By Opet je bilo burno u klupama Hrvatskog sabora, (7. veljače 2024.), a kako i ne bi, kad se birao novi glavni državni odvjetnik, koji nikako nije bio po volji ljevičara, ili bolje rečeno većine Jugoslavena, koji su zaboravili da se i u ovoj najvažnijoj državnoj instituciji odluke donose većinom glasova.
Međutim, prije ove rasprave, atmosfera u sabornici, s lijeve i desne strane, bila je kao na nekom nogometnom derbiju, recimo Dinama i Hajduka.
Čitavo vrijeme, nažalost, nije bilo ni jedne (ali baš ni jedne) tzv. „civilizirane“ rasprave, već su samo i isključivo padale uvrede i klevete, a svako malo i optužbe o kriminalnim i inim radnjama čas jednih, čas drugih.
To nisu bile riječi intelektualaca, već pretežno riječi “sajmišta”, tu nije bilo ni “h” od hrvatstva i Hrvatske. Nu, činjenica je da se i u drugim tako visokim domovima žustro raspravlja, da u pojedinim “balkanskim” državama zastupnik na zastupnika baca stolice i sve što mu je pri ruci, ali zar nam takav način rada treba biti primjer? Od onih koje je izabrao narod na slobodnim i demokratskim izborima očekuje se da imaju barem malo poštovanja, kulture, barem prema onima koji su im dali glas, ali kod nas su i po tom pitanju okrenute ploče, pa kad netko bude izabran na neku funkciju više ga uopće ne zanima što misle birači, što misli narod, a najmanje što misle hrvatski branitelji i stradalnici hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Branitelji su, inače, (općenito), za većinu “zadnja rupa na svirali”! Zamislite da tako kako se raspravlja primjerice na saborskom “aktualnom satu” da tako vode sastanke liječnici, učitelji, profesori, branitelji, svećenici, pa i djeca u dječjim vrtićima? Tu nema poštovanja ni s jedne ni druge strane, svatko je svakome vuk, svatko se svakome „cereka“! Tako je bilo prije, tako je i sada, samo još izraženije. Sabor je na žalost postao lijepa predstava za narod. Dobro je da se neki zastupnik nije još založio da gledanje pojedinih saborskih sjednica bude obvezan predmet u školama. Što bi učenici naučili? A što bi naposljetku rekli svi oni koji su dali krv za hrvatsku Domovinu, koji su dali živote u Domovinskome ratu da vide kako i na koji način većina raspravlja u “njihovo ime”? Jesmo li zaslužili takve saborske zastupnike? (Svaka čast iznimkama). Ali, opet se ponavlja stara priča-što smo (ste) izabrali to i – imamo! Sva je sreća da se ovom (najlošijem) sazivu Sabora bliži kraj i da će, nadajmo se, idući biti bolji, ako po ničemu drugom, a ono po pitanjima ponašanja i kućnog odgoja, tim prije jer jedno je politička borba, a sve ostalo – drugo.
Sabor kao tijelo ne bi trebao biti samo glasačka mašina, a još manje trgovačko-ucjenjivačka koalicija.
Vjerujemo da su oni koji moraju, dosta naučili iz ovog saziva, tim više što nam je svima dosta (i previše) „hodajućih samovolja koji vrijeđaju koga god stignu“.
Sabor nije i ne bi trebao biti „kokošinjac“, kako ga je svojedobno nazvao jedan glumac, koji je također zalutao u njegove klupe, jer ako nam se to ponovno dogodi, onda obvezno prije početka saborskih rasprava na tv ekranima treba i mora pisati – „Nije za mlađe od 13 godina!“.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)
