By Notorni odvjetnik Ante Nobilo uz ostalo je izjavio kako bi „Tuđman sigurno pomilovao Perkovića i Mustača“!
Dakle, na prijedlog ovog tzv .i estradnog odvjetnika to može izjaviti (i ostati živ) samo netko poput njega, kojem se malo što može vjerovati.
Kako bi utemeljitelj hrvatske države „sigurno pomilovao ova dva okorjela udbaša“ kad ga je njihov odvjetnik u vrijeme komunizma, kad je bio visoko rangirani i provjereni Udbaški kadar, kao tadašnji zamjenik javnog tužitelja, želio strpati iza rešetaka i kad je sve činio da u svakom pogledu zagorči život i cijeloj obitelji Tuđman?
Umjesto da zbog toga danas bude na stupu srama, pa da i odgovara zbog zlodjela koja je činio nevinim Hrvatima, Nobilo i dalje besramno izigrava nekakvu veličinu.
Naime, Ankica Tuđman, supruga utemeljitelja hrvatske države, u svojoj knjizi „Moj život s Francekom“ (Večernji list, 2006., str. 289.) među ostalim ističe da je Tuđman od tada visokih partijskih funkcionera (Mika Špiljak, Josip Vrhovec…) tražio da mu se ukine „sigurnosna mjera“ javnog nastupanja u tisku, na radiju, televiziji i javnim skupovima, da mu se dopusti tiskanje knjiga, da mu se vrati putovnica i tome slično, na što je Anto Nobilo 15. ožujka 1989., kao zamjenik okružnog javnog tužitelja, „odgovorio“ i to „zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka protiv Franje Tuđmana… jer je dana 28. 2. 1989. godine u Zagrebu u prostorijama Društva književnika Hrvatske, na prigodnoj tribini pred većim brojem okupljenih građana održao javni govor…“!
Sva je sreća da je kasnije odbačena Nobilova prijava protiv Tuđmana, ali se i dalje postavlja pitanje- što bi se dogodilo s Hrvatima i Tuđmanom da su tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata pobijedili srpski okupatori?
Gdje bi bio Tuđman, a gdje Nobilo?
Razni nobili nikada nisu i nikada ne bi oprostili utemeljitelju hrvatske države, a ni samom hrvatskom narodu, a danas jadni i žalosni Nobilo „sigurno zna da bi Tuđman pomilovao Perkovića i Mustača“, kao što je bez razloga pomilovao i njega i njemu slične, kojima zvijezda nikada nije izašla iz srca.
Nego, potpisnike zahtjeva za pomilovanje Perkovića i Mustača uz ostalo treba pitati: Zašto se nisu založili za svog kolegu, također hrvatskog generala Vladimira Zagorca, koji je za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države dobio više državnih odličja nego što ih imaju oni svi zajedno?
O generalu Zagorcu najviše zna general Čermak, jer mu je u vrijeme Domovinskoga rata navodno bio vozač i navodno su zajedno krenuli u poslovne vode.
Ni jedan ni drugi do 1990. nisu imali „ništa“, a onda kad je počeo rat stekli su milijarde – sve po zakonu. Istina, Zagorca su kasnije ulovili u kriminalu, ali njegovi drugovi i dalje uživaju kao „narodni heroji“. Dokle?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
