By Masakr nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu (2, svibnja), ulazak agresorske “JNA” u Baranju (3. srpnja) i opsada Vukovara (koja je započela 4. srpnja), tih ljetnih dana 1991. godine najavili su krvavu agresiju na Hrvatsku provođenjem strategije spaljene zemlje, uz etničko čišćenje i genocid kao metode koje su koristili barbari s Istoka i njihovi pomagači – domaći srpski teroristi.
Većinsko hrvatsko selo Ćelije na krajnjem istoku Hrvatske (u općini Trpinja) bilo je pod opsadom od svibnja, a prvi dani srpnja obilježeni su topničkim napadima iz sela u okolici (Bobote, Silaša, Trpinje, Markušice i Vere) u kojima su stacionirani četnici iz Srbije, domaći srpski teroristi i “JNA” s rezervistima, dragovoljcima, pripadnicima “srpske TO” i paravojnim postrojbama. Najjači udari uslijedili su u nedjelju, 7. srpnja, slučajno ili ne, na dan “antifašističkog ustanka” u Srbiji koji se u komunističkoj Jugoslaviji čitavih 45 godina obilježavao kao “početak otpora srpskog naroda okupatoru”. Tako su srpski “antifašisti” s petokrakama i kokardama na kapama, složno krenuli u zatiranje svega što nije srpsko tog srpnja 1991 – a “u ime očuvanja Jugoslavije” i uz cinične tvrdnje kako “JNA čuva mir, razdvaja zaraćene strane i sprečava međunacionalne sukobe”.
Dva dana poslije (9. srpnja) u Ćelije ulaze snage okupatora, a u svijet odlaze slike do temelja razrušenog, spaljenog i opljačkanog sela iz kojega je protjerano cjelokupno stanovništvo, dok napuštena stoka tumara oko ruševina. Srušena je i mjesna crkva Srca Isusova, jer se kao i sve druge katoličke bogomolje u napadnutim područjima prva našla na udaru srpskih zločinaca.
Prvo je to etničko čišćenje i prvi zločin potpunog zatiranja jednog naselja u Europi poslije Drugoga svjetskog rata što je izazvalo nevjericu i zgražanje, ne samo u Hrvatskoj, nego i izvan nje.
Te jeseni (studeni/prosinac 1991. godine) Hrvatska je imala oko 700 tisuća prognanika i izbjeglica (na slobodnom području smješteno ih je oko 550 tisuća, u inozemstvu još 150 tisuća). Agresiju su pratili masovni i brutalni zločini nad civilima i nesmiljena razaranja svega što se moglo uništiti: kuća, zgrada, bolnica, škola, crkava, tvornica, infrastrukture, čitavih sela i gradova.
Spomenik žrtvama u selu Ćelije
(Izvor za fotografiju: http://hdz-obz.com/www//wp-content/uploads/2015/07/fotografija-1.jpg)
Masakri su se odvijali u cijeloj Slavoniji – od Bapske i Tovarnika, preko Sotina, Vukovara, Borova Sela, Borova Naselja do Antina, Tordinaca, Čojluga, Voćina i brojnih drugih mjesta.
Srpski zločinci su u mnogim slučajevima premještali tijela žrtava – ne rijetko i po nekoliko puta – kako bi prikrili nedjela i otežali pronalaženje i identifikaciju i to se događalo diljem Hrvatske.
U Tordincima (mjestu u okolici Vinkovaca, nedaleko od sela Ćelije) u blizini katoličke crkve, zahvaljujući pripadnicima ruskog bataljuna UNPROFOR-a, 22. ožujka 1992. godine pronađena je masovna grobnica s 208 posmrtnih ostataka hrvatskih žrtava koje su pobacane u jamu s uginulim životinjama. Kasnijim pretragama (poslije mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1998.) pronađeno je još 53 tijela. Uz one iz Tordinaca (208) otkrivene su žrtve iz Antina (17), Ćelija (32) i Korođa (4).
(Vidi: https://narod.hr/kultura/22-ozujka-1992-tordinci-otkrivena-masovna-grobnica-sa-tijelima-208-hrvata-2)
I to nažalost nije sve. U isto vrijeme slični se masovni zločini i razaranja odvijaju na Banovini, Kordunu, u Lici, sjevernoj Dalmaciji, napadaju se i razaraju gradovi od Vukovara preko Osijeka do Slavonskog Broda, Karlovca, Gospića, Zadra, Šibenika, Dubrovnika.
Kako su barbari odrađivali svoj krvavi “posao”
Za patološke zločince iz političkog vrha Srbije i vrha “JNA”, kao i za njihove marionete u Hrvatskoj (Milana Martića i ostale teroriste) bio je to “posao” koji je trebalo “odraditi” bez obzira na žrtve – pa i vlastite – jer ostvarenje sna o “Velikoj Srbiji” imao je tada značenje nacionalnog cilja kojem je sve bilo podređeno.
I ništa se suštinski u strategiji Srbije i Srba nije promijenilo od razdoblja s početka XX. stoljeća (Četničke akcije u Makedoniji preko Balkanskih ratova do osvajanja sjeverne Albanije).
Nakon što bi “JNA” (sa svojim rezervistima) topničkim i (po potrebi) zračnim udarima razorila napadnuto mjesto, u njega su puštani četnici iz Srbije i “krajine”, “teritorijalci”, te brojne skupine dobrovoljaca i paravojnih i paramilicijskih postrojbi kako bi izvršili masakre i pljačku, ali i kasniju “sanaciju” okupiranih područja.
Ova “sanacija” terena (koja je među ostalim podrazumijevala uklanjanje tijela žrtava i prikrivanje tragova zločina) prepuštana je uglavnom skupinama i formacijama predvođenim Željkom Ražnatovićem Arkanom, Vojislavom Šešeljem, Mirkom Jovićem, Milanom Lančužaninom Kamenim, Dragoslavom Bokanom, Sinišom Vučinićem, Vujom Zlatarom, Goranom Hadžićem, Draganom Vasiljkovićem, Miloradom Ulemekom Legijom, Radovanom Stojčićem Badžom, Slobodanom Medićem i brojnim drugim liderima zločinačkih skupina… Tako su ovi psi rata odrađivali ratni plijen kojim su plaćane njihove operacije etničkog čišćenja. Bio je to ološ najgore vrste, skupine sastavljene od ljudskog taloga i patoloških ubojica ne rijetko ciljano oslobađanih uoči i tijekom rata iz zatvora kako bi odrađivali upravo taj dio “posla”.
Radilo se o smišljenoj i pomno razrađenoj strategiji, pri čemu su oficiri “JNA”, četničke vojvode i lideri paravojnih formacija po unaprijed dogovorenom planu i koordinirano provodili koncept brutalnog osvajanja prostora i tu je svatko imao svoju zadaću. Ratni zarobljenici i civili bili su uglavnom prepuštani četnicima ili odvođeni od strane “JNA” u logore u Srbiji.
U isto vrijeme mediji u Srbiji i na područjima pod srpskom kontrolom u Hrvatskoj šire histeriju o “pogromu nad Srbima” što ga tobože vrši “ustaška vlast”. Ispredaju se fantastične priče o “masovnim klanjima”, “bacanju u bunare”, “spaljivanju živih ljudi, žena i djece”a da se nikad ni u jednom jedinom slučaju ne navodi gdje se sve to događa. Njihov je cilj održati naboj mržnje prema Hrvatima i homogenizaciju svoje nacije na području cijele SFRJ pa i u samoproglašenoj paradržavi u Hrvatskoj, a prema svijetu Srbe predstaviti kao “vitalno ugroženi narod” koji se tobože bori za “održanje Jugoslavije”. Mada je međunarodnoj zajednici sve bilo jasno već u kolovozu 1992. godine (u vrijeme održavanja Londonske konferencije), svijet oklijeva i ne poduzima gotovo ništa, dopuštajući divljanje agresora i daljnja osvajanja ne samo u Hrvatskoj nego i u BiH.
Dok selo Ćelije proživljava najveću golgotu u svojoj povijesti, istoga dana (7. srpnja 1991.), u Vršcu (Banat, Vojvodina) ustoličen je za episkopa banatskog dotadašnji vladika, ratni huškač i fašist, prijatelj četničkog vojvode Šešelja, Atanasije Jevtić, što mediji u Srbiji i Vojvodini dočekuju kao prvorazredni događaj. Tako Atanasije uz pomoć patrijarha Pavla i Sinoda svoje crkve naplaćuje ratne zasluge i “patriotizam”, a ciljanom pompom stvorenom oko njegovog “hirotonisanja” želi se prikriti ono što se upravo događa vezano za razaranja i masovne zločine koji se čine u Hrvatskoj.
I nije bio jedini dužnosnik SPC koji je nagrađen za ratne zasluge, huškanje i širenje zle krvi. U to vrijeme kod njih je ovakvo vrednovanje “pastirskog” djelovanja svećenstva bilo pravilo a ne izuzetak.
Pravde za hrvatske žrtve nema ni danas
Za zločine u Tordincima, Ćelijama, Laslovu, Orlovnjaku, Ernestinovu, Antunovcu i Palači počinjene u ljeto i jesen 1991. godine, tek je 2009. godine osumnjičen jedan od glavnih zapovjednika iz redova zločinačke “JNA” na području istočne Slavonije, pukovnik Boro Ivanović zvani Konj, komandant 12 proleterske mehanizirane brigade, a 2013. godine ŽDO u Osijeku podiglo je protiv njega optužnicu za niz teških zločina počinjenih u istočnoj Slavoniji od 7. srpnja do prosinca 1991. godine.
U optužnici je među ostalim navedeno kako je zločinac Ivanović zapovjedio da se “protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, napadnu i okupiraju mjesta koja nisu bila pod vojnom vlasti agresorske vojske, uz prethodne neselektivne topničke i minobacačke napade na ta mjesta.”
(Za navedeni citat vidi: http://www.dorh.hr/osij1510, stranica posjećena 5. 6. 2021.)
Također ga se teretilo kako je bio svjestan da će njegovi podređeni počiniti zločine, ali unatoč tomu nije učinio ništa na sprječavanju tih nedjela. Optužnica navodi i to da je pri napadima na Tordince ubijeno 22 civila, iz tog mjesta je po okupaciji odvedeno u logor Begejci (u Srbiji) 11 osoba ne-srpske nacionalnosti koje se mučilo i fizički zlostavljalo, a 7. srpnja 1991. godine zapovjedio je i opći topnički i minobacački napad na selo Ćelije, te omogućio srpskim “teritorijalcima” (što je uvriježeni skupni termin koji se u Srbiji koristi za rezerviste “JNA”, četnike i dobrovoljce iz Srbije i domaće četnike – iz Hrvatske) ubijanje i protjerivanje civila, palež i pljačku imovine protjeranih, te rušenje preostalih kuća, pri čemu je selo Ćelije sravnjeno sa zemljom.
Već godinama javnost ne zna u kojoj je fazi ovaj slučaj, ali zločinac Bora Ivanović kao i velika većina drugih nije pravomoćno osuđen niti je dostupan hrvatskom pravosuđu.
Državno odvjetništvo u Osijeku pokušalo je nešto učiniti vezano za ovaj problem, ali sve je to daleko od onoga što se davno moralo uraditi kako bi se postigla neka elementarna pravda.
Neshvatljiva indiferentnost kad je u pitanju kažnjavanje najtežih zločina i nepoduzimanje zakonom propisanih mjera kako od strane DORH-a tako i od policije i drugih državnih tijela naša je stvarnost i balast koji opterećuje hrvatsko društvo, ali i pojava o kojoj se kod nas jednostavno šuti.
Suživota između Srba i Hrvata ne može biti bez pravde, ni oprosta bez priznanja krivnje i pokajanja.
Istina je temelj svega i ako nje nema, nema ni normalnih odnosa niti povjerenja među narodima, a nekažnjavanje zločinaca sjeme je novih razdora i nesporazuma.
Video: HTV, TV Kalendar, 7. 7. 1991. godine spaljeno selo Ćelije: https://www.youtube.com/watch?v=NbLIKmXvXLI&ab_channel=Hjezinac3
Zlatko Pinter
