By …Odjeci ovih lokalnih izbora, bez obzira što je HDZ u velikoj slici generalno „zaplavio Hrvatsku“, nepogrješivo nas analitički vode do činjenice da je HDZ nakon kontroverznog neuspjeha na zagrebačkim izborima ostavio ogroman prostor…
Tjedan dana nakon održanog drugog kruga lokalnih izbora u Republici Hrvatskoj 2021., kada su se strasti pomalo smirile, moglo bi se hladne glave podvući crtu i čistom analitikom lišenom navijačkih apologizama doći do stvarnih pobjednika i gubitnika ovih izbora, koje su neki nazvali povijesnim. „Povijesnu“ težinu i dramatiku ovim izborima dala nam je bitka za Zagreb, koju su pojedini analitičari dramatično nazvali bitkom za Hrvatsku, pa je u tom kontekstu, čini se, Zagreb neopravdano postao mjerilo uspjeha ili neuspjeha stranaka i pojedinaca koji su na izborima sudjelovali. Ako bi mjerili tim „aršinom“, onda je HDZ veliki gubitnik, jer za najjaču političku stranku u Hrvatskoj četvrto mjesto u Zagrebu i ne ulazak u drugi krug izbora doista jest poraz.
Ima nekoliko teza kojima se možda moglo opravdati HDZ-ovo neuspjeh u Zagrebu kako bi vidjeli je li HDZ doista gubitnik ili nije? Još u vrijeme dok je gradonačelnik Milan Bandić bio živ bilo je prilično jasno da je on i po sedmi put izraziti favorit, a niti jednom kandidatu s desnog političkog spektra nitko nije davao baš nikakve šanse. Naime, kandidat za gradonačelnika Zagreba od centra prema desno, mogao bi pobijediti samo u okolnostima kada bi taj politički spektar istaknuo jednog zajedničkog kandidata kako bi se spriječilo raspršivanje glasova desnice. Čini se da takav scenarij nećemo gledati još dugi niz godina!?
Nakon odlaska Milana Bandića, što je znatno olakšalo poziciju medijski favoriziranom Tomislavu Tomaševiću, koji se jedini ozbiljno nametnuo i ugrožavao vječnog gradonačelnika, bilo je kristalno jasno da niti jedan kandidat s desnog političkog spektra nema baš nikakvu šansu osvojiti Zagreb, osobito ne u okolnostima kada je među kandidatima desnice bijesnio pravi predizborni rat za isto biračko tijelo.Zbog tih realnih analitički spoznaja, HDZ u kampanju Davora Filipovića nije uložio ni minimum energije u svakom pogledu, bilo da se radi o izraženim ambicijama, bilo da se radi novcu uloženom u izbore koji su po njihovim analizama bili unaprijed izgubljeni. Jedini koji je cijelog sebe dao u ovoj kampanji jest sam Davor Filipović u svom prvom političkom nastupu na velikoj pozornici što bi moglo determinirati njegovu cjelokupnu političku karijeru u budućnosti. Čini se da je Davor Filipović žrtvovan, a da sam nije bio svjestan pozadine ove političke igre.Takav gubitnički pristup HDZ-a ovim izborima neki analitičari opravdano kritiziraju tvrdeći da je zapravo Tomislav Tomašević bio pravi favorit i kandidat HDZ-a za gradonačelnika Zagreba, a neki iz dobro obavještenih krugova već predviđaju koalicijsku suradnju HDZ-a s Možemo na nacionalnoj razini nakon parlamentarnih izbora, koji bi , kako se šuška, mogli biti i prijevremeni.
Tomislav Tomašević i njegov čudnovati kljunaš „Možemo“, konstruiran od nekoliko strančica i još više aktivističkih inicijativa, apsolutni je pobjednik zagrebačkih izborai ostaje nam vidjeti koliko oni zapravo mogu, a koliko ne mogu, koliko znaju, a koliko ne znaju, hoće će li postati ozbiljna politička stranka ili će se pred ogromnim, gotovo nerješivim problemima Bandićevog naslijeđa vratiti populizmu, aktivizmu i već poslovičnim duginim bojama kao svom zaštitnom znakukojim će „farbati“ građane hrvatske metropole. U svakom slučaju, imaju veliku odgovornost prema 200 000 birača koji ih vole, ali još veću odgovornost prema ogromnoj većini građana Zagreba koji za Tomaševića nisu glasovali.
Miroslav Škoro, njegov Domovinski pokret, kojemu bi predsjednik Milanović iz zahvalnosti čak zabranio ime, izazivaju još jednom kontraverzne komentare. Jedni Škoru nazivaju notornim gubitnikom, govore da je doživio još jednu izbornu katastrofu, dok drugi smatraju da je Škorin ulazak u drugi krug zagrebačkih izbora pokraj HDZ-a, SDP-a i MB 365, zapravo pravi uspjeh i podvig. Kako mi se čini, nikada niti jedan kandidat s desnog političkog spektra koji je sudjelovao na izborima za gradonačelnika Zagreba nije osvojio preko 100 000 glasova? Što bi recimo kazao Andrej Plenković da je Davor Filipović ušao u drugi krug izbora i osvojio preko 100 000 glasova? Dakako, Plenković bi to proglasio kolosalnim uspjehom kakav HDZ nije nikada ostvario? Kada ovako retorički zaoštrimo pitanje do kosti, je li Škoro pobjednik ili gubitnik na ovim, ali i na svim drugim izborima na kojima je sudjelovao, onda čiste savjesti svaki objektivni analitičar može konstatirati da je Škoro ostvario odličan rezultat kakav nikada nije polučio baš ni jedan političar s desnog političkog spektra u Zagrebu. Škorine izrazito izražene ambicije na svim izborima do sada,u politološkom, pa i u racionalno psihološkom smislu sasvim su normalnapoželjnapojave kod ambicioznih ljudi, jer političari bez izraženih ambicija, bilo da su realne ili irealne, nikada ni nemaju baš nikakvu šansu i bolje da se ni ne upuštaju u bilo kakvu utakmicu. Političke ambicije i visoki ciljevi koje si je zadao Miroslav Škoro, doveli su ipak do toga da nikada nitko u povijesti hrvatskih politika na desnom spektru izvan HDZ-a nije ostvario 16 saborskih mandata. Na desnom spektru izvan HDZ-a danas egzistira ukupno 24 saborska mandata i premda Most, Hrvatski suverenisti i Domovinski pokret nisu u formalnoj koaliciji, oni su kao oporba u itekako čvrstoj koaliciji protiv HDZ-a što je njihova legitimna i prirodna politička pozicija. Ukoliko se dogodi, a o tome se sve glasnije špekulira, da Škoro, Petrov i Zekanović uđu u formalnu predizbornu koaliciju prije parlamentarnih izbora ma kada oni bili, uzimajući u obzir da su mogući i prijevremeni izbori, u toj konstelacijipolitičkih snaga mogli bi biti itekako ozbiljna prijetnja HDZ-ovom biračkom bazenu!?
Odjeci ovih lokalnih izbora, bez obzira što je HDZ u velikoj slici generalno „zaplavio Hrvatsku“, nepogrješivo nas analitički vode do činjenice da je HDZ nakon kontroverznog neuspjeha na zagrebačkim izborima ostavio ogroman prostor na desnom političkom spektru što je Škoro već iskoristio, a to svakako još uspješnije može kapitalizirati ujedinjena desna oporba. Hrvatski narod je uvijek nagrađivao zajedništvo na desnom političkom spektru, a kažnjavao razdor! Znakovite su poruke HDZ-ovih glasača iz Splita, Šibenika i Vukovara, Zadar je jedva pobijedio lijevog Vučetića, a velika pobjeda Ivana Anušića i Ivana Radića u Osijeku pripisuje se konzervativnim i demokršćanskim desnim glasovima koji su zapravo rezultat Anušićevog otvorenog nezadovoljstva s HDZ-ovim neprincipijelnim koalicijama. Čini se da je slavonska politička poruka Plenkoviću vrlo znakovita!? Osim toga, HDZ je i Tomislavu Tomaševiću ostavio veliki prostor u centru i na lijevom centru za daljnji nacionalni politički rast i čini se da će HDZ doista u platformi Možemo u budućnosti tražiti mogućeg koalicijskog partnera. Jer, što HDZ-u zapravo preostaje? Velika koalicija s ruinom od SDP-a prava je blasfemija, tako da je Plenkovićevom HDZ-u, svjetonazorski i ideološki daleko bliži Tomislav Tomašević od Miroslava Škore! Realno,mogućom koalicijom HDZ-a s Možemo, zapravo bi se ispunilo konačno obećanje Andreja Plenkovića o mijenjanju HDZ-a i Hrvatske što je on potpuno legitimno,otvoreno i javno komunicirao. Dakle, čini se da Hrvatska nepogrješivo ide prema liberalnom, otvorenom društvu u kojemu će uljuđenom građanstvu dugine boje biti potpuno marginalne, jer svakoj „ugroženoj“ manjini s posebnim potrebama inkluzivno treba omogućiti sva građanska prava koja im pripadaju. LGBT biciklističke staze, dječje vrtiće, semafore, „roditelj 1 i roditelj 2“ itd….?Plenković nema nikakvu institucionalnu moć zabraniti Tomaševiću da na temelju ratificirane Istanbulske konvencije u gradu Zagrebu provodi rodne politike koje je najavio u svom programu! Tu i tamo će se na zadnje noge dići kontroverzna Željka Markić sa svojim „hodom za život“ i još neki „marginalci“ koji će još jednom biti pregaženi kao plitak potok. Zeleno-lijeve politike i skupu zelenu energiju u budućnosti će plaćati stoka sitnog zuba, koja se još uvijek nada da „konzervativna revolucija“ i svenacionalno zajedništvo ipak imaju svoj dublji suverenistički smisao, barem kada se radi o našoj Hrvatskoj stvarnosti?
Kazimir Mikašek-Kazo
