikosrpske agresije, a taj bojkot dao je toj velikosrpskoj puzajućoj agresiji novi zamah što su potvrdili događaji nakon prosvjeda u Vukovaru. Sad je ta puzajuća agresija dobila i vanjskopolitičku dimenziju, jer se u nju sa skandaloznom izjavom o talijanskoj Istri i Dalmaciji uključio ni manje ni više predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani, a da nakon njegove izjave sa službene strane osim mlakih reakcija nije na pravi i odgovarajući način reagirala ni predsjednica Republike ni premijer ni ministarstvo vanjskih poslova, kako su to učinili slovenski državni organi. Iako je Antonio Tajani talijanski političar, prava adresa za oštar prosvjed bio je Europski parlament. To se međutim nije dogodilo.
Nova izdaja državnog vrha: Vojska Republike Srbije simbolično osvojila Zagreb
Zato se dogodilo obilježavanje Dana Republike Srbije i Dana Vojske Srbije u zagrebačkom muzeju Mimara. Događaj je jednostavno prešućen u vodećim medijima koji su na najbolji način demonstrirali odnos prema lažnim vijestima, budući da se taj događaj nije pojavio, a trebao se pojaviti, ne kao obilježavanje tog dana nego kao novi primjer puzajuće velikosrpske agresije protiv Hrvatske. „Lažna vijest“ je u tome što se to prešutilo. Pored već poznatih osoba koje zagovaraju neko novojugoslavenstvo poput Stipe Mesića, Budimira Lončara i sličnih kreatura događaj su uzveličali službeni predstavnici Republike Hrvatske. Tu je pored ostalih bio izaslanik predsjednice Republike Dario Mihelin, potpredsjednik Hrvatskoga sabora Furio Radin, pomoćnici ministrice vanjskih i europskih poslova Boris Grigić i Amir Muharemi (proglašen u SAD za „persona non grata“), naravno Milorad Pupovac koji smatra da je njegov glavni grad Beograd. Koliko je daleko u toj puzajućoj velikosrpskoj agresiji prisutno i srbijansko veleposlastvo u Zagrebu može se vidjeti iz informacije na njezinoj web stranici gdje za njih ne postoji Republika Hrvatska nego samo R. Hrvatska. To je ipak nešto bolje od prakse Srpske pravoslavne crkve koja Hrvatsku kao takvu uopće ne priznaje.
U cijeloj priči najtragičnije je što na tu eskalaciju puzajuće velikosrpske agresije nema odrešitog odgovora institucionalne hrvatske politike, naravno osim pojedinačnih intervencija poput vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave i nekih manjih stranaka pčoput Mosta, čiji je glasnogovornik Nikola Grmoja optužio Andreja Plenkovića za veleizdaju, ili Hrastovog zastupnika Hrvoja Zekanovića koji kaže Plenkoviću da nam se Srbija ruga. Ne samo to, nego Srbija na temelju sporazuma koji je izdajnički potpisao bivši državni odvjetnik Mladen Bajić progoni hrvatske branitelje, pa je tako na red došao ministar obrane Damir Krstičević. Svi oni koji su branili Hrvatsku od ratne velikosrpske agresije potemncijalni su optuženici pred srbijanskim sudom za ratne zločine, jedino se to ne odnosi na predsjednika Vlade Andreja Plenkovića zbog dva razloga. Prvi je da nije sudjelovao u obrani Hrvatske od velikosrpske agresije, a drugi je da je u sadašnjim okolnostima suučesnik u novoj puzajućoj velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.
Vjekoslav Krsnik
