By Hrvati su, prema svemu sudeći, jedan od malobrojnih naroda kojima se uskraćuje i da na dostojanstven način obilježavaju svoja povijesna stradanja. Naime, prvo je austrijska Vlada zabranila da se naš narod okuplja u Bleiburgu, a potom su „uzeli“ i zemljište. Nakon toga, skinuli su i hrvatski grb s tamošnjeg spomenika, jer ih podsjeća na -ustaški. Sada je zemljište vraćeno, ali još je sporan grb koji počinje s prvim bijelim poljem .Međutim, unatoč svega i ove godine neće biti okupljanja na ovom mjestu, već će se Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskog naroda obilježiti na zagrebačkom Mirogoju i još nekim mjestima, poput Macelja. U petak, 17. svibnja na Bleiburškom polju položit će vijence i zapaliti svijeća samo veleposlanik RH u Austriji i izaslanici Počasnog bleiburškog voda.
Dakle, Hrvatima se uz ostalo i dalje zabranjuje hrvatski grb s prvim početnim bijelim poljem. To je za neke ekstremno lijeve najveći „kamen smutnje“. A nije zabranjen!
Kad su Milorada Pupovca pitali nešto o četničkim simbolima. on je odgovorio da „kokarda po zakonu nije zabranjena u Hrvatskoj“! I nije. A jugoslavenskih zastava i simbole iz vremena Tita i partije i ove će godine na Dan mladosti (24. svibnja), u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, biti „pun“ Kumrovec! I što –nikome ništa!
Srbi će diljem Srbije i dalje bez problema nositi četnička obilježja, i čuvati Tita u tzv. Kući cvijeća kao najveće bogatstvo. A u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu mi smo se borili i protiv Jugoslavije i Tita i komunističke partije, ali i većine ovih koje je na zadnjim izborima u Hrvatskoj odnijela „rijeka pravde“!
Srbi, uz to, svake godine bez problema obilježavaju i sve ratne bitke koje su – izgubili. (Može li luđe?).
A Bleiburg je bio događaj stotina tisuća anonimnih pojedinačnih nesreća, koje bi bile povijesno izbrisane kad ne bi ostale u dubini hrvatskog pamćenja.
A na tom polju, kojeg su posjećivale na desetine tisuća ljudi, 15. svibnja 1945., pod vodstvom ratnog zločinca Josipa Broza Tita i njegovih saveznika, veliki broj Hrvata, ali i drugih, bili su izručeni nesmiljenim i bezobzirnim krvnicima – koljačima, koji su masovno došli na ovo mjesto u želji i nadi da će ih zaštiti velike svjetske sile, poput Engleske, ali, kao i mnogo puta dosad u povijesti hrvatskog naroda, doživjeli su – katastrofu, od koje se Hrvati i Hrvatska, prema svemu sudeći, nikada neće oporaviti.
Nešto slično se ponovilo i 18. studenoga 1991. u Vukovaru i Škabrnji, ali u odnosu na Bleiburg u nešto „blažem“ obliku. I tamo bezdušni krvnici nisu identificirali, pa ni razabirali žrtve, oni su znajući što čine svjesno obavljali zločinački naum: lišiti jedan narod cvijeta njegove opstojnosti.
Neki zločinci, masovne ubojice, znale su poslije krvavih pirova licemjerno oprati ruke. Ovi koji su učinili jedan od najstrašnijih zločina u Europi nisu uradili ni to. Glumili su nezainteresiranost, nebrigu, zatvarali su oči pred etnocidom. Hladno, kao da predaju stoku na klanje, izručili su nevine ljude Brozovim barbarima, a ovi su ih ubijali kao golubove na grani, ili su ih pak mučili vodeći ih tzv. Križnim putovima, gladne, žedne, jadne po selima i gradovima diljem bivše Jugoslavije, gdje su ih organizirano dočekivale skupine sljedbenika tog masovnog ubojice. i onako „spontano“ kako samo oni to znaju dovršavali krvavi partizansko- komunistički pir, bez suda i suđenja.
Ono što je neshvatljivo je i činjenica što se o strahotama Hrvata (ne samo onih oko Bleiburga) nije smjelo pisati ni govoriti sve do 1990., odnosno do početka stvaranja hrvatske države. Sudionici tih zbivanja toliko su bili preplašeni da nisu htjeli „zucnuti“ ni riječ.
Hrvati su poznati i po tome da mnoge stvari brzo zaborave i oproste. Tako se čuje da i Brozovim koljačima treba to isto učiniti. Međutim, naš odgovor je – ne zaboraviti i ne oprostiti, tim prije jer se hrvatskim nevinim žrtvama nikada nitko nije ni ispričao! Kad ste primjerice čuli barem od jednog partizansko-komunističkog koljača da traži oprost? Svatko od njih će vam reći – mi smo sve to radili po zakonu!
Da, po zakonu Tita i partije!
Kad su nas srpski i ini zločinci napali 1991. malo je tko očekivao da se Bleiburg može ponoviti. A ponovio se, od Vukovara, Pakraca, Srebrenice, Škabrnje, Saborskog, Voćina, Osijeka, Knina i brojnih drugih gradova i mjesta.
I iza Bleiburga i Domovinskog rata Hrvati u dušama nose tugu, a na tijelima ožiljke. Nikada se više ovaj napaćeni narod ne smije klanjati zlatnoj teladi! Mnogo je gubilišta Hrvata iza nas. U Sloveniji, kažu, nema zemlje, a da nije natopljena i krvlju naših očeva, braće, sinova, kćeri. Koliko je još samo posmrtnih ostataka u Maceljskoj šumi i drugim nespomenutim masovnim grobnicama, poglavito u Sloveniji? Koliko je hrvatskih nevinih domoljuba masakrirano od Golog Otoka, Lepoglave, pa do Stare Gradiške? Na sva ta mjesta, baš kao i u Bleiburg, treba neprestano hodočastiti, tim više što smo svjedoci da bivši partizani ne zaboravljaju, ali i ne opraštaju navodne zločine koje su učinili njihovi protivnici.
Ima ljudi koji su se nekim čudom uspjeli spasiti jugoslavenske i srpske čizme, odnosno metka. I svjedoče o tome što im se događalo te 1945.-te, nakon završetka rata:.
- „Hodali smo cijelog dana. Neprestano. Bez odmora. Bez hrane i vode. Poput preteškog zrelog voća s otežalih grana, iznemogli ljudi su padali, a krvnici-sprovodnici su ih ubijali“- napisao je jedan koji je preživio Bleiburg.
Međutim, taj krik nažalost i danas malo tko čuje!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
