By Tko god je imao priliku poslušati jučerašnji govor zastupnice SDSS-a Anje Šimprage nije mogao ostati ravnodušan na ono što je izgovorila, i to iz više razloga.
Suosjećati sa strahovima i proživljenom patnjom djevojčice od 8 godina koja je u koloni izbjeglica 04.08.1995. godine napuštala svoj dom upućujući se u nepoznato nešto je ljudski i sasvim normalno. Svako dijete koje je bio izloženo neposrednim ratnim okolnostima je zasigurno proživjelo i svojevrsnu traumu koju nitko normalan nikome ne bi trebao poželjeti, a još manje priuštiti. Dakako da se vjerojatno veliki broj onih koji ovo čitaju odmah prisjećaju i „djevojčice u plavom kaputiću“ koja je 4 godine prije Anje Šimprage u još puno tužnijoj koloni, koloni smrti, napuštala potpuno razrušeni Vukovar bivajući prognana od istih onih koji su na koncu poraženi 95. poveli Anju u nepoznato.
„Djevojčicu u plavom kaputiću“, ili da je nazovemo pravim imenom Željka Jurić, koja je u trenutku progonstva 91. imala 6 godina vidimo na snimkama svake godine prilikom obilježavanja obljetnice pada Vukovara. Ona nije nikada imala priliku biti saborska zastupnica poput Anje Šimpraga koja je jučer sa javnosti podijelila svoja sjećanja šaljući sa govornice Hrvatskog sabora svoju poruku, no ne one djevojčice od 8 godina, već jedne odrasle žene sa odmakom od 25 godina, dakle sa svoje 33 godine, a to je onda već nešto sasvim dugo i potpuno drugačije.
Poruku mira i pomirenja na žalost svih nas, želio bih vjerovati i Anje Šimprage, više od 400 djece poginulih tijekom Domovinskog rata neće nikada imati priliku ćuti poruke mira i pomirenja, više od tisuću obitelji nestalih ne zna sudbinu svojih voljenih, više od 15 tisuća ubijenih tijekom četverogodišnjeg orgijanja jednog dijela Anjinih sunarodnjaka, u uniformama JNA, četnička, i raznih drugih formacija, po hrvatskim okupiranim područjima njenu jučerašnju poruku mira i pomirenja neće nikada ćuti, baš kao što iskrene poruke mira i pomirenja uz ispriku za sva počinjena zla nismo svih ovih godina ćuli od predstavnika SDSS-a za sve ono što se događalo od 91. pa do 05. kolovoza 95. odnosno sve do okončanja procesa mirne reintegracije. Za Hrvatsku i cijeli svijet je VRO Oluja blistava vojna pobjeda koja je označila završetak Domovinskog rata, no VRO Oluja je za SDSS i dalje etničko čišćenje. Usprkos svemu tome SDSS je glavni koalicijski partner HDZ-a!?
Poziv na suživot i pomirenje od bilo kojeg člana SDSS-a nije iskren ako je uvjetovan bilo čime, poziv na suživot i pomirenje koji u sebi sadržava čak i samu insinuaciju kojom se izjednačava žrtva i agresor nije iskreni poziv, poziva na suživot i pomirenje bez prethodne isprike i jasnog priznavanja uloga svih aktera u vremenu 91. – 95. nije iskreni poziv, poziv na suživot i pomirenje uz ovakve priče i medijsku pompu nekoliko dana prije obilježavanja 25. obljetnice VRO Oluja nije na žalost iskreni poziv na suživot i pomirenje od strane SDSS-a već jedna obična i precizno tempirana provokacija….
Da kojim slučaje nije bio izjava o „želučanim tegobama“ samog potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića na spomen obljetnice VRO Oluja, pa onda i dogovorenoj sramotnoj trampi temeljem koje će potpredsjednik Vlade Boris Milošević 05. kolovoza u Knin na obljetnicu VRO Oluja, a drugi potpredsjednik Vlade i ratni general HV Tomo Medved za protuuslugu 24. ili 25. kolovoza u Grubore, onda bi govor Anje Šimpraga moguće je imao sasvim drugačije konotacije, no ovako je samo dio jedne očito loše osmišljene slagalice za koju pak mnogi građani Lijepe naše „nemaju želudac“…
Predsjednik BUZ
Milivoj Špika
